Od slijetanja u Lisabon do povratka nazad djelilo nas je 11 dana. U našim glavama plan je bio da obiđemo i Lisabon i obale na jugu u regionu Algarve, i zapadnu obalu do poluostrva Peniche i Porto i još mnogo toga između. Realnost je bila malo drugačija. Precijenili smo naše mogućnosti, a potcjenili Portugal, njegovu veličinu, ljepote i harizmu. Lisabon sam po sebi zahtjeva bar jednu sedmicu intenzivnog istraživanja, hodanja po magičnim ulicama naselja Alfama, Bairro Alto i Chiado, izdvojenog obalskog dijela Belem i Sintre. Mi smo imali nepuna tri dana. Ustajali smo oko 7h ujutru, pili kafu ”za ponijeti” i umjesto klasičnog doručka jeli Pastéis de nata, tradicionalni portugalski kolač sa jajima i promatrali kako se grad budi.

Lisabon je zaista metropola i to nam je i pokazao. Sa nezaobilaznom linijom broj 28, u žutom starom tramvaju, obilazite srce Lisabona i on vam se uvlači pod kožu.

Vidite i avangardno i tradicionalno, ali najveći utisak svakako ostavlja keramika, odnosno keramičke pločice oslikane azuležo tehnikom, koje se nalaze skoro na svakoj kući, građevini, katedrali. Toliko bogata istorija ove zemlje i njen specifičan geografski položaj dali su Lisabonu danas lice kojim se on nenametljivo raspoznaje i privlači sve veći broj posjetilaca iz godine u godinu. Zato se bacam na detalje i zaobilazim klasične ture koje možete naći u Lonely Planet vodičima.

Kada na putovanju pored sebe imate fotografa, onda imate i – potragu za neistraženim, skrivenim uglovima grada, jurenje za savršenim jutarnjim/popodnevnim svjetlom, skretanje sa “utabanih turističkih staza”, žuljeve po nogama i fotografije za pamćenje.

Uzimamo iznajmljeni automobil i krećemo od Lisabona ka jugu. Biramo da ne idemo autoputem, već regionalnim dionicama, kako bismo, kada god poželimo, mogli stati, omirisati vazduh, gledati u predjele ispred nas, fotografisati ptice i stada na ispaši, drvorede i zaista, bolju odluku nismo mogli ni donijeti. Divno iskustvo gdje odjednom ispred vas izroni bijela, stara vjetrenjača, piktoresno selo kojeg nema u vodičima, vidikovac sa baštom od ruža-puzavica i još mnogo sličnih detalja.

Kada smo stigli u Portimao, grad nedaleko od Lagosa, poznatog turističkog centra južne obale, odmah smo otišli na plažu. Već je bilo skoro pola osam naveče, svi drugi ljudi su se vraćali, obmotani peškirima štiteći se od vjetra. Mi smo radoznalo željeli da što prije doživimo Atlantik, a ukazala nam se ogromna, pješčana, gradska plaža, sa ljudima koji su džogirali ili šetali pse. Predivno, ali ništa u poređenju sa onim što nas je čekalo u naredna 4 dana. Kilometri i kilometri zlatnih plaža koje gledaju samo u pučinu, iscjepkanih impozantnim stijenama, razdvajaju jednu oazu od druge i daju im novo ime. Tako sam na lokalnoj mapi pomenutog gradića, protežući se ka istoku, izbrojala 13 plaža. U nekih 8 km obale. E, onda je uslijedila euforija zvana- daj da obiđemo i doživimo što više. Zavukli smo se na svaku obalu, bućnuli se u vodu koja je dosezala maksimalnih 20 stepeni, ali šta može da zaustavi ljude željne avanture i morske soli? Plaže, iako magične, nisu bile turistički eksploatisane, kako to obično biva, a time je i užitak bio veći. Parking je posvuda bio besplatan, ulazi na plažu takođe, a onih plastičnih ležaljki nigdje. Poneki restorančić na ponekoj od plaža, sa ribom i morskim plodovima upecanim baš tog dana i nikako drugačije. Moja apsolutno omiljena plaža tih dana bila je Carvalho, mala je i do nje se spušta stepenicama kroz tunel napravljen u stijeni. Birate da li ćete da se sklonite u hlad koji prave visoke stijene oko vas ili ćete da se sunčate na prahu od pijeska. Hedonizam.

