Mnogi gradovi postaju sve natrpaniji, prljaviji, sa sve više betona jer se zelene površine otimaju od građana kako bi na njima niknula neka nova višespratnica, poslovni prostor ili tržni centar. Od ovakve nasilne urbanizacije nisu pošteđene ni priroda i prirodne lepote, jedan od takvih primera je i ono što se kod nas dogodilo Zlatiboru. Gušimo se u svom tom betonu i ćutke prihvatamo nametnute okvire ponašanja. Onda poželimo da se odmorimo van tog betona, da se izmestimo iz pretoplih gradova ali postavi se pitanje gde otići, naročito u sezoni, jer su mnoga mesta postala žrtve masovnog turizma koji pod naletom kapitala guta svaku autentičnost, briše granice privatnosti meštana (sve postaje turistička atrakcija i sve je na prodaju), a priroda se urušava i iscrpljuje jer ona toliki nalet ljudi ne može da podrži i ostane u balansu. Masovni turizam je globalni problem ali srećom nisu sve priče iste i možda ćete reći da je to do nas koji verujemo u bajke i ideju da će se čovek na kraju opametiti i naučiti da svoj interes ne stavlja na prvo mesto, ali sigurno je da naš optimizam hrane oni koji svojim primerom pokazuju da može i mora drugačije. Mirna, Neven i njihova kuca Likka žive neku drugu priču i neki drugi život, i svojim radom i upornošću bude jedno napušteno malo istarsko selo u kome obnavljaju kamenu kuću po kuću. Oni gostima nude potpuno drugačiji ugođaj jer su u ovu priču uložili svoje emocije, vreme, fizički rad a onda i novac. U prostorijama u ovom malenom selu od svega pet kuća koje su do sada sredili koristili su elemente koje su pronalazili u selu ili šumi koje su zatim popravljali, reciklirali ili apciklirali, trudeći se da naprave dobar balans između prošlosti i sadašnjosti, vrednujući svoje pretke i njihov rad jednako kao i prirodu koja ih okružuje. U nastavku sa vama delim bajku o Trnoružici i dvoje ljudi koji imaju misiju da od zaborava sačuvaju jedno malo selo kreirajući tamo pravi mali raj za sve one koji su željni drugačijih priča i drugačijeg odmora.
Svi znamo za bajku o Trnoružici, ali otkrijte nam kako se vaša Trnoružica probudila, otkud vas dvoje u Mikuličićima blizu Lupoglava?
I Trnoružica i Mikuličići su dio nasljeđa – jedno je obiteljska mala firma s mamine strane a drugo je dio sela s tatine strane. Ni jedno ni drugo nisu oduvijek bili to što su sada, ali ovdje su se spojili i postali divna priča u kojoj smo Neven i ja svjesno odlučili biti njeni sudionici. Ovdje su nekad živjele dvije obitelji istog prezimena koje su, kao što je to svugdje bilo, krenule izvan sela u potrazi za drugim životima. S vremenom selo se zapustilo, ljudi koji su brinuli o svojim udjelima su ostarili i održavanje je jednostavno zamrlo. Kao što to svugdje biva u velikim obiteljima svatko je dobio neki udio. Kroz veoma dug period moji roditelji, a sada i mi, otkupili smo te dijelove i spojili svo nasljeđe u 4 od 5 kuća u selu s pripadajućim voćnjakom, vrtom, maslinikom i izvorom vode. U tih istih nekoliko desetljeća životi su se odvijali van sela a selo je obrastao bršljan i drača. Kada smo se Neven i ja upoznali i prepoznali zajedničke aspiracije, ideje i želje zajedno smo krenuli u ovu avanturu koja se svakim danom jasnije vidi. Prije preseljenja u selo nismo živjeli u nekoj veoma užurbanoj urbanoj sredini ali velika je razlika između života ovdje i onoga kojeg smo vodili ranije. Dan ima drukčiji ritam, pogledi na lozu, orahe, šljive, vrt i brežuljke daju neku mirniju boju življenja.
Reci nam kako su vas vaša prethodna životna iskustva i putovanja pripremila i osnažila za ovu avanturu?
