Interesovanje za ručno rađeni papir poraslo je od devedesetih godina naovamo i na Zapadu. Na Dalekom Istoku tradicija pravljenja ručno rađenog papira ima dugu istoriju, i sačuvala je svoje mesto i nakon industrijalizacije. Visokokvalitetni papir rađen ručno u Japanu (washi), ili Koreji (hanji), počeo je da se, isto tako ručno i starinski, pomoću sita za papir, proizvodi i drugdje u svijetu, ali se i dalje koristi sporadično, i u umjetničke svrhe. Taj papir, mada vrhunski proizvod, nije dobijen recikliranjem, već direktno od drveta, kako se oduvijek tradicionalno i pravio. Na Zapadu pak vlada rastuće interesovanje za eksperimente u toj oblasti, te se za pravljenje papira koristi ne samo već upotrebljavani i odbačeni papir, već i ostaci hrane, ljuske, pijesak, niti konca i tako dalje. Upravo to što tradicija ručno rađenog papira na Zapadu nije u toj mjeri i na taj način postajala, dalo je prostora stvaraocima da eksperimentišu i odaberu pristup koji im odgovara, kao i načine dalje obrade i upotrebe. Neke zanatlije, umjetnici, (i ljudi koji stvaraju iz hobija) bave se samo reciklažom, neki isključivo upotrebom ostataka voća i povrća i drugih dostupnih biljaka, a neki kombinuju ta dva pravca. Nisam naišla ni na jednu knjigu koja se bavi pravljenjem isključivo recikliranog papira, naišla sam na par dobrih knjiga koje govore o proizvodnji papira od biljaka dostupnih svima, od kojih su meni bile najzanimljivije Plant Fibers for Papermaking autorke Lilian A. Bell (1992), i Papermaking with Garden Plants and Common Weeds autorke Helen Hiebert (2006). Naročito mi je bilo zanimljivo to što postoje čitavi vodiči na internetu o pravljenju papira od invazivnih biljaka, što je jako zanimljiv koncept, budući da se invazivne biljke inače posmatraju kao potpuno beskorisne i bespotrebne. Internet nudi beskraj izvora za upoznavanje sa recikliranim papirom u homemade i handmade opciji, a naročito preporučujem sajt paperslurry.com, i tekst „Here’s How to Make Handmade Paper from Recycled Materials”, koji je zapravo detaljan a opet sasvim jasan korak-po-korak stručan tekst na tu temu, pisan za početnike.
U svijetu trenutno postoji više udruženja koja povezuju zanatlije koji se bave ručno rađenim papirom, bilo recikliranim ili ne, a isto tako i međunarodno priznatih časopisa na tu temu. Časopis Hand Papermaking, na primjer, izdaje tematske brojeve dva puta godišnje, gdje razni autori prečešljavaju teme i ideje vezane za ručno rađen papir, a među koricama časopisa nalaze i originalni ručno rađeni papiri koje su autori prilagali tom broju, što ga čini jako uzbudljivom lektirom za ljubitelje papira.
Koncept ručno rađenog papira je tako uzbudljiv, posebno u zapadnjačkom kontekstu, jer mu pridajemo značenje umjetnosti: pravi se u ograničenim serijama, nijedan papir nije isti, rađeni su svjesno i promišljeno, čak većina ručno-rađenog papira nije ni namijenjena za dalju upotrebu. Radi se, dakle, o jednom art pokretu, gdje je pulpa od koje tek treba da nastane papir sredstvo stvaranja umjetničkog djela i njegov konstitutivni element, srž istovremeno.
Papir se, u ovoj struji proizvodnje handmade papira, ne koristi kao sredstvo za dalje stvaranje, već je umjetnički proizvod po sebi. S tim što se, moram odmah napomenuti, ne misli na umjetnost galerija i muzeja, veliku umjetnost na koju smo navikli (mada se i handmade papir često izlaže u galerijama), nego na ličnu, lokalnu, a opet globalnu umjetnost – jer je stvaraju ljudi širom svijeta, često umreženi zahvaljujući novim vidovima komunikacije, i neopterećeni pritiscima izlaganja, neopterećeni veličinom predmeta, ničim sem kvalitetom (istočnjačka potreba) i umjetničkim izrazom (zapadnjačka opsesija), dakle, stvaraju živu i savremenu umjetnost. I u pregledima umjetnosti savremena se umjetnost definiše tako, na liniji lokalno – globalno, lično i malo – opšte i veliko, i, naravno, tangira ona pitanja koja tangiraju sve nas u savremenom trenutku – pitanje rodnih uloga (zašto na Zapadu većinski žene prave papir ručno?), pitanje pripadanja, pitanja ekološke odgovornosti, preuzimanje odgovornosti za život kakav postoji oko nas. Sa druge strane, i ljudi koji se bave proizvodnjom ručnog, recikliranog papira ali u komercijalne svrhe, podjednako obavljaju važan posao, u pravom smislu zanatski, kvalitetan i bitan, jer omogućavaju drugim ljudima da nastave njihovu ideju, te daju primjer širokim masama ljudi (jer je u poslednje vrije me nastala pomama za svim stvarima nastalim ručno), i pokazuju da stvaralaštvo, ne mora da počne od čistog, bijelog papira, već i od malo iskrzanog papira, malo obojenog, sa ponekim neravninama, sa autentičnošću od početka do kraja. Ljudi koji proizvode papir često se nakon toga okušaju i u pravljenju notesa, čestitki i umjetničkih knjiga za koje postoji sve veće interesovanje.
