Živeti svoju kreativnost

Da li ste imali prilike da upoznate nekoga ko se istinski prepustio svojoj kreativnosti i omogućio sebi da je živi u potpunosti? Moja sagovornica je upravo ta osoba. Umetnost je postala njen životni poziv koji je razvijala u više smerova. Od nje je uspela da izgradi svoj posao kome pristupa kao igri, ali i vrlo odgovorno. Sebe izražava kroz hobije pa možemo reći da je u pravom smislu te reči „dizajner svog života“. Hajde da je upoznamo. Njeno ime je Jovana Lučić i ona je multi kreativac.

Opiši nam, ko je Jovana.

Jovana je pre svega mama, zatim šminker, tvorac minđuša od polimerne gline, neko ko voli slobodu u svemu. Kada su u pitanju hobiji, vožnja motora je na prvom mestu, ljubav prema automobilima (oldtajmerima), a pored toga tu je i analogna fotografija, slikanje, uređenje prostora, u jednoj reči – stvaranje.

Tvoj poslovni ali i privatni profil imaju zajedničku crtu – prirodnost, originalnu estetiku i lepotu jednostavnosti. Da li za tebe važi ona rečenica: „Manje je više.” i koliko je primenjuješ u životu?

Kada je estetika u pitanju, o čemu god da se radi, svakako sam neko ko voli manje, prirodno, jednostavno. Ume i kič pozitivno da me iznenadi, ali sam ipak primetila da mnogo više težim ka jednostavnoj estetici i minimalizmu.

Tvoj primarni posao je make up umetnost. U kom momentu si odlučila da će to postati tvoj životni poziv? Šta po tebi čini dobrog make up umetnika? Ko su ti uzori?

Život mi je sam dao smernice da budem ovde gde sam sada, naravno uz mnogo mog truda, rada, ne bih dodala odricanja, jer je moj posao za mene velika ljubav pre svega. Svakoga dana sam zahvalna na poslu koji radim, iako mi je i dalje teško da prihvatim da je to moj posao, još uvek ga doživljavam kao hobi, a šminkanjem se bavim, evo već sedam godina. Po mom mišljenju, prva i osnovna stvar koju jedan šminker treba da ima jeste upravo velika ljubav, jer šminkanje je umetnost a ono što je pored toga neizostavno je odgovornost. Šminkanju treba pristupiti i shvatiti ga ozbiljno i naravno umeti da se orijentišete kom stilu pripadate i da gradite stil prema sopstvenoj estetici a klijenti će sami odabrati kome će se prepustiti. Ima puno šminkera iz Srbije koje volim, spisak je podugačak, ali izdvojila bih od inostranih šminkera Advu Elmakias. Volim njen stil.

Danas zaista nije lako živeti po svojim pravilima. Koliko je teško kreirati svoj posao? Šta je po tvom mišljenju ključno za uspeh?

Sve je u glavi, ako kreirate svoj svet po sopstvenim pravilima i fokusirate se na to, imate cilj, zaista ništa nije teško. Mislim da je problem u tome što je ljudima teško da izađu iz svakodnevne kolotečine ili se plaše prihvatanja. Ne kažem da mi mišljenje ljudi oko mene nije važno, ali ću uvek stvari pogledati iz nekoliko uglova. Nije mi bilo teško da kreiram svoj posao jer nisam bila svesna da zapravo gradim karijeru. Radila sam to iz ljubavi od samog početka, tako je i danas, ta ljubav raste, a ona je ujedno po meni najvažniji ključ uspeha. Naravno pored toga, rad na sebi, konstantna usavršavanja i ulaganje u posao.

Pokrenula si i novi projekat – Magnolia nakit. Kako je nastala ideja o Magnoliji? Odakle crpiš kreativnost potrebnu za stvaralački proces?

Magnolia zapravo nije početak već nastavak. Nakit od polimerne gline sam počela da izrađujem 2012. godine, u toku srednjoškolskih dana. U mom detinjstvu plastelin je bio nešto što me je najviše zanimalo i što najviše volim. Napravila sam pauzu, najviše zbog nedostatka slobodnog vremena. Situacija sa korona virusom je većini donela dosta „lufta“, a volim da i u slobodno vreme budem koliko-toliko produktivna. Alat me je čekao, na meni je bilo samo da ponovo krenem da stvaram. To je zaista „zarazan“ hobi, sad već mogu reći i posao, teško je odvojiti se od njega. Kako će biti kasnije kada prođe ova situacija, ni sama ne znam, svakako da ću ozbiljno morati da se pozabavim organizacijom vremena i obaveza kako bih mogla sve da postignem. Inspiraciju najviše crpim sa Pinteresta, inostranih sajtova, teško je danas „izmisliti” nešto novo, većina toga već postoji, ali eto mogu da kažem najveća inspiracija su mi, oblici, predmeti, boje i predeli.

