Mamin Gaj: Permakulturna zajednica u nastanku

U Šumadiji se trenutno sadi klica jedne divne ideje kojoj zahvaljujući umreženosti kojoj danas uživamo možemo svedočiti u realnom vremenu. Naime, moja gošća, Jelena Božić, permakulturna je dizajnerka koja kroz etički marketing i copywritting od temelja gradi projekat Mamin Gaj. Reč je o projektu obnove i dizajniranje permakulturnog imanja na koje se ona vratila nakon osam godina provedenih u Belgiji, sa džepovima punim snova, novih ideja i sveže stečenih znanja iz oblasti permakulturnog dizajna.

Na koji način bi nekome ko nikada nije čuo za permakulturu objasnila o čemu je reč i zašto je bitno da se što veći broj judi okrene ovoj disciplini koja ima potencijal da regeneriše i prirodu i društvo?

Postoje određene matrice (šabloni) i tokovi koji se dešavaju u prirodi i naši preci su prema njima upravljali svoj život. Industrijalizacijom se i poljoprivreda mehanizovala, zemlja prekomerno eksploatisala, a ubrzo su se mnoga znanja izgubila.

Permakulturu možemo videti kao par naočara sa posebnom moći posmatranja prirode kao u stara vremena, odjednom svuda prepoznaješ harmoniju života i shvataš važnost očuvanja prirodnih resursa. Kada kažemo da imamo permakulturno imanje ili farmu, to znači da učimo direktno iz lokalnog ekosistema, oponašamo postojeće elemente i logički radimo sa prirodom, a ne protiv nje.

Mnogo ljudi pogrešno vidi permakulturu kao „revoluciju prerušenu u baštovanstvo“, ali permakultura nije tehnika baštovanstva, to je sistem dizajna. Taj sistem uključuje druge biljke i živa bića, ali jedan vrt sam po sebi, ne može biti permakulturni dizajn osim ako se ne povezuje sa ostatkom sistema (voda, energija, otpad, izgrađeno okruženje, itd).

Što smo dalje od prirode, to smo dalje i od centra u nama koji održava balans na svim poljima, na psihičkom, fizičkom i duhovnom. Permakultura kao pokret, vraća svest o značaju povezanosti sa prirodom. Društvena permakultura je koncept prema kojem zajednica crpi inspiraciju iz inteligencije i ciklusa prirodnog okruženja kako bi modelirali (oblikovali) koegzistenciju i ko-kreaciju. O potencijalu regeneracije društva možete me zvati da pričam posebno u sledećem broju. (smeh) To je nepresušna i preobimna tema na kojoj se baš sada usavršavam na kursu moje heroine i
tvorca društvene permakulture, Looby Macnamara-e.

Kada si se ti zainteresovala i krenula sa izučavanjem permakulture, ko su tvoji mentori i knjige iz kojih si učila i učiš?

Bezgranična neodrživost našeg globalnog društva, ne samo na ekološkom nego i na kulturnom nivou, naterala me je da se okrenem ka sebi i prirodi tražeći svoju svrhu. Praktikovanje Ashtanga joge dovodi me u dodir sa suštinskim delima iz raznih duhovnih disciplina, ali me i prvi put stavlja na stazu permakulture.

Bill Mollison i David Holmgren stvarali su permakulturni pokret tokom mnogo godina prikupljanjem znanja predaka sa različitih kontinenata i kroz mnogobrojne akademske studije. Priručnik za dizajn permakulture (PDM) iz 1988. godine i dalje služi kao osnova za svakog novog entuzijastu permakulture. Nakon istraživanja, odlučila sam da svoje putovanje ipak započnem knjigom „Gaia’s Garden” od autora Toby Hemenway-a. Bila je manjeg obima, ali je uključivala detaljna objašnjenja za stvaranje elemenata kao što su biljni vrtovi, vruć kompost, gajenje glista, informacije o biljkama koje se zajedno sade, pa sve do lista onih koje su otporne na vatru.

