Večni osmeh začaranog kraljevstva (1)

Dolazak u Jangon iz Tokija krajem februara bio je dosta veliki šok za organizam jer od plus pet stepeni se treba brzo aklimatizovati na preko plus trideset pet stepeni. Iako je vrlo jednostavno dobiti vizu za Mjanmar (preko interneta), sam ulazak traje dosta dugo jer svega dva do tri službenika opslužuju na stotine putnika koji su stigli u isto vreme.

Večni osmeh koji je trajni pratilac stanovnika Mjanmara nije vidljiv na licima imigracionih službenika kojima je vernost višedecenijskoj vojnoj diktaturi odnela taj, u Mjanmaru uobičajen, pečat lica.

Put od aerodroma do centralnog dela Jangona može da traje od četrdeset minuta do dva sata u zavisnosti od doba dana i saobraćaja. Ono što putnici iz Japana odmah primete su uvezeni polovni automobila iz Japana. To znači da se volani automobila nalaze na desnoj strani što je normalno jer se u Japanu vozi levom stranom puta. Međutim, u Mjanmaru se vozi desnom stranom tako da je takva kombinacija dosta nezgodna, pogotovo prilikom obilaženja. Posebno je čudno, pogotovo nekome ko je putovao po jugoistočnoj Aziji, potpuno odsustvo motociklista u celom Jangonu. Kruži priča da je pre desetak godina jedan motociklista naleteo na automobil važnog generala i da su posle toga dvotočkaši zabranjeni na ulicama Jangona. S druge strane priča se da je zabrana tu iz sigurnosnih razloga, zbog previše saobraćajnih nesreća i brojnih povređenih. Vozi se dosta haotično uz stalno trubljenje, pa se na kraju ne zna ko koga i zašto upozorava. Jangon ima bezbroj kružnih raskrsnica kojima u pomoć stižu semafori koji na malim ekranima odbrojavaju preostale sekunde zelenog svetla. To svakako pomaže pešacima da pređu ulicu jer pešačkih prelaza nema. Naši početni samostalni pokušaji da pređemo ulicu nisu bili preterano uspešni sve dok se nismo približili lokalcima i pratili njihove radnje. Za nekog ko dolazi iz Japana, gde se prelazi samo na zeleno i strpljivo čeka na crveno na jasno obeleženim prelazima, prelaz ulice u Jangonu može da deluje kao mala avantura.

Kao i u mnogim drugim delovima jugoistočne Azije, tako je i u Mjanmaru veoma rasprostranjena upotreba betela, zeljaste biljke iz porodice bibera. Mnogi (pogotovo stariji) stanovnici Mjanmara žvaću betel koji ostavlja crvene tragove na zubima i ustima. Zbog toga su često osmesi koje smo videli bili crveni i nimalo privlačni za gledanje. Upotreba tanake je nešto što razlikuje Mjanmar od drugih, okolnih država. Tanaka je žućkasto-beličasta samlevena kora drveta koja se u kombinaciji sa prahom samlevenog korena drveta i vode meša u kremastu smesu koja se stavlja na lice. Žene u Mjanamaru koriste tanaku već više od hiljadu godina.

Krema se nanosi na čelo, nos i obraze i veruje se da pomaže kod otklanjanja bubuljica i tamnih fleka, hidriranja i osvežavanja kože, a u isto vreme hladi i štiti od sunca. Skoro sve devojke i žene koriste tanaku, a takođe i mnoga deca, čak i poneki muškarci. Ono što svakako zbunjuje turiste je način na koji meštani privlače njihovu pažnju. Prodavci hrane i suvenira na ulicama prizivaju potencijalne mušterije proizvodeći ustima zvuke poljupca. Krajnje iznenađujuće za nekog iz Evrope, ali čovek se brzo navikne na sve, pa i na ovaj način privlačenja pažnje, jer pozadina je samo želja da se proda roba ili primami u restoran.

