Ovdje mi niko ne vjeruje da promaja ubija, da se smeće ne iznosi po noći i da se nokti nipošto ne režu utorkom
Dalila Manso je akademska skulptorka i ilustratorka, korisnicima društvenih mreža prepoznatljiva po predivnim ilustracijama sa potpisom Dalilaman na kojima oslikava lepotu sarajevskih mahala, običaja i tradicija naroda sa ovih prostora kao i zanimljivih lokalnih referenci u kojima se mnogi lako prepoznaju. Radovi poput: Ja ne bih sad ustala da sve gori, 3 am cravings, I tebe sam sit kafano dabogda se zapalila na duhovit, topao i neposredan način upotrebom prepoznatljivih simbola poput rakije u boci Koka-kole donose prizore koje svako od nas oseća kao svoje, a sa tim prepoznavanjem došla je i moja želja da bolje upoznam autorku i predstavim njen rad vama. Dalila već neko vreme ne živi u Bosni, u svom rodnom Sarajevu, već u Kembridžu u Britaniji i sa te prostorne i vremenske distance na dobar način oslikava već pomenute, prepoznatljive prizore kao i između ostalog, lokalne prizore svog novog doma, gde je krajem prošle godine bila jedan od izlagača na izložbi Above and Beyond.
Zdravo Dalila, možeš li da nam otkriješ nešto više ko je Dalilaman, ilustratorka u čije smo se bajkovite ilustracije i zanimljive crtice koje ih prate, zaljubili?
Moje ime je Dalila Manso. Rođena sam u Sarajevu 1991 godine. Odrasla sam u jednoj od klasičnih sarajevskih mahala, na Sedreniku. Sedrenik je brdo iznad Sarajeva sa najljepšim pogledom na grad. Iako sam uživala taj pogled svaki dan moga života, nikada mi nije bio dosadan, štaviše, svaki dan bi primjetila nešto novo. Posebno je bilo lijepo i zanimljivo gledati grad kako se ponovo rađa i vraća u život nakon rata. Kuće su se polako nizale po brdima a zgrade išle u visine.
Iako sam voljela da crtam od kako znam za sebe, voljela sam i mnoge druge aktivnosti a jedna od najdražih je bilo rolanje na rolerima po strmim, uskim sarajevskim ulicama. U Sarajevu sam pohađala osnovnu skolu, a zatim upisala Srednju školu primijenjenih umjetnosti gdje sam pohadjala smjer za primijenjeno kiparstvo u klasi profesora Stijepe Gavrica. Nakon završene srednje skole upisala sam Akademiju likovnih umjetnosti gdje sam također studirala kiparstvo u klasi profesora Mustafe Skopljaka i postala magistar kiparstva.
A ko je Dalila kada ne crta?
U rijetkim prilikama kada ne crtam, onda pričam sa mamom na telefon. Volim da pečem kolače, idem u duge šetnje u prirodi i vozim biciklo. Također, uživam da otkrivam nove kafiće sa dobrom kafom i jako rado čitam knjige o mojim omiljenim umjetnicima.
Prizore sarajevske mahale zamenila si britanskim krajolikom. Ispričaj nam kako je izgledao tvoj karijerni put do Kembridža, i kakve zanimljive paralele bi mogla da napraviš izmeðu ove dve sredine?
U Veliku Britaniju nisam došla zbog karijere, već životnih okolnosti. Kada sam tek preselila u Veliku Britaniju ja sam i dalje u mislima bila u Sarajevu i zaista je trebalo mnogo vremena da život ovdje postane stvarni za mene. Ne mislim da sam baš skroz zamjenila sarajevske mahale sa britanskim krajolikom već smatram da pokušavam da žongliram sa oba svijeta.
Predstavljanje sarajevskih mahala, običaja i tradicija je blisko mome srcu i to su neke slike koje se sasivm prirodno stvaraju u mojim mislima, dok ilustracije inspirirane životom u Engleskoj su ideje koje su nastale učeći načine života ovdje. Također, počela sam da dobijam narudžbe ilustracija za klijente ovde u Engleskoj, pa je bilo prirodno da počnem da crtam inpirisana trenutnom okolinom. Razlike su brojne, a jedna od najvećih, bar za mene, je to što je ovdje život mnogo brži nego kod nas na Balkanu.
Koje su to tradicije koje si rado usvojila u Britaniji, a koje običaje iz domovine si uspela da preneseš svojim prijateljima?
Jedna od omiljenih tradicija ovde u Engleskoj je pijenje čaja posljepodne. U početku nisam shvatala sasvim ljepotu toga djela dana, ali sada i sama pijem svaki dan crni čaj sa mlijekom. Od običaja koje sam uspjela da prenesem prijateljima je naravno sporo ispijanje bosanske kafe, iako je njih ovde teško ubjediti da se može samo sjediti i pričati uz kafu tako dugo. Doduše, ovdje mi niko ne vjeruje ni da promaja ubija, da se smeće ne iznosi po noći i da se nokti nipošto ne režu utorkom i po noći.
U prilici si da uživaš u živopisnim seoskim predelima koji neretko završe na tvojim ilustracijama. Imaš li neke omiljene dnevne rituale i rutine koje pomažu da kreativni sokovi poteku?