Na Instagramu stranica @areyoubookenough svaki mjesec postavlja novu temu za izazov kreativcima koji se bave papirom, i knjigovezačkim poduhvatima, amaterski ili profesionalno, čime podržava, širi i povezuje rastuću grupu entuzijasta, zanatlija i umjetnika koji se bave ručno rađenim papirom, papirnim predmetima i knjigama. Želja da se bude dio promjene ogromna je, i širi se među ljudima, sporo ali sigurno. Naišla sam na par ljudi sa naših prostora koji se bave proizvodnjom recikliranog papira, u komercijalne svrhe, recimo djevojka koja stoji iza brenda @anko.ant koja je skoro otvorila radnju na Novom Beogradu i proizvodi ručno rađene notese i slično, a drži i radionice pravljenja recikliranog papira. Djevojka iza Brenda @callisija neke od svojih kaligrafskih radova stvara i na ručno rađenom recikliranom papiru. Humanitarno udruženje „Naša kuća“ @udruzenjenasakuca proizvodi reciklirani papir od paklica cigareta, koji izrađuju djeca sa smetnjama u razvoju i na taj način zarađuju. Nadam se da će ubuduće biti više ovakvih inicijativa, i da će se stvoriti mreža ljudi koji se bave recikliranjem, odnosno pravljenjem kvalitetnog, unikatnog, ručno rađenog papira za razne potrebe.
Moje iskustvo u pravljenju papira i savjeti
Počela sam da pravim ručno rađeni reciklirani papir i papir od ostataka biljaka marta 2022. godine, i rekla bih da sam još nova u tom polju, ali da sam ipak odmakla od početne etape. Na ideju sam došla iznenada, ni sama ne znam kako, u onim danima umora oko bebe koja još nije bila napunila godinu dana.
Bila mi je potrebna nekakva lična preokupacija, nešto samo moje, i novo, i uprkos umoru krenula sam da čitam i eksperimentišem istovremeno, što se pokazalo kao dobra metoda. Za početak, internet stranica koju sam već pomenula, Paperslurry, a onda tutorijali na Jutjubu, a uporedo, sitno isjeckan papir, karton-ambalaža iz Ikee i jedna velika žuta papirna salveta, koju je beba zgužvala a nije upotrebljena, koja mi je dobro došla zbog boje. Znala sam sledeće, i eto prvog savjeta: koristiti samo obični upijajući papir i karton, nikako sjajne i masne papire i kartone, zbog nemogućnosti razlaganja. Dakle, upropašćene salvete, ispisan papir koji više nije potreban, obične kartonske kutije, kartonska pakovanja za jaja (koja su se odlično pokazala jer ih kod nas uvijek ima na stanju, a često su u bojama, pa nema potrebe da se dodaje još boje), dnevne novine, mada sam njih zaobilazila, jer em ih ne kupujemo, em su zbog štampe jako kisele, što utiče na kvalitet dobijenog papira. Dakle, isječen materijal, za početak koliko da ispuni pola ili malo više od pola blendera, pa natopljeno u vodu neko vrijeme tako da blender bude pun, koliko – zavisi od strpljenja; ukoliko material nema nikakvu boju, boja može da se doda, ali ja to nisam praktikovala (kasnije sam, kad sam se uhodala, pravila i dodavala prirodne boje) i izblendati. U tom međupotezu smo napravili i sito za papir, koje, moram da priznam, ne bih znala napraviti sama, iako na tuto rijalima djeluje jednostavno. U suštini, dva rama za slike A4 formata, na jedan ram se zakači sitna (u našem slučaju plastična) mrežica čitavom površinom otvora, a druga služi kao graničnik za pulpu u procesu „prosejavanja“ vode. U široku posudu, ne previše plitku, sipati vodu, potom izblendani vodom natopljeni papir prethodno pripremljen, i onda, najljepši dio, zatalasati rukama vodu tako da se pulpa ravnomijerno raširi u posudu, i potopiti sito, mrežasti ram odozdo, šuplji prisloniti čvrsto uz njega, i njihanjem ramova zahvatati vodu sa pulpom naprijed i nazad, pa podići sadržaj i pustiti da se ocijedi.