Opremila su nas na način da smo skupili dovoljno stručnog znanja kroz različite poslove, ideje i onu dozu ludosti koju skupiš kad ti dosadi uniformiranost udovoljavanja društvenim i ekonomskim normama jer je nešto isplativije, bolje, ljepše, prihvatljivije – kao sulud primjer da svi gosti žele kuću s bazenom. I sad odjednom svi imaju bazene jer to na tržištu prolazi i to je nekada jedino za čime se vodimo.
Odmicanjem od poznatog shvatiš koliko smo različiti i da postoje drukčiji pristupi i da je ljepota upravo u tome, istražiti što želiš i biti svoj. Vjerovati u sebe, biti ustrajan i strpljiv neke su od najboljih stvari koje sam naučila kroz putovanja. Također, oboje se ne bojimo obima posla i nekako se dobro nadopunjujemo, oboje volimo ovu našu viziju sela i što sve može postati. Neven voli tehničke izazove u građenju i popravljanju, a ja volim organizirati da sve bude iskoristivo i spajati ljude, opcije i ideje kako bi selom protekla nova životna energija a da nije samo za turistički najam. I posebno mi je drago da dijelim ovo s vama jer mi je Beograd posebno drag. U njemu sam provela nekoliko divnih godina nakon fakulteta i tamo su se ohrabrile moje unutarnje želje za početkom oživljavanja priče u Mikuličićima.
Kada si mi pisala, rekla si mi da je vaša misija da objekte u selu obnovite i udahnete im novu životnu energiju. Kako je do sada izgledao taj proces i koliko dugo traje?
Cijeli proces traje desetljećima. Moji roditelji su obnovili vanjski dio jedne kuće koja je sada za goste a mi smo prije nekoliko godina sredili unutarnje dijelove te je s time jedna kuća u potpunosti obnovljena, ima kupaone koje ranije na primjer nije imala, a opet smo zadržali sve originalne konstruktivne dijelove (grede, zidove, dimnjake, male prozore…). Postoje ti neki prostori koje smo očistili desetke puta a da radovi u tom prostoru nisu ni blizu završili, i oni dobivaju nove namjene kako trenutna energija sela diktira. Ono što želimo da bude mjesto pripreme, usluživanja i uživanja u hrani trenutno je spremište i radiona za alate i kreativne projekte. Teško je naći linearan slijed buđenja ovog sela jer on nije započeo jednim datumom, niti jednom odlukom neke osobe. Puno je ljudi tu dalo svoj doprinos a ono što mi nastavljamo je da obnavljamo štale/staje (koje su bile za prasce, krave i kokoši) te cijeli zeleni pojas koji je predugo bio zapušten. Jedna od štala je postala multifunkcionalan prostor za druženja i aktivnosti, a druga će pružati skromno wellness iskustvo s bogatstvom pogleda.
Želimo da selo bude mjesto življenja, stvaranja. Da smo u njemu mi ali i ljudi koji požele biti dio toga – kroz odmor, radionice, teambuildinge, mala slavlja, gdje možeš zimi ući u saunu i gledati istarske brežuljke, buditi se s cvrkutom ptica, uživati u lokalno uzgojenoj sezonskoj hrani a sve bazirano na temeljima da smo mi dio ove jednakopravne prirodne cjeline i da smo odgovorni za ono kako i šta radimo.
Ideja preseljenja na selo, u prirodu postala je vrlo popularna sa sve boljom razvijenošću telekomunikacija i otvaranjem firmi za rad na daljinu, naročito nakon pandemije. Koji su bili vaši razlozi za preseljenje na selo i kako je izgledao vaš put prelaska, imajući u vidu da ste prvu kuću za odmor pod imenom „Lupa” otvorili za posete pre šest godina?
Ideja je došla sama od sebe, znali smo da nam je to cilj ali nismo imali konkretan datum. Kako smo i slobodno vrijeme i blagdane i vikende provodili ovdje, uslijed pandemije počeli smo provoditi još više vremena, jer je odjednom sve stalo i puno toga je postalo moguće odraditi onlajn. Život nam se prije toga odvijao u stalnoj vožnji s torbama s robom, hranom i alatom. I onda se taj prijelaz dogodio glatko, samo smo jednostavno sve manje dolazili staroj kući.
Koji su do sada bili najveći izazovi na putu ostvarenja vaših zamisli, da li ste ih i kako prevazilazili?