Geoff Lavton postaje moj sledeći mentor i učitelj na putu do sticanja diplome dizajnera kada po prvi put shvatam da sam našla svoje istinsko zvanje. Njegov onlajn kurs pokriva ceo PDM, i trebalo mi je 14 meseci da ga završim uz glavni dizajn. Mnogo je knjiga koje su oblikovale moj način viđenja permakulture, ali najbitnije u prethodnom periodu bile su sledeće: Revolucija jedne slamke – Masanobu Fukuoka, Hipoteze o Gaji – Džejms Lavlok, Sep Holcerova permakultura, People and Permaculture – Looby Macnamara, Holistic management – Jody Butterfield, Earth Care Manual – Patrick Whitefield…

Na koji način implementiraš principe permakulture u svom svakodnevnom životu, i šta je to od čega bi svako ko ovo čita mogao da krene?

Ključni momenat za povratak u Srbiju je bio kada sam shvatila da je kupovina lokalne organske hrane postao luksuz, ali i prioritet. Ubrzala sam povratak nazad u Srbiju i rešila da odmah iskoristim već izgrađen sistem proizvodnje hrane mojih roditelja. Prvi put sam ove godine imala uslove da spremim svoju zimnicu, od kompota i džemova, do turšije i starinske vodnjike sa divljim voćem. Ovo je jedan od najpraktičnijih principa permakulture, sakupljanje i čuvanje energije. U ovom slučaju to je bila hrana, ali se ovaj princip može primeniti i u širem smislu. Kao permakulturni dizajneri uređujemo pejzaže da bismo sačuvali energiju, uglavnom sadnjom i negovanjem biomase, ali to možemo da uradimo čak i kroz pasivnu solarnu izgradnju. Ako krenemo od svojih svakodnevnih navika i u pozadinu ubacimo sliku sa težnjom ka 0% otpada i podržavanje lokalnih i sezonskih proizvođača, već smo na dobrom putu ka promeni ovog začaranog ciklusa ljudske potrošnje. Ja već 8 godina ne kupujem brzu modu, na primer, jer me je rad u ovoj industriji naterao da potpuno iskorenim taj bespotrebni potrošački nagon. Primeni jednostavnija i sporija rešenja je princip koji bi lako mogao da se nadoveže na ovu temu. Obradujem se uvek kada čujem da neko iz moje okoline uči da šije ili plete, jer baš takva rešenja su i potrebna da bi se brza moda usporila i iskorenila.

Kako permakultura može da nam pomogne u nameri da stvorimo bolji, zdraviji, pravedniji svet?

Permakultura je etički dizajnirana nauka, što znači da u samoj srži permakulture počivaju tri etike: briga o zemlji, briga o ljudima i pravedna raspodela. Ako zadovoljavamo naše potrebe bez oštećenja planete, a uz to obraćamo pažnju na dobrobit pojedinaca i zajednice, mi svesno upravljamo sopstvenim potrebama i stvaramo višak resursa za dalje unapređenje.

Ona nije pokret održivosti i nije filozofija; to je pristup rešavanju problema koji pokret održivosti i filozofija mogu da koriste da bi ispunili svoje ciljeve i dizajnirali svet u kome su ljudske potrebe zadovoljene, dok istovremeno poboljšavaju zdravlje ove čudesne planete koja nas podržava. Ovo je jasna poruka koja se u startu prepoznaje kao univerzalni princip i koji će dalje voditi naše sopstvene akcije.

Na svom profilu si spominjala svoj boravak i volontiranje na farmi Terra Alta u Portugalu, kako je izgledao boravak u ovom seocetu i kakva iskustva nosiš odatle?

