O Švedskoj može da se čuje svašta. Od toga da je raj za doseljenike, preko činjenice da je jedna od zemalja sa najboljim i najvišim životnim standardom, pa sve do mitova o hladnoći – što ljudi, što samog podneblja. Ima tu pomalo istine, ali ima i stereotipa, predrasuda i rekla-kazala prepričavanja. Moja priča je veoma lična i voljela bih da je tako i shvatite i nikako ne uzimate zdravo za gotovo. Neka vam ona bude jedan vid razonode, ali i inspiracije za neke nove pokrete i pobjede, nova putovanja i ostvarenja. Priča sa Švedskom počela je neočekivano. Uslijed zbira životnih situacija i ponude porodice koja ovdje živi, da dođem kod njih i radim u njihovom restoranu, našla sam se na direktnom letu Beograd-Geteborg, prije nepune četiri godine. Bio je juni i kao i većina, spakovala sam život u torbu od 32 kilograma. Malo garderobe, par knjiga, nešto evra i ličnih sitnica. Znala sam da idem do daljnjeg, ali sa odlukom da ostanem i borim se za status građanina EU. Prije polaska nisam guglala izgled grada, nisam učila nove riječi, prosto nisam imala vremena za to. Čekala me je ljetna sezona u restoranu. Prala sam sudove i čistila, radila sve i jedan vikend, noću kupila čaše u jednom pabu i sortirala ih za pranje.

Škola švedskog jezika počinjala je zadnjeg dana avgusta. Sjećam se da sam sa strašnom tremom otišla na prvi čas i sjela pored žene iz Poljske. Toliko različitosti na jednom mjestu. Ljudi iz Afrike, Azije, sa Bliskog Istoka, Istočne i Južne Evrope, Amerike, Australije… Oduševljavala me je upornost jednog Kineza, izluđivala nemarnost jedne cure iz Somalije, iznenadila toplota jedne Iranke, oborila neposrednost jednog Indijca, nervirala gordost jedne Ruskinje i sve tako u krug. Živjela sam svoj mali san o putovanjima. U nemogućnosti da negdje otputujem, svi ti ljudi su mi pričali svoje priče, istine i laži o zemljama iz kojih dolaze, tako da sam kroz njih proputovala mnogo. Trudila sam se da u svakom novom času nađem nešto zanimljivo, da učim, da se samoj sebi dokažem. Najtežu bitku vodila sam sama sa sobom i svojim samopouzdanjem. Ono se znalo urušiti za čas, a gradila bih ga mjesecima. Da ste niko i ništa, da ništa ne vrijedite, da ništa od zacrtanog ne postižete, da mnogo propuštate. A onda sam završila gimnaziju švedskog jezika za strance i to je bila moja prva, velika pobjeda.

To ljeto prošlo je sumanuto brzo. Pričali su tada ljudi oko mene da je to jedno od najkišovitijih ljeta zadnje decenije i da švedska ljeta znaju biti mnogo ljepša. Naredno je to već potvrdilo. Dugi sunčani dani koji traju i do 23h sata uveče, lagani povjetarac, jarko zelena trava, more, pijesak, sve mi se to činilo skoro nemogućim. Ali jugozapadna obala Švedske je takva (sjever je naravno drugačiji) i ta činjenica me je oduševljala. Poneku nedjelju sam imala slobodnu, a onda bih sjedala na biciklo i vozala se unaokolo, istražujući ulice, zavlačke, šume i radnje.

Kupila sam inspiraciju sa svih strana. Iz prilično jednostavne, ali izuzetno šarmantne švedske arhitekture, iz skandinavskog stila koji je virio iz svakog lokala i stana, od neposrednih i vrlo lijepih Šveđanki i njihovog „uličnog“ stila oblačenja. Učila sam svakog dana nešto novo. Pratila sam kako se ophode jedni prema drugima, kakvu kafu piju, koje kolače jedu, gdje putuju. Željela sam da se što brže uklopim, ali i da ostanem svoja. Družila sam se ponajviše sa Šveđanima, jer su oni uglavnom radili u restoranu. Vremenom su me prozvali „šarena Danka“, zbog moje strasti ka bojama, koje njima i nisu toliko bliske. Moglo se ocjeniti ko je voljan za druženje, a ko ne.

Svi savršeno dobro pričaju engleski, ali ja sam ostajala iza bara sve dok nisam progovorila ono osnovno od švedskog jezika. Ukoliko niste zaposleni u nekoj internacionalnoj firmi ili organizaciji ili ukoliko ne radite sa elektronikom, švedski je nužno neophodan. U skoro 90% oglasa za posao traži se tečno znanje švedskog u govoru i pisanju, kao i neki dokaz o tome, odnosno završen kurs, škola (ovisno u poslu na koji se aplicira).