Tvoj lični profil odiše jednom lepom nostalgijom za prošlim vremenima. Analogne fotografije, predmeti i restauriran nameštaj kao i fascinantne fotografije socijalističke arhitekture su samo deo jednog mini virtuelnog vremeplova. Da li bi se vratila u ta „sporija vremena”? Šta ti nedostaje iz tog perioda?

Obožavam analognu fotografiju, film ima svoju čar koju ni najbolja obrada digitalne fotografije ne može da iznese. Fotkam po osećaju, radim to iz ličnog zadovoljstva, stvaram uspomene. U prošlim vremenima ima mnogo toga što volim i danas, ali i  mnogo toga što mi se ne dopada i kada bih mogla da napravim neki balans između „nekad i sad”, to bi bilo idealno. Dolazimo do zaključka da svako vreme ima svoje prednosti i mane. Po prirodi sam nostalgična i onda me prošla vremena vuku.

Brz tempo života nam često nameće jednoličnost u ponudi, kako balansiraš sa trendovima?

Mislim da treba biti u toku, ali ako se trend ni u kom smislu ne poklapa sa mojom unutrašnjom energijom, ne treba ništa na silu samo zato što je to trenutno aktuelno. Trebamo imati granicu, ne odskakati previše od onoga što zapravo jesmo.

Nedavno sam ispratila uređenje tvog životnog prostora. Primetila sam da si restaurirala nameštaj, a prostor oplemenila raznim interesantnim sitnicama. Slobodno možemo reći da izgleda kao sa Pinteresta. Odakle dolaze ideje za uređenje? Gde kupuješ te sitnice? Koliko si buvljak osoba od 1 do 10? 

Nekada su stvari pravljene tako da traju. Smatram da je šteta bacati nešto čemu je potrebno tako malo da zasija. Volim taj momenat „pre i posle”, tako da me restauriranje stvari, predmeta usrećuje. Ideje i dolaze većinom sa Pinteresta, ali i kada vidim neki komad nameštaja ili predmet zasebno, stvori se slika u glavi gde bi to savršeno „čučnulo”. Sitnice uglavnom kupujem na Najlon pijaci u Novom Sadu ili putem interneta. Da imam više vremena i da mi posao nije vikendom, mnogo više bih se posvetila traženju polovnih „dragulja”. Na skali od 1 do 10, buvljak i second hand osoba u meni je dobila ocenu deset.

Kako po tvom mišljenju izgleda garderober sa stilom? Da li je novac presudna stvar? Koji su ti najdraži komadi iz maminog ormana?

Orman sa stilom je onaj iz kog većinu stvari često nosim, naravno da imamo one komade za neke svečanije prilike, mada se trudim da kupujem stvari koje mogu da kombinujem u skoro svakoj prilici, da kompletan utisak zavisi samo od toga kako se šta uklopi. Ko me poznaje, zna da obožavam, što bi moja mama rekla, sekendicu. Second hand shopovi su pravi dragulji današnjice, pored toga što je kvalitet garderobe sjajan, sigurno je da je to što nosite unikat, i cene su pristupačne. Nisam neko ko voli da daje mnogo novca na garderobu, ako već imam opciju da nosim kvalitetno, a jeftino, što da ne? Radnje sa polovnom garderobom su prvi primer da novac nije presudan za stil. Što se maminog ormana tiče, imam dva kombinezona koja obožavam i jedva čekam leto da ih nosim.

Dolazimo do zaključka da živiš svoju kreativnost.  Da li imaš neki univerzalan savet za kreativce? Kako pronaći vreme za umetnost ako nam ona nije posao?

Može se reći da je razlog u tome što sam navikla da radim ono što volim i trudim se da dam maksimum u svemu. To ima svoje prednosti i mane. U nekim momentima kada treba da radim nešto što me ne interesuje, imam poteškoće, baš iz tog razloga što sam „namestila” svet po sebi, ali izborim se. Vaspitana sam tako da svaki problem ima rešenje na ovaj ili onaj način. Kada je pronalaženje vremena u pitanju, zaista je ključ dobra organizacija, ustanite sat vremena ranije i mnogo toga se može. Naravno pored poslovnih obaveza imam ulogu i mame. Srećom imam pomoć, ali i mogu reći i divno dete tako da pored njega zaista sve mogu da postignem. Ono što mi je drago jeste da se i on interesuje za ono što radim, često mi i pomaže. Volja, ljubav i interesovanje za sve što radite su pokretač za sve.

Share