Moj prvi susret uživo sa zajednicom permakulture bio je na ovoj farmi. Terra Alta, divlja zemlja u blizini najzapadnijih litica Evrope, pruža nesvakidašnje putovanje samootkrivanja, vođeno prirodom i energijom. Tokom tromesečne prakse, komunicirala sam sa više od stotinu ljudi jer smo svake dve nedelje primali novu grupu studenata. Pedro Valdjiu je osnivač i domaćin, sertifikovani učitelj permakulture i neverovatan vizionar. Osnovao je Terra Altu 2008. godine kao deo svog sna da stvori model za regenerativnu kulturu. Tokom protekle decenije, on je kontinuirano usavršavao iskustvo i znanje koje je pružao polaznicima ovog kursa, i time svakako postao jedan od uzora za moj dalji rad.

Logorske vatre, šetnje do litica sa pogledom na Kabo da Roka, jutarnje kupanje u Atlantskom okeanu, svakodnevni rad u bašti, pevanje i džemovanje u muzičkom studiju, lista bi mogla ići još dugo, a opet ne bih uspela tako dobro da dočaram tananu magiju koju smo tamo svi doživeli.

Nakon boravka na pomenutoj farmi, i osam godina provedenih u Belgiji, odlučila si se da se vratiš u Srbiju, u selo Gornja Trešnjevica na zemlju svojih predaka da opskrbljena novim znanjima i veštinama primeniš naučeno u obnovi i dizajniranju vlastitog imanja po permakulturnim principima. Kako se rodila ideja za Mamin Gaj i da li si po povratku u zemlju uspela da se povežeš sa pionirima permakulture na ovim prostorima?

Nakon osmogodišnjeg života u Belgiji polako mi postaje jasno šta mi je od neprocenljive vrednosti i prioriteti se drastično menjaju. Odrastanje na maloj farmi u Šumadiji mi je pružilo idilično detinjstvo koje me je zvalo nazad. Bez trunke sumnje, znala sam da sam pronašla svoju svrhu kada sam u momentu spoznaje odlučila da se bavim permakulturom. Ona je ujedinjavala sve moje težnje i želje za radom. Mamin Gaj sam konceptualno završila tokom boravka na Terra Alti i uspela da spojim bitne tačke svog daljeg ulaganja i usavršavanja. Prateći talas popularnosti permakulture na Zapadu, povratak u Srbiju je bio veoma laka odluka: umrežiti se sa pionirima permakulture na ovim prostorima je od početka bila najvažnija tačka. Bilo je veoma lako naći aktivnu zajednicu, a lakoća saradnje me je od srca obradovala. Od ljudi koji se bave izgradnjom prirodnim materijalima, do onih koji žele da pokrenu holistički centar sa direktnim učenjem o permakulturi. Raznovrsnost i posvećenost ima isti ukus kao i na Zapadu.

Koliko ti je u čitavom procesu obnove imanja važna povezanost sa precima, šta ona za tebe podrazumeva?

Poput starih sorta biljaka, trebalo bi da budemo otporni na bolesti i prilagodljiviji promenama. Učenje o važnosti povezivanja sa našom lozom i razumevanje neiskušene prošlosti dodaje još jedan logičan deo slagalici regeneracije. Za početak, moramo pogledati unutar sebe, istražiti senke i tražiti podršku kroz znanja naših predaka. Uzbuđena sam što ću dodati metagenealogiju na svoju listu istraživanja. Nakon što sam došla u kontakt sa knjigom Alehandra Hodorovskog, nestrpljiva sam da počnem da intervjuišem svoje bake i deke i druge rođake koji se sećaju imanja Stare kuće i načina na koji su moji preci živeli skoro sto godina.

Kad smo spomenuli Gornju Trešnjevicu, moram da te pitam za Sretena Božića, poznatijeg kao Wongar, velikog čoveka i mislioca koji je mnogo učinio za svet. Spominjala si da je odrastao sa tvojim dedom, i nosite isto prezime, da li si možda imala prilike da budeš u kontaktu sa njim?