Najistočnije mjesto do kojeg smo stigli bio je Faro. Administrativni centar Algarvea, sa divnim starim dijelom grada. Spremao se neki festival umjetnosti i filma, pa je čitava atmosfera bila pomalo boemska. Proveli smo tu jedno popodne omamljeni uličicama u kojima su naredane šarene niske kućice, intenzivnih boja, sa macama koje spavaju na suncu.

A onda smo se trebali vratiti u realnost i priznati sebi da ne stižemo isplanirano, već da treba da krenemo ka zapadu i obiđemo samo JEDNO mjesto, koje smo po preporuci dobili od lokalnog ribara – plažu Odeceixe. Pakovanje, zvuk točkića po kaldrmi i opet smo u autu. Zapadna obala regije je rezervisana za prave avanturiste i surfere. Izrazito jači vjetar nego na jugu i visoki talasi na obali udomili su mnoštvo starih Volkswagen kombija, koji su na vrhovima nosili surferske daske. Rijeka Seixe se ulijeva u Atlantik i pravi prirodnu granicu između regija Algarve i Alentejo i tu se smjestila plaža sa 7 zvjezdica, dragulj zapadne obale, još neistražena i sačuvana od masovnosti. Ručali smo na stijenama iznad nje, zagledani u plavetnilo koje su šarali bijeli, pjenasti talasi i ljudi na njima. Onda smo krenuli dalje i došli do Nazarea, malog gradića iznad poluostrva Peniche, koji nam je samo služio kao prenoćište na putu do Porta.

Buđenje, doručak sa pogledom na more i nastavak puta ka sjeveru bio je u znaku želje da što prije vidimo vinograde, Porto i bar jedno mjesto na putu do njega. Odluka pada na Coimbru. Najstariji univerzitetski centar Portugala, prestižno mjesto za studiranje, gdje je i jedna ptičica meni draga magistrirala psihologiju. I onda je ta preporuka značila šetnju po divnom starom gradu, fotografije sa studentima brucošima u crnim odorama i kapicama, jer je to bila prva sedmica septembra. Jeli smo sladoled, peli se po strmim uličicama i slušali fado koji je dolazio iz malih kafanica. I onda nastavili dalje. Vremena je prosto bilo premalo, tako da je svaki ulazak u automobil značio glave koje se stalno okreću ka onome što ostaje iza leđa, sa porukom – ovdje se moramo vratiti nekad.

Porto smo istražili i na biciklima i pješke. Ne znam šta prije da preporučim ni kako da sve pobrojim. Knjižara Lello ili Livraria Lello, magija za “knjiške moljce” i za moj ukus u tom momentu prevelike gužve, ipak je pobrala sve simpatije i natjerala me da ostanem unutra i duže od očekivanog. Ribeira kućice uz obalu Doura, kapućino u Majestic kafeu, pijaca Mercado do Bolhao, katedrale, crkve, mostovi, pogotovo most D. Luis I, ribari na molovima i stijenama, same gradske četvrti, šarmantne i romantične ulice i mali trgovi, preukusna hrana i pitko vino. Graja i smijeh sa svih strana, gostoprimstvo i osjećaj – ovdje bih mogla da živim, ritam grada, gdje su i lokalci vani do kasnih noćnih sati, piju vino i glasno pričaju.

I tako smo dan pred povratak ostavili za put do Lisabona i posjetu Sintri, magičnom gradiću u kojem se nalaze najdivnije palate koje sam ikada vidjela. Palacio Nacional da Pena, palata jarkih boja – žute, crvene i plave izgleda kao da je neko magičnim štapom prebacio iz neke bajke. Savršeno mjesto za provesti čitav jedan dan, a mi smo imali samo dva sata. I tako smo, preumorni, zadnje veče skupili snage za posljednje istraživanje grada, večerali savršenu hranu u najneuglednijem restoranu prepunom lokalaca. Takve stvari se pamte, baš kao i pjesma fado pjevačice, miris espressa serviranog na šanku i popijenog sa nogu, ukus Ginja likera od višanja, zvuk starog tramvaja kroz otvoren prozor, “bon dia” od komšinice preko puta i talasi, talasi, talasi…

fotografije: Amer Kapetanović

Share

• Tweet
• Pin It