Za Tanju Šošić sam saznala zahvaljujući zemlji i predivnim ljudima koji rade sa ovim prirodnim materijalom, a onda shvatila da je priča o kolaču od zemlje „After Earth“ koji je osmislila, tek delić onoga što ova predivna žena radi i ume. Njene ruke prave najmaštovitija jela od lokalnog samoniklog bilja, vajaju posuđe od gline iz kojih njeni gosti u restoranu Plima mogu jesti njene maštovite poslastice, njene ruke prave sveće, recikliraju papir, a stvorile su i dom od jednog kampera. One gase vatru, plivaju, pomažu joj da planinari, roni i čisti zagađeno Jadransko more. A velika mašta i ogromno srce, iz ljubavi prema moru, podvodnom svetu i Majci Zemlji stvorile su dečije igračke Duga toys. Da vam ne bih više pričala ko je i šta sve radi ova hrabra žena, prepustiću vam da sami uživate u našem razgovoru koji će vas, sasvim sigurno, inspirisati da na zemlju i svet oko sebe gledate drugim očima.
Povratak zemlji za različite ljude može značiti različite stvari, koja je tvoja asocijacija na zemlju (planeta i materija) i na koje načine si povezana sa zemljom i koristiš je (materiju) u svom životu i radu?
Zemlja je moja Majka, ja sam dio nje i ona dio mene. Ona je zrak koji dišem, voda koju pijem, hrana koju jedem, rad ruku, duhovnost i prisutnost. Majka sviju nas, al nije osoba, ali i ništa manje od osobe. Ona me njeguje, i daje mi život. Prisutna je u svakoj stanici moga tijela, utkana u moje postojanje.
Od nje izrađujem posuđe (lončarenje), ona me hrani divljim biljem, pijem njenu vodu s izvora, istražujem je putem speleologije, i tako zalazim u njene tajne prostore, u utrobu. U suradnji s njom radim kompost, od nje radim i destilat za svoj dezert. Teško je nabrojati kolikoje duboko utkana u sve što radim. Pa, i kao filozofija i duhovnost je Tu. Zemlja kao rad. Zemlja kao zahvalnost…kao sveukupna prisutnost. Da, možda će nekima zvučati kao religija. To bi možda bila neka forma u obliku riječi kojom bi Zemlju opisala. Iako je forma riječi škrta za tako Velik pojam.
Čitajući jedan od tvojih intervjua, saznala sam za zanimljiv poduhvat na koji si se odvažila pre par godina kada si trinaest dana pešačila u društvu svog psa Boška (Buhe). Krenuli ste iz Brela u Makarskoj i stigli sve do vrha Durmitora (Bobotov kuk). Ovo putovanje bilo je i svojevrsno hodočašće, a na tom putu imala si priliku da upoznaš i svoju poslovnu partnerku sa kojom si stvorila brend ekoloških igračaka za decu Duga toys. Ispričaj nam više o ovom putovanju, kako je izgledalo tih trinaest dana hoda, sa kakvim izazovima si se suočila usput, o čemu si razmišljala i kako si se hrabrila da nastaviš dalje?
Put ka Bobotovom kuku iz Brela (oko 400 km), trajao je 13 dana bez pauzi za pranje odjeće. Put je bio svojevrsno hodočašće, put promišljanja i izliječenja. Izazov je bio svaki dan, na svoj način. Ritual bušenja žuljeva prije kretanja kao nekakva napomena napora. Razmišljanja su ispočetka bila gušća, brža, mnogo nesređenih misli, nereda, nesvjesnosti vanjskih zbivanja, zakovitlaji u glavi. Kako sam išla sve dalje, negdje pred granicu s Crnom Gorom, sve se rasplinilo, razlijedilo i postalo jasnije. Počela sam čuti svoje disanje, svaki svoj korak i okolinu. U tom trenutku izašla sam iz svijeta svoje glave i počela primjećivati Život oko sebe koji je cijelo vrijeme bio tu, ali ja nisam bila prisutna. Prisutnost koja mi se otvorila mi je dala snagu, radost u svaki sljedeći korak.
U Nikšiću upoznajem članove Javorka, planinarskog kluba i tu upoznajem i Nadu Tadić. Kasnije se vraćam stalno u Nikšić, zaljubljujem se u prirodu Crne Gore i svaku prigodu sam koristila doći opet. Kako je samo bogata ta Zemlja.
A Duga, kako je došlo do tog projekta, i kakve vrednosti su utkane u igračke?