Omiljena aktivnost skoro svakog dana za mene je vožnja biciklom. Ne vozim auto, pa je u početku biciklo bilo jedini a sada je i najdraži način transporta.
Obišla sam skoro svako selo u predjelu Južnog Cambridgea na biciklu, razgledajući prelijepe stare seoske kućice sa živopisnim baštama i neobičnim detaljima. Vožnja biciklom i neprestano razgledanje krajolika je doprinjelo i mojoj ilustraciji na taj način što su iz tog posmatranja nastale mnoge ideje. Često dok se vozim na biciklu mnoge ptice prolijeću iznad mene i gledajući te ptice, počela sam da zamišljam kako bi krajolik izgledao iz njihove perspetkive. Iz tog razloga, mnoge od mojih iliustracija predstavljaju velike ptice koje nose ženu na leđima i lete iznad magičnih, malih seoca.
Dok smo dogovarale ovaj razgovor, spremala si se za grupnu izložbu na temu seoskog života u galeriji Above and Beyond u Lintonu. Koji radovi će biti prikazani na izložbi, i na šta si ovom prilikom želela da staviš fokus?
Radovi koji će se naći na ovoj izložbi su selekcija ilustracija inpirisana selima i ljudima u Južnom Cambridge-u. To je bila i tema čitave izložbe. Izložba je bila grupna, tako da sam se našla među lokalnim umjetnicima. Otvorenje izlozbe je prošlo predivno, i sve reakcije na moj rad su bile odlične. Bilo mi je posebno drago vidjeti kako je moj rad tako iskreno prihvaćen od strane publike ovdje. Mislim da je ljudima ovdje posebno zanimljivo vidjeti kako jedna osoba sa Balkana doživljava ovu državu, pretočeno u ilustracije.
Koja su to jednostavna zadovoljstva koja sebi svakodnevno poklanjaš?
Zadovoljstvo koje si svaki dan poklonim je odmor nakon posla uz kolač i kafu u bašti.
Da li se smena sezona odražava na tvoj rad u pogledu kolorita, motiva, ali i motivacije za rad?
Da, veoma rado dopuštam smjeni sezona da utječu na moj kreativni rad. Baš nedavno, sa početkom jeseni sam počela da korisitm toplije boje jesenjeg lišća i boje sivog kišnog neba. Ipak, meni najdraža sezona za crtanje je – zima. Mozda zato što sam i rođena na zimu ali slikanje snijega je toliko terapeutski proces za mene i uvijek se totalno izgubim u tom ambijentu. Najdraži dio mi je kada na kraju dodajem pahuljice i čitava ilustracija počne da treperi sa bijelim tačkicama koje plešu zajedno na papiru.
Zanimljivo je da si po profesionalnom usmerenju vajarka, kako je došlo do toga da od rada na takoreći 3D umetnosti pređeš na likovnu umetnost, odnosno ilustraciju. Šta ti ilustracija pruža što glina nije?
Da, iako sam izučavala kiparstvo sve te godine, nekako me je put odveo u pravcu ilustracije. Mislim da je to iz razloga što sam ja uvijek željela da pričam priče kroz svoj rad i ilustracija mi je taj način ekspresije omogućila. Volim da mješam boje, eksperimentišem sa teksturama na papiru i različitim kistovima. Još u osnovnoj školi sve moje sveske su bile iscrtane i vjerujem da su to bile rane naznake moga životnog opredjeljenja.
Kako bi opisala svoj kreativni proces?
Sve počne iz ideje koja inače dođe iznenada dok radim nešto sasvim nepovezano. Zatim tu ideju skiciram i razradim. To često podrazumjeva dosta šaranja, brisanja, mjenjanja, rezanja i izučavanja. Zatim, skicu prenesem na papir i onda počnem da se igram sa bojama i linijama.
Održivost je velika i važna tema i u umetničkim vodama. Da li su ti održive prakse bliske u radu?
Trudim se da budem što više ekološki osvješćena tako da u mome radu nema mnogo bacanja materijala ili papira, već je sve iskorišteno u najbolje moguće svrhe. Čak i ostatke papira skupljam u slučaju da nekada želim da se oprobam u kolažu.
Odakle dolaze tvoji umetnički uzori i inspiracije?
Uvijek volim da kažem sa ponosom da moja inspiracija dolazi od moje nane, čije priče i običaje sam učila i slušala od ranog djetinstva. Njene priče o vilama nisu bile bajke već stvarne priče iz pravoga života. Njena životna načela i toplina su me uvijek inspirisale i u svakom mom radu prepoznam trag moje nane, tradicionalne balkanske žene iz čije kuće ne možeš i ne smiješ izaći gladan, žedan ili tužan. Kuće gdje uvijek ima mjesta za smjeh, jer je ona znala da i u teškom momentu nađe razlog za smijeh. Mislim da je njen pristup životu doprinjeo mojoj kreativnosti i hrabrosti da se izražavam misleći samo svojom glavom. Što se tiče umjetnika koji su inspirisali moj kreativni rad, onda je su to ilustratori poput Erika Raviliousa, William Blake i Arthur Rackham.
