Retro bazar torbice: a little sugar, spice and everything nice

Kada se spoji ljubav i umeće trift-ovanja, želja da se već postojećim materijalima i odevnim predmetima pruži novi život, specifičan estetski kod, upornost i kreativnost tri sjajne žene nastaju neponovljivi komadi u okviru brenda Retro bazar. Ovom prilikom, razgovarala sam sa Nikolinom Gavrilov o razvojnom putu Retro bazara, kreativnom procesu i daljim planovima za razvoj ovog slow fashion brenda.

Nina ti si „zakotrljala grudvu“ tokom korone, i prva ti se pridružila Aleksandra, a odnedavno i Vera. Kako je tekao put od prodaje ličnih odevnih predmeta do današnjeg kreativnog izražavanja kroz upcycle torbice?

Huh, ako bismo jednom rečju morale da definišemo naš razvojni put, ta reč bi svakako bila razno. Što i nije neki odgovor jer se samo po sebi odnosi na sve i svašta, ali svega i svačega je zaista i bilo. Prvobitna (thrift) verzija Bazara nastala je jedne preduge i prehladne zime, takve zime obično za mene pored prazničnih čarolija donose i pokoju egzistencijalnu krizu. Bazar je, moglo bi se reći, nusprodukt jedne takve krize. Dosta toga se promenilo od te 2020. ali ono što je zaista ostalo isto je ta želja da „imam nešto svoje”, mada ima li iko išta svoje sem sebe samog? Ali, da, nešto svoje, što je sa prelaskom februara u mart te godine postalo i ostalo nešto naše, Aleksandrino i moje. Svesna sam toga da svi ljudi potpuno drugačije percipiraju istu stvar, ali za mene će zauvek ostati najdraže uspomene na prve mesece i godine Bazara, dok smo nas dve po minusu odlazile ujutro na pijacu i tražile komade a potom autobusom vukle džakove teže od nas samih preko mosta, nazad za grad. Nikada to ne bih okarakterisala kao posao, pre kao naš ritual. Mislim da smo sa svakim ponovnim vršenjem tog rituala oblikovale sebe u ovo što smo danas. Ljudi koji krenu sa nama na Najlon se često iznenade kako mi tamo znamo sve, ali upoznavanje sa svim, gotovo nadrealnim ličnostima, koje možete sresti svakog vikenda tamo je jedno veliko životno iskustvo. Valjda smo im svima bile smešne što ne odustajemo i iz vikenda u vikend teglimo sve veće i veće džakove. U početku su svi mislili da smo ćaknute i da svu tu robu skupljamo samo za sebe, posle smo se već razjasnili i zbog toga smo i dobile poseban tretman i poprilične popuste na svakoj tezgi. Uvek smo govorile da ćemo jednom doći na Najlon nevezano za stvari i snimiti dokumentarac o ljudima koje smo imale priliku da upoznamo za ove četiri godine. Da li ste na primer znali da je iznad drveta kod glavnog ulaza Najlona otvoren portal za petu dimenziju? Takve i razne druge opskurne informacije dobijale smo od rezidenta ove pijace. Svaki odlazak po robu zaista je bio svojevrsan iskorak u nekakav film, Kusturičin recimo ili od Pedra Almodovara. Prodaja, doduše, je bila druga stvar. Tokom prve godine Bazar poslovanja smo još uvek studirale, Aleks za pejzažnog arhitektu a ja za pravnika, te nam je Bazar bio jedini izvor prihoda. Ali, sve je nekako funkcionisalo. Mi smo izmislile kako treba ciljati određenu publiku i zasnovati svoju ponudu na osnovu toga šta bi neka alt masa želela da nosi i to je prošlo. Kako ni same ne nosimo markirano, nikada nam nije bila poenta da prodajemo brendirani vintage po visokim cenama, mislim da bi se svi složili da je u ponudi bilo za svakoga po nešto i da su stvari bile vrlo povoljne, nekada čak i na našu štetu. Usled te silne odeće koja nam je prolazila kroz ruke došlo je do toga da nam se često dešavalo da nađemo nešto što nam se mnogo dopada ali ne odgovara veličina ili bismo samo ovo sklonile/dodale itd. Tako da su popravke i prepravke odeće počele isprva iz ličnih potreba a potom su na jesen 2022. prvi put bile iskorišćene i u komercijalne svrhe, naime, tada smo izbacile autumn/winter i spring/summer 2023 R E L O A D E D kolekcije.