Duga je projekt nastao mojom ljubavlju prema moru i ronjenju i Nadinom spretnošću s iglom i koncem. U vrijeme korone, u jednom posjetu Nikšiću; Nada je šivala maske za neke sitne novce. Predlažem ideju morskih igračaka od prirodnih materijala, njoj se ideja svidi i krenemo u prve izrade. Kroz neki period smo definirali krojeve, izradu materijale. Nada još osmisli da se mogu skidati i prati i na taj način naše igračke postaju još trajnije i prihvatljivije u ovom svijetu konzumacije. U nekoj od objava, prepozna nas par poznatih osoba i tu kreće „ludilo“. Igračke postaju hit u Hrvatskoj. Naša želja je bila da se djeca upoznaju više s morskim svijetom, da čuvaju naša mora i vode, jer naš život ovisi o tome. Materijali su svi prirodni i ugodni, pa tako najviše koristimo sirovu svilu, pamuk, vunu i kašmir. Igračke se mogu prati i na taj način trajati. I to je kao svojevrsna prilika da taj medo nije uvijek glavna faca, što nedostaje tome da te hobotnica zagrli. Ona to čini sa osam nogu. Zamislite samo taj zagrljaj.
Imam utisak da su se mnoge stvari u tvom životu dogodile „slučajno”. Spletom okolnosti, iz potrebe da u porodičnom restoranu Plima zameniš poslastičarku imala si priliku da učiš od Marine Wallner, zatim si radila sa Terezom Alabanda, a onda usavršila poslastičarstvo na prestižnom Le cordon bleu u Parizu. Kako je izgledao ovaj put?
Imate dobar utisak. Nekako sam uvijek dolazila u situacije koje bi me gurnule u nepoznato, ali i dozvoljavala sam da se dese i da se prilagođavam. Smatram to svojevrsnim vjerovanjem; da Svemir zna što treba da nam da… samo se treba pustiti. Usred sezone, slastičarka mi je dala otkaz. Kako nisam našla zamjenu, odlučila sam ja napraviti tih par dezerata. Budući da nisam ljubitelj slatkoga, nisam se baš proslavila i to me na neki način guralo dalje. Volim kad nešto radim, da radim kako treba. Tu se rađa želja za većim znanjem i preporukom rodice krenem u završavanje prekvalifikacije za slastičara u Splitu, gdje me Tereza Alabanda prepozna i uzme me kod sebe na praksu. Tu se rodila ljubav. Definitvno je Tereza zaslužna u njenom nastanku. I tu moja glad ne prestaje. Idem na Le cordon bleu Pariz i tamo bivam najbolji student u klasi. Vjerovatno zbog iskustva u profesionalnoj kuhinji, i brzini koju imam. Dobivam znanja i tehnike i tu krećem na put istraživanja. Danas sam jako zahvalna slastičarki koja mi je dala otkaz. Nekad shvatite da ne postoje loše stvari; samo stvari koje se moraju desiti da vas usmjere gdje treba da idete.
U kojoj meri je moderna gastronomija povezana sa prirodom odnosno svojim okruženjem?
U svijetu visoke gastronomije se događaju promjene. Namirnice iz uskog okruženja, sezonske, postaju poželjne. Vraćamo se onom što nas okružuje. Na menije se vraćaju neke biljke, sastojci koji su bili donedavno i nepoznati jer smo se jednostavno u nekom trenutku odvojili od Zemlje i okruženja. Toliko nas bombardiraju nekim pojmovima superfood, prodajući nam namirnice s drugih kontinenata kao super hranu. Pa, tako ljudi jedu neki maca prah, a u vrtu imaju sikavicu koju smatraju nepoželjnom. Više danas znamo o avokadu nego o rogaču. Primjećujem povećanu svjesnost u visokoj svjetskoj gastronomiji, samo još da ostatak krene…
Danas na tvom Instagramu možemo da vidimo neverovatno kreativan meni i svakodnevne male gozbe od sastojaka koje pronalaziš u šetnji prirodom u svojoj okolini. Moram priznati da sam potpuno očarana tvojim umećem, maštovitošću i poznavanjem lokalne prirode. Kada si počela da u svakodnevnoj ishrani koristiš samoniklo, divlje i lokalno bilje?