Najveći izazov je bio, i dalje je, organizacija seoskih aktivnosti koje se trebaju napraviti i projekti koje želimo početi a neke i završiti, u kombinaciji s financijskim sredstvima koje najčešće nemamo – zato i radimo sve polako i nerijetko sami. Uspijevamo tako što shvatimo da neke poduhvate ne možemo odraditi jer smo umorni, jer imamo 3 druga zadatka koja su prioritetnija ali ne odustajemo već strpljivo i ustrajno radimo na njima. Imamo pomoć prijatelja koji vole fizički rad i koristimo hladnije periode godine da odradimo teže poslove a poljetno radimo na održavanju cijele cjeline.
Imanje na kojem danas živite je u tvojoj porodici već nekoliko generacija. Koliko su vam priče o precima koji su naseljavali imanje važne i na koji način čuvate sećanje na njih?
Jako su nam važne te priče jer osim što su jako zanimljive, a često i smiješne, one su i malobrojne pošto je većina tih ljudi umrla baš davno. Meni one nisu bile bliske dok sam odrastala i dolazila ovdje u ove prostore koji su bili zapušteni i prepuni nakupljenih stvari po filozofiji „trebat će“ dok nismo sami počeli raščišćavati selo, upoznajući i te ljude kroz njihove prostore, dnevne rituale i ekološku svijest koja se mijenjala. Točno se vidi svijest i seoski način rada i razmišljanja prije par generacija kroz način sječe drveća i kako se koji dio koristio za izradu krovnih i međukatnih konstrukcija i onu danas. Koliko su više pažnje obraćali na mjesečeve mijene, dijelove godine kada se što sadi, kada i za što se koje drvo siječe, upotreba lokalnog kamena za izradu kuća. I ono generacija prije nas – gdje se prijelaz na novije modernije kućanske uređaje starih riješavalo tako da se zakopalo ili jednostavno odbacilo u šumu. Na neki način imam osjećaj da mirimo generacije i njihove živote i priče time da vraćamo svijest života s prirodom u današnji kontekst, da njegujemo tradiciju života, filozofije i autohtone gradnje s prednostima ovog vremena. Prisutnost u nekim radovima od ranije nećemo možda nikad više dosegnuti jer pristup životu se mijenja (kao izrada svega drvenog od samog početka) ali u nekim dijelovima želimo očuvati povezanost s prošlošću. Tek odlukom da živimo ovdje počele su priče o ovom mjestu dolaziti do nas kroz ljude koje su živjeli ili boravili ovdje kroz svoje odrastanje u selu, tako da neke od priča dijelim kroz crtice na društvenim mrežama, a većinu njih kroz prostor i ono što je ostalo iza tih ljudi – kamene građevine, slike, alat, suhozidi, životinjska pojilišta na podzemnom izvoru. Sve tu to nasljeđa koja bivanjem ovdje ožive i nastavljaju svoje postojanje.
Svi objekti koji su danas u upotrebi Lupa, Rose i Puhovski obnovljeni su upotrebom lokalnih materijala, puno toga ste apciklirali, popravili i to je svakako mnogo lepši, autentičniji ali i duži i teži put. Da li ste u tom procesu imali pomoć?
Naravno da smo imali pomoć jer u tom periodu Neven i ja se nismo još znali i te veće građevinske radove su odvili drugi ljudi. Unutrašnjost je pomirenje novog i modernog i apcikliranog i udomljenog. Puno je detalja koji su bili ostaci od nekih prethodnih projekata i onda nam se upali kreativni kliker i napravimo recimo uzglavlja za krevete od podnica, ogradu od bočnog dijela kreveta na kat, rukohvat od par vijaka, matica i obične letve. Puno ukrasa (staklene boce i emajlirano posuđe kao vaze) nađem u šumi od odbačenih stvari koji su ranije ljudi odbacivali jer nije postojao legalan način zbrinjavanja otpada a niti svijest o zagađivanju nije postojala. Puno stvari je spašeno od propadanja na samom imanju a meni ionako te stvari imaju veći šarm od onih kupljenih u dućanu. Imamo prijatelje koji također vole apciklirane stvari, pa si često razmijenjujemo informacije i kontakte za sitnice koje su nam potrebne. Također, apartmane krase i slike prijateljica koje su umjetnice i mogu se kupiti kao poklon/suvenir. Drag mi je osjećaj kada ljudi kažu da se u tim prostorima osjećaju ugodno i pitaju za raznorazne detalje i odaberu baš nas jer već kroz same slike nudimo drukčiju estetiku interijera.