Dugo mi je trebalo da se oslobodim, da progovorim. A onda sam već počela da nosim četiri tanjira, da prepoznajem redovne goste, da ih srećem na ulici, na treningu. Onda su me dvije djevojke sa joge pozvale na druženje u petak, u lokalnom pabu. Znala sam da su ljudi poenta svega. Kao i svuda, kontakti su najvažniji CV. Tako sam dobila i sljedeći posao, kao barmen u jednom poznatom lancu švedskih kafeterija. Preporuka je otvorila vrata za intervju, a onda je ostalo došlo prirodno. Vremenom su mi se nudile opcije unapređenja ka poziciji iznad, koje sam ja srčano (ko zna da li je to bilo pametno?) odbijala. Znala sam da to nije posao koji želim da radim, znala sam da mi se bliži trideset, znala sam su me moje obrazovanje i ambicija tjerali da gledam dalje i da se ne uljuljkam u tu čauru iz koje je poslije teško izaći.

Šta da vam kažem? Ambicija za ljude u inostranstvu je mač sa dvije oštice. Sa jedne strane nemaš šta da izgubiš i boriš se do zadnjeg atoma sange, a sa druge strane, dok ne dođeš do onoga što želiš, ambicija te guši i ne da ti da dišeš. Ili je bar tako meni bilo!?

Zima u Švedskoj je prilično vjetrovita. Minusa ima, ali ništa više nego kod nas (ograničavam se na regiju u kojoj živim), snijega takođe, ali viđala sam ga više u Bosni, kući kod mene. Ipak, Šveđani su me naučili da „Nema lošeg vremena, već samo loše garderobe“. Oni znaju da uživaju i zimi. Stave kafu u termos, ispeku rolnice sa cimetom (kanelbulle), ponesu toplu deku i odu negdje u šumu da fikaju (fika – švedski izraz za kulturu ispijanja kafe sa obaveznim sendvičem ili slatkišem). Trče i zimi, voze biciko takođe, mnogi otputuju na Tajland ili jug Španije, mnogi ostanu čitave zime u Švedskoj i sa nestrpljenjem čekaju prve zrake sunca da sjednu na neku terasu (već od aprila) i upijaju ih zatvorenih očiju i otvorenih usta.

Kada je riječ o hrani, umjerenost je nekako moj sinonim za švedsku kuhinju i ishranu. Njihovi obroci su prilično mali ako se porede sa našim. Uglavnom se sastoje iz komada mesa ili ribe, priloga od kojih je vrlo često tu krompir i nekog sosa. Obožavaju kombinacije slano-slatkog, ljuto-slatkog i kiselo-slatkog. Riba, rakovi i morska hrana je apsolutni favorit, što je i potpuno razumljivo, u odnosu na geografski položaj i ogromna morska prostranstva. Meni je sam proces prihvatanja drugih kuhinja u švedsku ishranu čist odraz njihove prirode. Oni su sasvim otvoreni za nove ukuse i mirise i vrlo brzo prihvataju i usvajaju ono što im se dopadne. Tako se zadnjih godina sve više sreću obroci koji sadrže u sebi bulgur, kinou, baba ganoush, francuske sireve, razne azijske namaze i afričke začine. Ne boje se novog, ali čuvaju svoje stare navike poput supe od krompira i praziluka, klasične, filter kafe (koju piju obilno), kolača sa mrkvom ili rolnica sa šafranom. Svakako, trend salati, kao i veganstva i vegetarijanstva uopšte je ovdje veoma jak i izuzetno popularan u svim starosnim dobima.

Ravnopravnost, demokratija i slobode ovdje su na veoma visokom nivou. Ta činjenica je tako oslobađajuća i čini dane mnogo podnošljivijim. Očevi mogu da budu na „porodiljskom“ umjesto majki, pregršt žena radi poslove koji se kod nas smatraju izuzetno „muškim“, moj ljekar ima potpuno istetovirane ruke, djevojka koja prodaje MAC šminku u radnji pored kafea u kojem radim je nekada bila muškarac. I mnogo sličnih primjera sreće se posvuda. Ipak, kada imate ime koje nije klasično švedsko, može se desiti da duže čekate na posao ili na stan. Ovo vam niko neće priznati, ali to sam i ja osjetila na svojoj koži.

Sljedećeg mjeseca se selim u najljepši dio Geteborga. Čekala sam tu priliku svo ovo vrijeme i dobila je zahvaljujući drugarici sa posla. Opet, dakle, ljudi. Stan je jedna stavka koja je izuzetno teško ostvariva ukoliko nemate nekoga ko zna nekoga, ko tamo ima nekoga. Živjećete u geto zonama grada i u djelovima gdje su isključivo doseljenici i gdje je stopa kriminala znatno viša. Ali i to se preživi, vjerujte mi.

Danas, najviše mi nedostaju pijace, svježe voće i povrće iz mamine bašte, naše proljeće, porodica, pozorište, prijatelji, pas, domaće svirke, pogled na Unu i pogled sa Petrovaradina, moje dvorište. Dakle, mnogo toga. Ipak, ovdje sam našla sigurnost. Čak iako još nemam pravi posao, uspjevam da spojim period od plate do plate, da ne oskudjevam, da ponekad otputujem. Zaljubila sam se u ostrvlje zapadne obale, u sendviče od lososa i rakova, u vedrinu koju ljudi ovdje nose dok hodaju. Odlučila sam da uzmem samo najbolje od onoga što se nudi, a ono loše što moram, da prihvatim na najbezbolniji način.

A u međuvremenu sam postala punopravna državljanka Švedske. Nek mi je sa srećom!

Share

• Tweet
• Pin It