Na nas su posebno dobar utisak ostavili ljudi. Niko se ne dere, ne gura, nema nepristojnih, niko ne pljuje i ne prosi. U Jangonu koji ima više od pet miliona stanovnika, videli smo svega nekolicinu prosjaka. Niko nije nametljiv i dosadan kao u nekim zemljama jugoistočne Azije gde se ne može disati od prodavaca suvenira. Iako je Mjanmar siromašna zemlja, kriminala skoro da nema. U Jangonu nemojte brinuti da će vas džeparoši opelješiti. Mnogo je opasnije šetati noću neosvetljenim ulicama gde je asfalt pun rupčaga, a kanali za kanalizaciju nezaštićeni. Moj suprug je zaboravio skupe naočare za sunce na jednom od spomenika, ali se nije tačno sećao mesta. Posle dva časa smo se vratili da pogledamo da li ćemo kojim srećnim slučajem uspeti da ih pronađemo i kad smo već hteli da odustanemo od traženja, dva bosonoga dečkića su prstima upirala u pravcu naočara. Htela sam da im ostavim nešto novca iz zahvalnosti, ali su deca učtivo odbila novac. S druge strane sa znatiželjom su prihvatili japanske bombone. Jangon nije mesto za ljubitelje noćnog života i provoda. Skoro sva mesta za izlazak se zatvaraju najkasnije u deset uveče. Verovatno ima uvučenih mesta gde se skupljaju stranci i lokalci koji vole noćni provod, ali u svakom slučaju takvih mesta ima veoma malo. Nema potrebe da naglašavam koliko su ljudi uslužni i spremni da urade sve za gosta bez očekivanja napojnice, koje često i odbiju. Hotelsku sobu su nam čistili dva puta dnevno i sve usluge su obavljali na vrlo nenametljiv način. Jedino iskustvo očekivanja novčanog priloga su bili kontakti sa najmlađim monasima i iskušenicima. Oni su prilazili turistima i skupljali novčane priloge za hramove i manastire. Očekuje se od svakog muškarca budističke religije da dva puta u toku života bude iskušenik. Prvi put kao dečak oko desete godine i drugi put kao odrasla osoba, posle dvadesete godine. Dužina boravka u manastiru i hramu je proizvoljna; neko ostaje svega nekoliko dana, nedelja ili meseci, a neko se odluči da to bude životno zanimanje.

Deci iskušenicima je dozvoljeno da se igraju, gledaju TV i da se zabavljaju kad završe svoje dužnosti, ali one koji se odluče da postanu monasi i sveštenici, čeka stroga disciplina, vredno učenje, rad i poštovanje principa budizma. Mjanmar je najpobožnija budistička zemlja i smatra se da oko 90% stanovništva praktikuje teravada budizam koji je daleko stroži i zahteva veću posvećenost i disciplinu nego druge struje budizma. Ne zna se tačan broj monaha, iskušenika i sveštenika, ali se procenjuje da ih u Mjanmaru ima između pola miliona i milion. Obilazak pagoda i hramova u Jangonu je ulazak u zemlju začaranog kraljevstva. Iako Mjanmar nije kraljevina još od druge polovine devetnaestog veka, tradicija je izuzetno snažna i živa i poseta pagodama nas vraća u stara vremena. Samo pogled iz aviona koji sleće na jangonski aerodrom pruža uvid u to koliko pagoda i hramova vas očekuje. Najpoznatija je sigurno Švedagon Paja (paja je pagoda), najsvetiji budistički hram koji svi budisti iz Mjanmara i okolnih zemalja žele da posete barem jednom u životu. Istorija Švedagon Paje je bogata i šarolika, a mnogi veruju da je najstarija stupa na svetu, prvi put sagrađena pre dve i po hiljade godina. Ipak, arheolozi veruju da je mlađa, ali bez obzira na procene, sigurno je jedna od najznačajnijih i najlepših budističkih građevina. Svaka knjiga ili brošura o Mjanmaru na naslovnu stranicu stavlja Švedagon Paju.

Ista ima svoju repliku, Upatasanti Paju, koja je završena 2009. godine i nalazi se u Napitou, od 2006. godine, glavnom gradu Mjanmara, ali je za nekih tridesetak santimetara niža od svoje, mnogo starije sestre koja se uzdiže, sva u zlatu, devedeset devet metara iznad svoje osnove.