Svake letnje sezone mi koristimo priliku da naše čitaoce podsetimo na značaj sporih, održivih putovanja. Reč održivo, danas se zaista olako koristi, i mnogo je više od nekakve značke na nekom smeštaju. Šta održivost u praksi znači za vas dvoje i vaš način bavljenja turizmom?
Često na društvenim mrežama koristim hešteg #slowvillage #slowstay jer primjećujem da ljudi koji ovdje dođu prepoznaju potrebu da zastanu i da samo budu, da osluškuju i da se prepuste usporavanju koje je potrebno u ovom moru adrenalina, užurbanosti, moranja, nastojanja da svega bude više. Mi smo se jako umirili ovdje i prilagodili prirodi – vremenskim uvjetima, sezonama (kada je kiša možemo raditi nešto unutra a ne moramo ništa, kada je hladnije radimo teže stvari poput košnje, sječe, fizičkih radova, kada je ljeto beremo plodove svog rada, i onog poslovnog i onog u šumi i vrtu). Rekla bih da je održivo ono što je odgovorno prema svim sudionicima ekosustava i okoline koja nas okružuje a opet i ono što može dugoročno postojati bez štetnosti po okolinu (nas, bilje, životinje, vodu, zemlju…). U praksi ovog malog sela to bi bilo očuvanje autohtonih istarskih kamenih kuća, korištenje eko proizvoda za čišćenje prostora za najam (lokalni eko brend bez toksina koji utječu na endokrini sustav) i održavanje koji nisu štetni (sami radimo tekućinu kojom špricamo vrt i masline da ih ne napadaju uši i ostale male napasti), mozaička košnja trave gdje svaki put puštamo dijelove s cvijećem i biljem za oprašivače, korištenje što prirodnijih materijala u apartmanima ali i drugim građevinama koje kreću svoj put obnove i buđenja, sadnja biljaka koje ne zahtijevaju preveliku količinu vode dok ne riješimo navodnjavanje s podzemnog izvora, skupljanje kišnice za zalijevanje postojećeg, podrška malih poduzetnica, kreativaca, uzgajivača hrane te oni koraci koji kreću od nas samih – da stvaramo što manje plastike, kompostiramo, biramo kvalitetniju odjeću koja će trajati godinama i desetljećima. Tu su i planovi samodostatnosti kroz solarne panele kako bi selo koristilo obnovljive izvore energije da smanji troškove za budućnost. Održivi pristup unosimo i u doživljaje koje kreiramo tako su recimo piknik košarice u potpunosti plasticfree, sva hrana i piće je zapakirano u staklenoj ambalaži ili na tanjurićima.
Vaše domaćinstvo je dobilo oznaku Consumeless. Šta to podrazumeva?
To je oznaka projekta u kojem sudjeluje više regija kako bi potaknuli zajednice, gradove, smještajne kapacitete (od hotelskog naselja do privatnog smještaja) ali i putnike i lokalno stanovništvo da budu umreženiji u dobrim praksama održivosti. U našem slučaju to znači više odgovornih strana – da i mi i gosti sudjelujemo u njihovoj upotrebi. U praksi je to ovo – da imamo niskoenergetske žarulje, da se prostori hlade i griju po potrebi, tipkalom na vodokotliću da postoji opcija veće i manje potrošnje vode, selekcija otpada s kompostiranjem, da pružatelj usluge aktivno sudjeluje i pruža informacije o mjestima lokalnih doživljaja kroz hranu, događaje i aktivnosti. Ima tu toga još ali sve se svodi na to da se smanji trošak i negativan ekološki otisak. Naravno da tu ima prostora za napredak i kvalitetnije promišljanje ali smatram da ove smjernice možemo sami nadograditi individualnom odgovornošću i kreativnošću u odnosu na vlastite mogućnosti i želje.
Iako dovoljno udaljeno da bi ponudilo istinsko uživanje u netaknutoj prirodi, vaše selo ima vrlo dobru lokaciju budući da se peške, biciklom ili vozom može puno toga obići, kako bi naše putovanje imalo što manji negativan ekološki otisak. Koje su to najzanimljivije rute i tačke na koje šaljete vaše drage goste?