Prije par godina, kad sam se preselila u svoju malu drvenu kućicu u maslinik, podno Biokova, krenula sam istraživati i šetati i počela učiti putem knjiga, i iskušavajući. To je za mene bio ključan trenutak, jer se desio spoj mojih znanja tehnike kuhanja sa znanjem koje sam stjecala i još stječem i nadam se ne prestati stjecati; znanja o samoniklom bilju. I sada još kuham i jedem potpuno vegansku hranu i sve što jedem je biljnog podrijekla. Takav način prehrane me još više povezao sa Majkom Prirodom i duboko sam joj zahvalna. Sva moj kuhanja sam sačuvala u naglascima Instagrama, pod nazivima Jestivo bilje. Slobodno se inspirirajte: Vrelo ideja koje se dijeli je nepresušno vrelo.
Šta je za tebe comfort food?
Comfort food je za mene palenta. Taj tako jednostavan sastojak; me vraća u djetinjstvo; kod bake; na selo; gdje je svu hranu uzgajala svojim rukama. Večera je uvijek; skoro baš uvijek bila palenta s njenim domaćim kravljim mlijekom. Tu sam se osjećala doma. Na selu, sa Zemljom.
Super stvar sa tvojim jelovnikom je što imam utisak da se ništa ne baca, a upravo bacanje hrane je jedan od velikih problema modernog življenja. Možeš li da nam daš neke smernice, koje bismo to namirnice sa kojima smo već u dodiru mogli da upotrebimo pametnije i kreativnije?
Ako stvarno nešto i bacim, to ide u moj kompost; što opet postaje hrana i gnoj za biljke i drva. Koristim koliko god mogu sve djelove biljaka, pa tako vlati korijena divljeg poriluka stavljam u salatu, od korijena maslačka pravim kavu… Evo, recimo, ako imate domaći krompir, ne bacajte koru. Ogulite krompir, namočite koru u vodu, izrežite na manje djelove, stavite u kesu sa začinima i malo ulja i zamrznite. Kad ih želite napraviti, ubacite u pećnicu i pecite oko petnaestak minuta.
U kojoj meri meni u tvom restoranu reflektuje tvoju životni filozofiju, i kakvo je interesovanje za ovakva „divlja” jela?
Moj restoran još nije srastao sa mnom, te promjene su sporije s objektom na kojeg ljudi naviknu. Na putu je i radujem se tome. Gosti su stalni i vraćaju se godinama, što je i opasnost jer se oni uvijek nečeg sjećaju i tome se raduju, a kad dođu i toga nema više na meniju, nisu svi sretni. Tako da ja nekako oprezno idem s tim. Reakcije su čak bile i bolje od očekivanog lani kad sam uvela par jela i sladoleda od divljeg bilja. Toliko da ove godine zapošljavam berača biljaka.
Imajući u vidu da je tema našeg aprilskog izdanja zemlja, ne mogu da te ne pitam za tvoj sad već čuveni kolač od zemlje „AfterEarth“, za koji sam saznala od predivne Dragane Kojičić koja takođe radi sa zemljom. Kako je nastao ovaj slatkiš i zašto baš zemlja?
Zemlja je nastala kao plod razmišljanja i meditacije kroz vrijeme korona zime 2020/21. Silom prilika, nemogućnost putovanja zbog ograničenja, i meditacijom i hranjenjem kroz prirodu, moja zahvalnost prema Majci Zemlji i darovima koje mi je dala je jačala. Dezert je nastao kao duboka zahvalnost prema Majci Zemlji i želji da prenesem poruku ljudima o njenoj bitnosti. Što kao element, što kao način življenja. Istraživala sam i otkrila da zemlja sadrži jednu bakteriju Mycobacterium vaccae. Ona može potaknuti proizvodnju serotonina, što vas čini opuštenijim i sretnijima. Studije su provedene na pacijentima s rakom i oni su izvijestili o boljoj kvaliteti života i manje stresa. Nedostatak serotonina povezan je s depresijom, anksioznošću, opsesivno-kompulzivnim poremećajima i bipolarnim poremećajima. Čini se da je bakterija prirodni antidepresiv u tlu i nema štetnih učinaka na zdravlje. Ovi antidepresivni mikrobi u tlu mogu biti jednostavni za korištenje kao i igranje u prljavštini. Većina strastvenih vrtlara reći će vam da je njihov krajolik njihovo „sretno mjesto”, a stvarni fizički čin vrtlarstva smanjuje stres i podiže raspoloženje. Činjenica da iza toga stoji znanost dodaje dodatnu vjerodostojnost tvrdnjama ovih ovisnika o vrtu. Povrće i voće i moderan način života u gradovima nas je u potpunosti udaljio od ove supstance koju trebamo.