Ima nešto čarobno u tom talasanju vode i potezima kupljenja pulpe, ravnomjernog raspoređivanja, vraćanja u vodu ako nisam zadovoljna, i ponovo. Osjećaj je kao da si dio neke prastare tradicije, kao da obavljaš neki ritual, da prolaziš inicijaciju u društvo zanatlija, ljudi od papira i drveta i zemlje. Eto, tako je jednostavno počelo moje putovanje u svijet recikliranog papira, da me čak i prvo neuspješno „preslikavanje“ papira na podlogu gdje treba da se osuši nije u sreći omelo. Jer kad se talasanje i cijeđenje završi, sklanja se ram odozgo, i slijedi prislanjanje dobijenog papira na ravnu površinu, na upijajući materijal, platno ili dasku. Višak vode se, sa druge strane mreže, pokupi sunđerom, pa se ram odiže da bi papir ostao sam, da se suši. Ali ući u štos da se to uradi u jednom potezu i bez mnogo muke, ponekad nije lako, naročito kada se dodaju razni drugi organski dodaci u papir; zapravo je najjednostavnije napraviti „obični“ reciklirani papir, od korištenog papira i kartona.
Mene je interesovalo da probam i nešto drugo i više, pa sam opskrbljena literaturom i sa ono malo slobodnog vremena što sam imala na raspolaganju, uspjela svašta nešto da napravim. Za početak, još jedan savjet, a to je vođenje neke vrste dnevnika papira – isječak papira, kratak naziv, i negdje napomena o načinu na koji je papir napravljen, ukratko (papir ili karton, dodaci ili ne, boja ova ili ona). Mene je, ponekad, to dosta ohrabrivalo, jer dođu dani kada papir nikako da ispadne kako treba, ili prođe mnogo vremena da ništa ne stigneš uraditi, a ti mali isječci rada i truda, lijepi po sebi, učine da se osjetiš bolje i sigurnije.
Shvatila sam kroz rad da je reciklirani papir bez dodataka zapravo dosta slab, da upija mnogo vode, i da nije tako pogodan za dalju obradu, ukoliko je to cilj (ja nisam znala i, i dalje ne znam šta je meni cilj). Jednostavan je za pravljenje, ali za crtanje, bojenje, a posebno akvarel, nije dovoljno čvrst. Sledeća etapa bila je isprobavanje premaza i lijepka koji bi išli u papir da ga ojačaju. Probala sam prvo premaz bjelancem ili kuvanim kukuruznim skrobom – za moj ukus, papir je postajao previše krut, a onaj papir sa premazom od bjelanca čak je i pucao, iako je olovka bila bolje vidljiva. Dodavanje kuvanog pa ohlađenog kukuruznog skroba u natopljen papir, pa blendanje zajedno sa njim, pokazala se kao ponajbolja opcija. Dodavala sam otprilike jednu čašu skroba na jednu srednju posudu za blender punu natopljenog papira u vodi, tako da sam morala miksati u dva navrata.
Dobijenu smjesu, koja je bila nešto gušća, sipala sam u vodu i koristila sito kao i uobičajeno, ali je zbog gustine vodi trebalo nešto više vremena da se ocijedi prije preslikavanja papira. Međutim, papir je bio čvršći, pogodan za razne tehnike rada, a proces i dalje relativno jednostavan. Tako da sam poslije uvijek imala skuvan skrob u frižideru i dodavala po potrebi u pulpu (nikako bez blendanja, jer se stvaraju grudvice – mada je i to jednom prilikom dalo zanimljive rezultate). Sledeće što sam isprobavala jeste da koristim dvije pulpe istovremeno, dvije boje, tako što talasajući površinu vode i zahvatajući iz posude jednu razređenu pulpu, preko sipam drugu, u pokretu; to je bio zanimljiv eksperiment, i uspješan, rekla bih, jer su „slike“ koje sam dobijala ličile na talase, ili oblake, ili nekakvu apstraktnu umjetnost, koja mi se dopadala. Taj proces rada, a koji sam već spominjala, zove se slikanje pulpom, i process je koji se završava prije nego što se papir osuši. To oblikovanje više liči stvaranju skulpturalnog djela, nego bojenju plohe, koja se u procesu da dorađivati do zadovoljavajućeg finalnog proizvoda. Pomalo je i lutrija, bar za početnike poput mene, pa su radovi ponekad ispadali sjajni, a ponekad su išli na dalje recikliranje. Slično tome je i sjeckanje i dodavanje suvog papira u mokru pulpu koja se cijedi na mreži rama, samo je proces mnogo lakše pratiti i ispravljati u hodu. Dalji korak je bio dodavanje grančica, cvijeća, i lišća u mokru pulpu, proces koji je, takođe, nekad bio više a nekad manje uspješan.