Ne bi rekla da je ovo i ono što nas okružuje netaknuta priroda, možda više nastojanje da bude što manje pod utjecajem raznoraznih zagađivača na koje smo oguglali i koji su nam u par generacija postali dio svakodnevnice i da ga vratimo na svoje prirodnije postavke. Ono što nam daje pozitivan feedback su ljudi koji cijene ovu estetiku i trud, te životinje (pčele, jeleni, srne, zečevi, divlje svinje, lisice, sve bube i ostale životinje) i biljni svijet koji su dio ovog suživota. Ljudi često biraju put vlakom, a dođu nam i oni koji putuju pješke ili biciklama. Oni koji dođu autom rado biraju istražiti što ovaj kraj nudi na razne načine. Ovdje ima puno pješačkih staza različitih razina kompleksnosti. Stazom Aurania prolazi se kroz proplanke te 2 mjesta koja su strateški bila bitna u prošlosti a u jednom od njih pruža se predivan pogled na planinu Učku gdje postoji i mala konoba s domaćom hranom. Učka s druge strane ima pregršt staza gdje se može krenuti s plaže i završiti uspon na 1401m nv ili proći kroz malo vlaško mjesto s muzejom koji nudi informacije o kulturi i običajima te male zajednice i krenuti putevima kontrabande (švercanja) preko Učke do primorskih mjesta Kvarnerskog zaljeva. Jedna od najpoznatijih staza je staza 7 slapova koja u malom selu Kotli podsjeća na turske Pamukkale. Druga planina koja nas okružuje je Ćićarija gdje staza do Žbevnice vodi do pogleda na Istru, Alpe, Kopar i Trst. Bogatstvo ponude je veliko i svakoj osobi preporučamo ona mjesta i doživljaje za koja pokažu interes. Željeznička postaja je blizu pa se onda može uživati u putu skroz do Pule a mogu se i unajmiti električne bicikle koje općina ima 2 na raspolaganju te povezati put vlakom od kuda svatko može birati neke svoje puteve.
Kakve sve radionice i druženja organizujete i kako ste zamislili društveni život vaše Trnoružice?
Aktivnosti Trnoružice i ovog sela usmjerene su na domaće i strane goste, te njene posjetitelje koji su privučeni različitom ponudom koja diše sličnom energijom – njegovanje blagodati prirode. Želja nam je da je selo aktivno, ne samo za nas, kroz cijelu godinu. Za sada organiziramo piknike uz nježne DJ zvuke na kojim se dobije piknik košarica puna domaće hrane s puno sastojaka iz našeg sela, piknik dekica na livadi/pod maslinom/u vrtu gdje možeš uživati u ptičjem pjevu, bosom hodanju, plesanju ili spavanju. Počeli smo s radionicama koje se odvijaju jednom mjesečno a neke od njih su vezane za vege i vegansku pripremu namirnica a neke za bojadisanje prirodnim bojama na prirodnim tkaninama. Sve aktivnosti su za mali broj ljudi jer je selo malo i voli individualan pristup. Također, selo se može unajmiti i cijelo kroz smještaj, hranu te dodatne prostore za namjene teambuildinga, djevojačkih zabava, ženskih vikenda, yoga&ayurveda retreatova i malih slavlja poput boutique vjenčanja. S ljudima s kojima radimo i organiziramo aktivnosti dijelimo sličan način razmišljanja i organski uzemljeni pristup i taj bitan dio predstavlja užitak.
Turizam je samo jedan deo vašeg posla, naime osim o obnovi kuća, imanja i gostima, vi brinete i o maslinjaku koji broji više od 50 stabala maslina, hrastovoj šumi i izvoru planinske vode koji je na imanju. Ispričaj nam malo više o vašoj ulozi čuvara Trnoružice.
Moji su roditelji zasadili maslinik prije dvadesetak godina kada to nije bio baš običaj u ovom dijelu Istre. Nedavno mi je rekao jedan čovjek (koji nam je pokazivao kako se režu masline) – „ne mogu se banane saditi na Učki” ali pokazalo se da im ovdje baš prija. I tako smo zasadili još novih maslina koje su okružene hrastovom šumom i na taj način se brinemo i za jedne i za druge, da svi imaju dovoljno zraka. Dolaze nam u maslinik i srne i lanad koja se skriva u dubokoj travi pa pred košnju prolazimo polako kako ih ne bi ozljedili. U masliniku raste puno ljekovitog bilja koje sušimo za čaj, a same masline štitimo na način da beremo bilje i pustimo da ustoji u vodi i onda ga time špricamo. Radimo tako godinama i mi smo zadovoljni djelovanjem pogotovo jer ulja imamo malo i samo za osobnu upotrebu. U blizini je i podzemni dio vode gdje su se prije seoske životinje dolazile napajati, a tu vodu su koristili i stanovnici dva sela. Želja nam je da ga uredimo još više pošto se godinama zapustilo. Danas tu imamo klupice i stoliće od srušenog stabla ako netko želi uživati u blizini ove ledene vode.