Prakticiram i hodanje bosa Zemljom i na taj način možete je unositi, a i riješiti se nekih energija. Pa, tako, pala mi ideja na pamet da napravim destilat od Zemlje i umiješam ga u mouuse od karamelizitrane bijele čokolade. Uz to Ide štapić od praha bora, sorbet od bobica smriča, keksići od badema… After Earth naziv je došao iz ideje After Eight kombinacije čokolada menta (nana), pa tako Zemlja (moj desert) ima kombinaciju čokolade, zemlje i smriča (koji je isto svjež slično menti). Još i to ime koje baca na promišljanje o tom da imamo jednu Zemlju i što bi bilo poslije nje… ako je uništimo. Svašta sam utkala u taj desert, sve moje kontemplacije… Iznenađenja su dolazila, gosti su bili oduševljeni; oni hrabri koji su probali. Zaista, radost.
Da li možda imaš u planu pisanje svog kuvara ili radionice na kojima bi i druge edukovala i pomogla im da bolje upoznaju svoje okruženje i nauče da pripremaju obroke kojima će slaviti darove zemlje?
Kuharicu pišem, Biokovske veganske recepte s divljim biljem. Malo sam lijena zapisati, ali biti će. Radionice ne planiram, ovako mi je zasad dobro. Educiram pomalo putem svojih storija. A, inspiraciju možete dobiti ako pregledate moje naglaske Jestivo bilje na Instagramu. Slobodno se inspirirajte. Zasad jetamo 14 mapa.
Čitaoci su do sada već mogli da shvate da vodiš vrlo uzbudljiv, aktivan i dinamičan život u skladu sa prirodom. Spomenuću još i da roniš, organizuješ akcije čišćenja podvodnog sveta, planinariš, obilaziš pećine, a od nedavno si i članica vatrogasnog društva Brela. Kakvim lekcijama te je konstantan boravak u prirodi naučio?
Boravak u prirodi me naučio prisutnosti. Kad roniš na dah, moraš biti prisutan. Kad se penješ na stijenu, moraš biti prisutan. To su možda malo ekstremniji primjeri bitnosti svjesnosti; toliko ekstremni da vam život ovisi o tom. Znate, onaj trenutak kad nešto u dubini promislite, imate nevjerovatan prikaz koliko mozak i misli troše vaš kisik. Istog trena, kad mozak krene u svoje igrarije, vi hitno trebate van i ostajete bez daha. Svjesnost, prisutnost kao ključ življenja. Vatrogasac sam odnedavno, na sve načine želim pomoći Majci Zemlji, samo jednu imam. Speleologija me raduje, ulaziti u utrobu Zemlje mi pričinjava radost. Nekad se nađemo i na mjestima na kojima nikad nitko nije bio. Priroda zna biti i okrutna učiteljica, stroga. Trebamo je poštovati, čuvati i cijeniti… da ne vidimo njeno strogo lice.
Zbog čega si se odlučila za život van mreže i kako je izgledala ta tranzicija?
Život van mreže je bio san pa laganim koracima i ostvarenje. Prijelaz je trajao par godina, ali trenutak preseljenja u moju samoodrživu drvenu kućicu je bio samo početak. Tada sam češće ostajala bez struje, a danas je imam i viška. A, solarno mi je isto, samo sam se naučila bolje koristit. Sad razmišljam da se riješim i frižidera, ionako skoro ništa u njemu ne držim. Jedem sve svježe, vegan sam i ne gomilam hranu. Iako, začina imam baš puno. Volim kombinirati svašta. Nadam se na jesen napraviti ukopani pasivni hladnjak, raduje me ta ideja. TV nemam uopće i ne gledam ga. Lagano izbacujem stvari iz kuće, mislim da će uskoro i kauč ići van. Ako sam u kući, onda provodim vrijeme u kuhinji ili na podu. Stolice ni kauč ne koristim…. Eto tako….prilagođavam se lagano…
Da li na život van mreže gledaš kao na povratak u stara vremena ili kao na potencijalno rešenje za ekološke krize koje vidimo danas?
Život van mreže je povratak u SADA, uvijek je sve bilo tu, ali su nam nametnuli da moramo imati neke stvari i stvorili ovisnost o stvarima bez kojih navodno ne možemo…. Ljudi rade mnogo da bi imali i platili puste kvadrate i režije, a sve manje vremena imaju u njima obitavati. Premalo koristimo prirodu na ispravan način. Moj život ovako je svojevrstan test kako se može živjeti u skladu sa prirodom. Sve nam je dano.
Ostatak intervjua pročitajte u aprilskom izdanju Plezira na 70. strani.
