Privikavajući se na nove uslove života i nemogućnost putovanja, bar ne u nekoj bližoj budućnosti, postajemo okruženi uspomenama i, omamljeni nostalgijom, okrećemo se njima. Spremili smo vam novu seriju članaka kroz koje će naši sagovornici da izdvoje par artefakta, sitnica koje čuvaju s putovanja i ispričaju nam priču o njima a posledično i mestima koja su obišli i iskustvima koja su doživeli.
Ove nedelje nam o svojim memorabilijama govori Ana Debić. Jedan od Aninih mnogobrojnih projekata je blog „Project: We Travel” koji je oda „slow travel” načinu putovanja i prava vizuelna poslastica za sve nas koji volimo pisanu reč, ali i uživamo da putujemo kroz tuđe fotografije. Ana je već imala prilike da nam predstavi svoje online čedo na stranicama Plezira, ali evo prilike da nam opet, kroz svoje reči, dočara sebe i svoju ljubav prema putovanjima: „Dvije su Ane u mom biću. Jedna koja i dalje uživa u poslu koji vodi zajedno sa suprugom i druga koja si dopusti da odluta nekamo kad god je to moguće. Uglavnom, u posljednje vrijeme virtualno, ali ranije i radije često i avionom. U kontekstu putovanja sam vječna i sjetna sanjarka koja u gradovima koje posjećuje zamišlja kako bi izgledao život u tom gradu i što bi nam trebalo za sreću tamo. Učim svoju djecu kako otkrivati gradove, muzeje, planine, strane jezike te da zavole neizvjesnost dana i vremena koji nam se nameću baš tamo negdje kamo smo došli. Neprestano težim novim spoznajama, iskustvima i sjećanjima. Uvijek čitam tri knjige paralelno, smišljam nove projekte i imam neodoljivu želju iskoristiti svih 24 sata dana, a da na spavanje potrošim minimalno.“
Šta za tebe znače putovanja?
Svojevrsno uzbuđenje, nova znanja, novi ljudi, ali prije svega mir. Putovanja su moj savršeni bijeg od svakodnevice, koju volim, ali me ponekad previše (is)troši. Mir koji osjetim kad odem nekamo i otvorenost prema novome i drugačijem je sve što mi treba. Čak i sam plan da odlazimo nekamo pa i za 6 mjeseci ili više mi daje dovoljno energije da budem prisutna u ovome što radim i dam se više nego je potrebno jer slijedi nagrada. Mir negdje drugdje.
Putovanja su kao neki novi životi koje si dopustimo živjeti na neko vrijeme i vidjeti sebe kako se nosimo s (novom) okolinom. Možemo li utonuti u drugačiji ritam nekog jezika, prihvatiti snažne okuse neke hrane ili kulturu i navike nekog naroda? Jesmo li mu dorasli? I na kraju kako će nas to iskustvo oblikovati?
Koje suvenire donosiš sa putovanja i koje značenje za tebe imaju ti artefakti?
Ranije sam nosila razne suvenire sa svakog putovanja i onda bih kasnije shvatila da mi stvaraju teret jer su beskorisni, odnosno često ničemu ne služe, a i ne vesele me toliko. Odlučila sam kupovati, ono što će mi biti trajni podsjetnik na putovanje ili ću moći odmah konzumirati (hrana, piće i sl.)
Kuda ćeš prvo otputovati nakon što slobodna putovanja budu opet moguća?
Isplanirali smo odlazak u Istru na nekoliko dana da me podsjeti na moje djetinjstvo provedeno tamo, prva radna iskustva u turizmu, fenomenalna mjesta i događanja koja regija nudi i, jako važno, vidjeti obitelj koja živi tamo. Ovaj put idemo s djecom posjetiti naše drage prijatelje jer želimo da znaju da je ta Istra baš ljubav. A onda nekad, kad se dovoljno okuražimo, sredimo živote nakon svega što se događalo proteklih mjeseci, sigurno letimo u Barselonu. Grad kojem se vraćam, o kojem često pišem, kojeg znam i koji me zna.