Švedagon Paja je vidljiva iz gotovo svakog centralnog dela Jangona, a nalazi se pored Narodnog trga i parka koji su centar skupljanja i mladih i starih. Sa Narodnog trga pruža se velelepan pogled na pagodu. Švedagon Paja menja svoju boju zlata u zavisnosti od doba dana i vremenskih prilika. Pagoda je izuzetno fotogenična i u roku od nekoliko sati možete da napravite brojne fotografije različitih boja i nijansi. Veliki trg ispred Švedagon paje je centar raznih zbivanja; političkih i zabavnih. U večernjim satima raznobojno osvetljena fontana i igra vodom je praćena preglasnom muzikom iz ogromnih zvučnika. Na momente se magija prošlosti pomeša sa svakodnevnicom 21. veka, pogotovo kada po treći put u roku od sat vremena iz zvučnika zatrešti Despasito i ostali novokomponovani hitovi. Ulazak u Švedagon Paju se naplaćuje samo strancima i to je uvedeno tek pre nekoliko meseci. Cena je deset hiljada ćata (oko sedam američkih dolara). Novac ubira vlada i mnogi stranci se bune jer ne žele da finansiraju nedemokratsku vladu. Međutim, očito je da su sredstva dobro uložena, jer se pagoda odlično održava. Za razliku od japanskih hramova gde se skidaju samo cipele i u koje se ulazi u čarapama, u sva svetilišta u Mjanmaru se ulazi potpuno bos. Zbog toga, a naravno i toplog vremena, skoro svi su obuveni u papuče ili tipične
mjanmarske „japanke“. Postoje i pravila oblačenja, pa kratke pantalone i obnažena ramena nisu dobrodošla. Stanovnici Mjanmara su vrlo skromno i prikladno obučeni u svim prilikama. I muškarci i žene najčešće nose tzv. londži, parče tkanine koja se obmota oko struka i doseže do članaka. Botatong i Sule Paja su još dve od mnogih pagoda koje nikako ne smete zaobići ukoliko se nađete u ovom delu sveta. Sule Paja posetioce začuđuje svojom lokacijom.

Ko bi očekivao da se oko dve hiljade godina star hram, sav u zlatu nalazi usred kružne raskrsnice i da je okružen radnjama i modernim zgradama?! U ogromnom gradu kao što je Jangon sve je moguće. Za one koje imaju više vremena i snage da se bore sa vrelinom, na desetine pagoda i hramova je na raspolaganju za obilaske, kao i nekoliko muzeja. Nijedan turista u Jangonu nije zaobišao Bogjoke Market (među strancima poznat po starom nazivu – Scott’s Market), tipičan primer kolonijalne arhitekture. Tu se nalazi više od dve hiljade prodavnica gde se mogu pronaći antički predmeti, lokalni zanatski proizvodi, nakit od žada, rubina i raznog dragog kamenja, galerije slika, prodavnice odela i svakakve robe strane i domaće, restorani i prodavnice hrane — ukratko beskrajan izbor svega i svačega na jednom mestu po vrlo povoljnim cenama. Cenkanje nije samo dobrodošlo, već je i obavezan deo folklora. Ne cenkati se je isto kao i pojesti bljutavo jelo. Iz svake radnje izviruju nasmejana lica koja privlače lokalno stanovništvo i strane turiste i svi su vrlo raspoloženi da se upuste u razgovor, posavetuju vas o kupovini i uživaju u šalama i opuštenom ćaskanju. Naš trodnevni boravak je brzo proleteo i pored velike vrućine i isparenja automobilskih gasova. Verovatno bismo napustili Jangon sa većom tugom da nismo znali da ćemo se posle desetak dana opet vratiti na dva dana nazad i imati priliku da ponovo vidimo sve nijanse zlatnih pagoda. Sledeća destinacija bila je Bagan, grad toliko drugačiji od Jangona, ali isti po osmesima ljudi začaranog kraljevstva, a o njemu i drugim avanturama iz ove zemlje čitaćete u narednom broju.

Share