Generalno, bilo je tu dosta problema sa bojom, jer su pojedini cvjetovi ostavljali ljubičaste ili žute tragove na papiru, u zavisnosti od biljaka i kiselosti papira. Kada se pravi papir sa biljem, potrebno je u procesu cijeđenja više pulpe, odnosno da se pravi deblji papir, da bi masa bila jedinstvena, u suprotnom grančice i slično mogu ispadati i lomiti se u papiru. Takođe, taj papir nije pogodan za dalju obradu, ali je, ako uspije, zaista lijep po sebi.
Kada papir nije imao boju (papir koji se reciklira je bio neutralnih boja, ili sivi karton), papiriće za reciklažu sam dodavala prethodno skuvanoj boji, u mom slučaju, najviše sam kuvala kore avokada, koru cvekle, luka, ili dodavala malo kurkume. I ta boja, to jest konačan ishod, varirao je u zavisnosti od dužine kuvanja, starosti kore, i kiselosti papira. Tako je kora avokada nekad davala roze boju, nekad boju breskve, nekad braon. Na nekom sajtu o prirodnom bojenju materijala sam pročitala da se boja pojačava uz pomoć premazivanja papira biljnim, recimo sojinim mlijekom, ali to važi za finalan proizvod. Gotov papir se premaže sojinim mlijekom u tankom sloju, a nakon sušenja se potapa u pripremljenu prirodnu boju, koja se zaista dobro primi, ali je, zbog stalnog vlaženja i sušenja, papir na kraju nekako krut, pogužvan, i ja nisam bila zadovoljna. U suštini, prirodne boje dodate u pulpu, ili odabir boja materijala za reciklažu (još jedan savjet: papir za reciklažu odvajati po bojama, baš zbog toga), bili su najbolja opcija.
Među poslednjim eksperimentima su bili papiri načinjeni od dodataka drugih organskih i neorganskih materija, ili sasvim načinjeni od, recimo, stable ili kore neke biljke. Jedan jedini uspjeli papir, od ostataka stabljike blitve, naročito mi je drag. Kuvala sam stabljike nakon što sam iskoristila listove za ručak, sa malo sode bikarbone, nekih sat i po vremena, i nakon toga izblendala, pa dodala u vodu, cijedila na situ, i preslikala na pamučnu podlogu. Sito se jako teško odvajalo od pulpe, pa je papir bio sav iskrzan, ali ipak divan, jer em sam iskoristila nešto što inače bacam, em je boja bila posebna, i utisak nekako kao da je papir živ.
Međutim, pošto je to zahtjevan proces, i traži dobro poznavanje šta se može kuvati, koliko, i sa čim (više o tome ima u pomenutim knjigama sa početka teksta), na kraju sam najčešće samo dodavala kuvane ili sušene kore svojim papirima da ih ojačam. Recimo, koru banane sam sušila, pa suvu blendala i prah i niti koji su se dobijali dodavala pulpi; tekstura papira je bila jako zanimljiva, i bio je dosta jak, ali ne i pogodan za dalju obradu. Ostatke pirinča od ručka, bez ikakvog dodatka, samo bih blendala i dodavala u papir, a posebno pirinčanu vodu. To se pokazalo kao odlično, naročito pirinčana voda, jer je papir postajao i jak i elastičan u isto vrijeme. Doduše, pošto su u pitanju organske materije, vlaga je morala biti isključena po svaku cijenu, u procesu čuvanja papira. Ja ih čuvam ili u knjigama, što ih ujedno i presuje, ili pod većim komadom drveta ravne površine, u suvoj prostoriji.
Što se tiče upotrebe, od papira koje sam dobijala pravila sam male, jednostavne notese, neke listove sam voskirala da bih imala čvršće korice (vosak u komadima i vruća pegla preko papira koji voskiram, među listovima papira za pečenje), a neke sjekla u manje formate i od njih pravila čestitke za drage ljude, za razne prigode. Poneki je papir po sebi bio tako dobar, da bih ga uramila, ali generalno, najljepši osjećaj mi je bio da ih vidim sve na gomili, proizvod mojih ruku, spoj tradicije i novih ideja, novih potreba. U poslednje vrijeme slabije stižem da stvaram, ali i dalje me malo šta opušta kao taj trenutak, u samoći, za praznim stolom: ram u vodu, mućkanje, talasanje, izranjanje, čekanje. Pravim nešto od nečega što bi bilo bačeno. Dajem život nečemu, a zauzvrat, dobijam osjećaj životnosti, prolazi mi kroz ruke, i vraća se sebi izmijenjeno.
