Throwback Thursday: Gucci jesen/zima 1995

“She wore blue velvet…”

Teško je zamisliti da Gucci nekada, i to ne tako davno, nije bio jaka modna kuća iza koje stoje izuzetni dizajnerski komadi i ogroman profit na godišnjem nivou. To nije jedna od onih kuća čiji je uticaj i nekada bio jak kao i sada; Gucci je bio poznat po kvalitetnim proizvodima od kože i ešarpama, ali to je bilo sve. Koncept i dizajn, dakle moda u svom punom sjaju, izostajali su sve do pred kraj 20. vijeka.

Kada je brend bio pred bankrotom s početka devedesetih, došlo je do raznih pomijeranja, i u jednom trenutku se na čelu firentinske modne kuće našao mladi amerikanac Tom Ford. Njegova prva kolekcija za proljeće 1995. godine jedva da je prošla zapaženo, a dizajner je retroaktivno izjavio da je baš zbog svijesti o tome imao slobodu da na pistu pošalje šta god želi. Sledeća kolekcija je dovela do toga da su prihodi od prodaje porasli za nevjerovatnih 90%. Tako je Gucci zahvaljujući jednom čovjeku bio ne samo oživljen nego je stekao kultni status, neuništiv i nakon Fordovog povlačenja iz kuće 2004. godine.

Njegovo rekreiranje Gucci-ja bilo je od samog početka više od pitanja dizajna. Njegov talenat za biznis značio je, kao i u slučaju Calvin Klein-a i nekih drugih brendova devedesetih, vješto baratanje onim što je prepoznato pod parolom „sex sells“, a ostvarivano je ne samo kreacijama već i moćnim reklamnim kampanjama koje su uvijek bivale na granici da budu zabranjene. Zbog toga je od samog početka Ford oko sebe okupio dva istomišljenika – Carine Roitfeld za stilistkinju i fotografa Mario Testino-a. Ovaj je tandem ostao prepoznatljiv po insistiranju na seksualnom izraženom jezikom minimalnog, što je svakako bio najbolji način da se preporođena Gucci odjeća predstavi, i konačno, proda.

Revija je bila spektakl po sebi. Mračna, osvjetljenja uperenog samo u modele, gotovo je barokno dramatično govorila o novoj vrsti zanosa koji je Ford za publiku pripremio. On je uhvatio i na potpuno moderan način oživio onaj čudni trenutak prelaska sa sedamdesetih na osamdesete, sa somota na saten i svilu i sa plitkih pantalona na široke naramenice. Očigledan je uticaj velikog YSL, od odabira materijala i kroja do uvođenja koncepta androginosti u kolekcije (u onima namijenjenim ženama šetalo je u gotovo istoj odjeći i par muškaraca), dakle tih sedamdesetih koje najbolje mogu dočarati fotografije Helmut Newton-a i sve asocijacije koje se rode na pomen Studia 54.

Međutim, ono što je kritika nerijetko previđala jeste jasan i neizbrisiv trag mode neposredno nakon toga – 10 godina glamura i sjaja na granici sa kičem, svi ti printovi i boje i krojevi koji su sedamdesetih bili nezamislivi. Fordova estetika polazi od tih elemenata, ali se potpuno prilagođava i oblikuje savremenu estetiku, a to je minimalizam u raznim svojim vidovima. Tek nakon što je nasleđe žestoko pročistio i sveo, a to je već samo po sebi otvorilo put ka seksualnom, on uvodi onu bitnu nit koja je dizajneru neophodna da stvori nešto veliko.

To veliko nije samo u drami, u bojama dragog kamenja koje se presijavaju osvijetljene jakom, direktnom svjetlošću, već u načinu na koji on posmatra ženu insistirajući na tome da je ona ta koja sada posmatra. Njegove žene su amazonke, osvajačice, seksualna bića koja se ne samo da se svoje seksualnosti ne plaše već njom plaše i zastrašuju druge žene i muškarce. Androginost nije eksplicitna, čak je prerušena i zapada se u okvir patrijarhalnog svjetonazora kada se ona traži „u objedinjenju muškog i ženskog principa“, u viziji žene-ratnice, itd. Ali to kod Forda funkcioniše tako da je ono najeksplicitnije i najsjajnije ujedno i najmračnije i najskrivenije; to je nagon koji je samo prividno ispoliran, evropizovan, zatim umotan u skupocjeni papir. To su uske somotne pantalone, plave, tzv. „hiphuggers“; to su satenske košulje otkopčane gotovo do pupka, ultravisoke štikle, isfenirane kose, perfektna šminka, koža, krzno i sve drugo čime odrasle žene plaše i uništavaju ostatak svijeta jer im se tako prohtjelo.

Ipak, čini se da se i drugima to dopalo, jer upravo je svijet seksualizovanog, minimalističkog glamura ono što je bilo na cijeni tokom devedesetih i to ne samo na vrhu modne industrije. Rez na suknji, crno i fenirana kosa – potrebno je i manje od dva ukrštena slova G da se ponese jedna nova estetika, zavodljiva i nimalo naivna. Upravo je ova estetika bila ono što je odbacilo grandž, a protiv čega se potom uporno borio talas dekonstruktivista i uskoro rođena estetika ružnog koja će se na kraju pokazati kao jedan od najznačajnijih doprinosa novijoj modnoj industriji. Ne treba zanemariti činjenicu da nagrizanja lijepog nema bez tog „lijepog“, da ružno od lijepog živi i obrnuto.

Što se tiče Gucci-ja, čini se da je to modna kuća koja je toga svjesna više nego i jedna druga, jer dvadesetak godina kasnije se u okrilju iste dešava još jedan podjednako radikalan preokret, gdje je kuća pod vođstvom dizajnera Alessandro Michele-a nedavno doslovno postala Anti-Gucci, bar u tom prepoznatljivom fordovskom smislu koji je dobrim dijelom pratila i njegova dotadašnja nasljednica na mjestu glavnog dizajnera ženskih kolekcija, Frida Giannini. Potpuni estetski i idejni zaokret brenda, ovog puta ka eklekticizmu koji je uzbudljiv koliko i sumnjiv, prihvaćen je i više nego objeručke u modnom svijetu stalno gladnom novotarija. Svima je ipak jasno da je, između ostalog, to moguće zahvaljujući zvučnom modnom imenu pod kojim može proći mnogo toga, a ta zvučnost je, treba podvući još jednom, isključivo zasluga Toma Forda.

Share