Da li vam pored vaše kuce Likke još neke životinje prave društvo na imanju?
Trenutno je Likka jedina domaća životinja i seoski čuvar. Budu tu i vikend pseći prijatelji koji obožavaju trčati ovuda i njuškati. Uskoro krećemo s izradom kućica za koze i koke koje se nadam da će doći s jeseni. Već imamo volontere prijatelje koji će nam u tome pomoći ali i one koji će pomoći u maženju i biranju imena kada jednom dođu ovdje. Svjesni koliko obaveza i odgovornosti imamo za početak će to bit tek 2 koze i nekoliko koka ali smo otvoreni za opciju da budućnost donosi nešto više. Na taj način će nam pomoći održavati zelene površine pod kontrolom i vjerujem da će im biti lijepo tu s nama. Nedavno su nam se doselile i pčele pod krov pa se nadamo se da će kad ih uspješno izvučemo ostati živjeti blizu nas u košnicama.
Imajući u vidu da imate puno posla, zanima me na koji način postižete zdrav balans, da li odvajate vreme za sebe, za uživanje u sporim ritualima i prisutnost u momentu?
Uspijevamo, da. Pogotovo jer smo iskusili prije preseljenja na razne načine i burnout i metabolički stres ali i fizičke ozljede od preforsiranosti. Još uvijek učimo postaviti zdravije granice i ne prejerati ali mislim da već jako dobro prepoznajemo početak paljenja onih unutarnjih lampica i onda stanemo. Ovakav način posla i života uglavnom ne zna za radne sate, i u tome je i prednost i mana. Ima dana koji su jako dinamični i teži ali onda dođu i oni gdje je sve lakše i sporije, i u tome je ljepota, jer ni jedan dan nije isti a stigma „ponedjeljka” ne postoji.
Koji period godine je najlepši na imanju, kada vas troje najviše uživate?
Svaki period je predivan i nosi neke svoje posebnosti. Ljeto je toplo, sve se brzo suši, dani dugo traju ali produktivnost je smanjena. Proljeće je buđenje svega, u nama i u prirodi i ono je najljepše (po meni) za turistički boravak ovdje jer i dalje nudi sve čari svježih noći, toplijih dana i živost plodova u stvaranju. Jesen nosi pripremu za zimu, dobru organizaciju i promišljanja kako što napraviti boljim i onda kada dođe zima koja ovdje nije jako hladna tada krenu veći radovi koji sa svojim kratkim dijelovima svjetlog dana pruža efikasne sate vani u radovima i tihe duge večeri uz peć. Najveće odnosno najvidljivije stvari napravimo zimi poput krova na štali ili čišćenja šume onda kada je od opalog lišća providna. U zimskim mjesecima također primamo volontere koji su voljni pomoći kroz nekoliko dana, jer bez obzira koliko se trudili biti razumni s radovima buđenja uvijek imamo neke stavke koje dočekaju nove sezone neostvarene.
Za sam kraj, recite nam kako naši čitaoci mogu da dođu i upoznaju se sa vama, vašim lepim zaseokom i pričama koje u njemu stvarate?
Ljudi nas mogu upoznati uživo dolaskom u ovo malo selo koje nježno čuvaju planine Učka i Ćićarija, da li kroz rezervaciju smještaja putem Airbnb platforme ili direktnim javljanjem nama (na mail lupa.istra@gmail.com). Također, na našim profilima Trnoružica doo na Fb i Ig-u mogu osjetiti dio svakodnevnice te popratiti aktivnosti koje organiziramo i priključiti nam se. Ukoliko nas želite posjetiti u hladnijim mjesecima slobodno nam se možete pridružiti u nekoj od radnih seoskih akcija. (smeh) Radujemo se svim novim upoznavanjima i procesima!