Priče o Sretenu sam čula od svog deke Velibora, kako su odrasli zajedno jer su njihove majke „iz iste kuće”. On je u jednom trenutku uspeo da napusti zemlju tokom četrdesetih godina radeći kao novinar u Parizu. Odatle odlazi u Australiju i sticajem okolnosti, završava u pustinji Tami, gde je nakon susreta sa grupom Aboridžina primljen u njihovo pleme. Sa njima je proveo narednih desetak godina. On je dao važan doprinos sveukupnoj australijskoj domorodačkoj kulturi svojim književnim aktivizmom i direktnim uvidom u vreme kada su Australijanci vršili eksperimente hemijskim oružjem na tom području. Ja ga nažalost nikada nisam upoznala jer je poslednji put davno bio u Srbiji, ali sam 1999. godine bila na promociji njegove knjige „Dingovo leto” sa dekom, baš u delu sela gde je odrastao.

Prateći principe permakulture, mnogi praktičari pre nego što krenu sa primenom principa najpre opserviraju prirodu oko sebe, upoznaju se sa terenom, zemljom, divljim biljkama i pokušavajući da oponašaju kako to priroda radi, nastoje da stvore svoj mali raj ili gaj. Koliko je trajao i kako je izgledao tvoj proces upoznavanja, posmatranja i planiranja terena i do kakvih si uvida došla?

Celokupan proces je glavna crvena nit u kursu Geoff Lawton-a koji sam pohađala. Oni su od nas svake nedelje zahtevali da vodimo dnevnik, davali nam detaljne instrukcije šta i kako da posmatramo, uz celokupnu primenu shodno različitim godišnjim dobima. Na ovaj način možemo imati uvid u promene u toku cele jedne godine, ali čak ni tada nije vreme da kažem: ,,E, sad sam završila.”. Ovaj proces učenja se odvija čitavog života, mi samo na neki način unapređujemo to znanje kako bismo manje ulagali, a više dobijali. Taj direktan feedback koji priroda daje je neprocenljiv i jedva čekam da ga iskusim na svojoj zemlji i koži.

Da li si imala priliku da praviš mapu divlje hrane u tvom kraju?

Nažalost nisam, ali nakon predavanja jedne travarke u Portugalu, sam potpuno ostala bez teksta kako se prikupljanje takvih informacija može divno izvesti i pretočiti u privatnu enciklopediju. Kao da si znala moju slabu tačku, travarstvo i divlja hrana su kao cilj svog mog ulaganja i truda: jednog dana ću imati više vremena za sve ove stvari koje sada nisu prioritet, ali leže duboko u srcu i čekaju pravi trenutak za pokretanje.

Za sada si na profilu najavila implementiranje prvog dizajna pasivne solarne kuće na permakulturnoj farmi. Da li će to biti prvi projekat na imanju i kakvi su dalji planovi?

Moram da iskoristim ovaj trenutak kao mali nagoveštaj, puno toga se sprema i krčka, i ako vas baš ova tema interesuje, pratite moj dalji rad. Uz pomoć jednog divnog majstora, pokušaću da ostvarim ovaj san gradnjom prirodnim materijalima koji potiču iz okoline, kao i korišćenje sunčeve energije bez veštačke transformacije. Ovo će zaista biti moj prvi projekat na farmi, permakultura nalaže da krenemo od onoga što imamo i od nulte zone, u mom slučaju to znači da mi treba ova osnova za bilo kakav drugi poduhvat.


Na koji način planiraš da svoja znanja i iskustvo podeliš sa zajednicom?

Projekat Mamin Gaj ima za cilj da umrežava i promoviše održivu poljoprivredu i radikalno domaćinstvo istovremeno obezbeđujući utočište za umetnike i druge kreativce koji traže vezu i inspiraciju u prirodi i njenom okruženju.

Svojim iskustvom i energijom otkrivaću vam sopstvene uvide u procesu ulaganja u organski razvoj i održivi rast. Baš kao što mali gaj kroz vreme postaje šuma, tako je i moja ideja da ovaj projekat kroz vreme raste i postane lokalna edukativna platforma i umetnička kolonija za razmenu znanja, veština i pripovedanja.

Fotografije: Mihailović Aleksandar @aleksandarmihail, privatna arhiva

Share