Folklorni motivi, bajkovita estetika i prepoznatljivi prizori iz balkanske svakodnevice živo pulsiraju na tvojim ilustracijama. Koje su to scene koje su ti srcu bliske koje bi tek želela da pretočiš u ilustracije?
U svome bloku, gdje skiciram sve ideje, nalazi se dosta materijala za buduće radove koje bi željela da ostvarim. Teško je odabrati samo jednu scenu koju bi željela da ilustrujem ali ima par koje su prioriteti, poput predstavljanja tradicionalne nošnje i plesa ne samo u BiH nego čitavome regionu, te dublje izučavanje tradicionalnih balkanskh tetovaža na ženama.
Koja ilustracija ili set ilustracija su po tvom mišljenju najviše rezonovali sa publikom, i šta misliš da je razlog za tako dobre reakcije?
To su uglavnom sve moje ilustracije koje predstavljaju naš, balkanski život. Svako od nas je nekada bio u prilici da ti neka stara nana gleda u fildžan… Ili recimo kod nas u Sarajevu je bilo: „Nemoj da bacaš smeće navečer, ograisat ćeš”. Ograisati je značilo kao da si ušao u teritoriju Šejtana (Ðavola), pa kao oni su logično tamo gdje je prljavo i onda ako nagaziš možeš da poludiš, ili će nešto drugo da krene po zlu. Mislim da je tu rečenicu svako čuo nekada u životu. Barem mi iz mahale jesmo sigurno. Vjerujem da te slike rezonuju sa ljudima, jer mnogo nas ima neku uspomenu ili priču vezanu za određeni običaj ili recimo
neke tradicionalne aktivnosti tokom godine poput pravljenja ajvara na jesen, proslave Kurban Bajrama ili čak i sasvim običan dan kada negdje tamo u pozadini na radiju počne da pjeva Halid Bešlić.
Ovog meseca su u našem fokusu knjige, što nas vodi do književnosti za decu i ilustracija. Ilustrovanje knjiga za decu je jako zanimljiv ali i izuzetno odgovoran posao, budući da kroz tvoje slike deca polako ulaze u svet književnosti i likovne umetnosti, uče se životnim vrednostima i razvijaju maštu. Imala si priliku da se oprobaš u ovoj vrsti umetnosti, kakva iskustva nosiš iz takvog angažmana?
Ne mogu reći da imam ogromno iskustvo u ilustrovanju dječijih knjiga. Do sada sam ilustrovala samo dvije knjige i to je bilo u dogovoru sa piscem, tako da je moj rad bio u okviru toga šta je pisac zamislio. Naravno, naučila sam mnogo i samo iskustvo me motivisalo da i sama napišem i oslikam svoju knjigu, koja je trenutno u procesu. Ono što sam naučila je to da dječija knjiga mora da bude slikovita, poučna i jednostavna.
Kakve knjige ti biraš za sebe, imaš li neke preporuke za naše čitaoce?
Nemam neki određeni omiljeni žanr. Sve što mi se svidi na prvu, ja ću pročitati. Neke od zadnjih knjiga koje sam pročitala su David Hockney: The Biography Volume 1, Truman Capote In Cold Blood i jedna dječija knjiga zvana “The Lemur’s Tale”.
Nekoliko godina unazad imaš lepu saradnju sa Bezerdžanom, šopom koji ima odličnu selekciju domaćeg dizajna u Sarajevu. Iz te saradnje proizašla je i mini serija radova inspirisana sevdalinkama, ispričaj nam nešto više o samoj saradnji ali i čitavom procesu rada?
Sa Bazerdžanom sam počela da surađujem prije nekih pet godina, na prijedlog moje prijateljice i člana Bazerdžan tima Ine Čano. Bazerdžan je jedan od omiljenih domaćih šopova u Bosni i Hercegovini, rođen iz ideje da promoviše bosansko-hercegovačku kulturu i tradiciju, da pokaže i podrži lokalne talente i ljepotu
kroz umjetnost, dizajn i mnoge druge vrste stvaralaštva. Tu ćete naći stvari napravljene od savremenih umjetnika i grupa koje imaju drugačiji pogled na okolinu i koji stvaraju nešto unikatno. U početku su prodavali moje ilustracije sarajevskih mahala, onda sam radila seriju radova „Bosanske vile”, nakon toga sam iliustrovala sevdalinke, a zatim i seriju ilustracija koje predstavljaju bosansku svakodnevnicu na malo magičniji način. Sve ilustracije koje sam uradila za Bazerdžan su nastale tako što bih ja nešto nacrtala i onda poslala mail timu da odluče da li žele da dalje preuzmu prodaju. Najčešće je odgovor bio pozitivan, i zahvaljujući Bazerdžanu moje iliustracije danas krase domove na skoro svakome kontinentu.
Na koji način naši čitaoci mogu da kupe neki od tvojih radova i podrže tvoj rad.
Moji radovi mogu da se kupe u Bazerdžanu lično ili na websajtu, a neke od ilustracija se mogu kupiti direktno kod mene, putem maila ili Instagrama.