U pitanju je bila apsajklirana odeća, komadi su bili bličovani, prekrajani, prebojeni, sve po redu. Pošto su se ove dve kolekcije veoma brzo rasprodale, to nas je navelo na razmišljanje o tome kako je zaista vreme da napravimo baš svoj brend, gde komade kreiramo same, počevši od nule. I tako je došlo do torbica. Objavile smo oglas da tražimo krojačicu na Bogojavljensku noć, sasvim slučajno baš tad, ni ne znajući da Vera u tom trenutku svom partneru kod kuće govori „imala sam predosećaj da će danas nešto da se desi ali sam izgleda pogrešila”. Ali, nije pogrešila, nekoliko sati kasnije smo se prvi put čule i zakazale prvi sastanak, and the rest is history.

Neretko organizujete ili učestvujete u raznim radionicama, multidisciplinarnim žurkama i druženjima. Koliko vam je ovaj direktan kontakt kako sa mušterijama tako i drugim kreativcima pomogao u osmišljavanju prve kolekcije torbica budući da ste ih u samo nekoliko nedelja već gotovo sve prodale?

Ne bismo rekle da je direktan kontakt sa mušterijama niti organizovanje/učestvovanje na eventovima ikako doprinelo osmišljavanju prve kolekcije. Eventovi su nešto drugo, prosto se zadesilo da se u našem društvu svako bavi sa nečim što je komplementarno nečemu sa čim se neko drugi od nas bavi. Dosta naših drugara su Dj-evi, slikari, tatu artisti, tako da mislim da smo svi imali neku podsvesnu želju da se udružimo i međusobno potpomognemo jedni drugima da se pročuje za sve nas. Pored toga, KC Lab nam je svima praktično druga kuća, tako da je to prostor kom se svi uvek rado vraćamo.

Obzirom da ste u svet mode ušle iz različitih pozadina, na koji način ste podelile zaduženja u okviru brenda i kako izgleda sam kreativni proces?

Volele bismo da možemo reći da imamo neki apsolutno određen sistem, ali ga apsolutno nemamo. Proces kreacije uvek nekako sa sobom donosi i nalet haosa, ali mislimo da to donekle doprinosi autentičnosti samog brenda. Ali, neki okvirni sistem je sledeći: najpre Aleks i ja pravimo skice modela, međutim velika većina tih skica završi u kanti. Potom pokušavamo da se presaberemo i da se odlučimo za onu koja nam je makar prihvatljiva. Mislim da se dosta kreativaca muči sa tim momentom da nauči da objektivno posmatra svoj rad i da ne odlazi u neki destruktivni perfekcionizam, i rekla bih da se mi još uvek trudimo to da prevaziđemo. Elem, nakon skiciranja modela prikupljamo materijale. Koristimo isključivo već korišćene materijale, tekstilnog otpada svakako ima previše na svetu i mislimo da je ovo prilično dobar način da se isti smanji. Ne kažemo da ćemo mi sa našim malim brendom napraviti neku značajnu promenu, ali kada bismo svi pomalo doprineli značajna promena bi neminovno bila učinjena. Nakon odabira materijala Aleks i ja iscrtavamo krojeve, seckamo materijale i izrađujemo sve detalje koji će biti na torbicama. I, potom, Veri predajemo upinovane krojeve na šivenje i tako nastaju Retro bazar torbice, a little sugar, spice and everything nice.

Retro bazar karakteriše prepoznatljiva estetika, da li vam je takav vizuelni kod omogućio da se odmah prepoznate sa sličnomišljenicama, osobama koje razumeju i osećaju vašu estetiku ili je predstavljao izazov da na početku doprete do raznovrsne publike?

Od početka smo nekako bile svesne da raznovrsna publika nije publika koju možemo, niti želimo da privučemo. Uvek sam sebi u glavi neku parafraziranu izjavu Yung Lean-a koja ide nešto poput: „Ako pravite svoju muziku da bi se dopala svima, neće se dopasti nikome“. Prosto nije sve za svakoga. Dosta ljudi se još uvek gadi polovnih stvari i ne može da razume zašto bi iko radije nosio nešto već nošeno. Pored toga, mi nismo nikada ni pokušale da igramo na tu sigurnu kartu neke soft ex-yu vintage estetike, ni dok smo bile thrift a pogotovo ne sad. Poprilično smo se bojale kako će to sve proći, ali nismo želele da razvodnjavamo naš izraz kako bismo ugodile širim narodnim masama. Nekako radimo ovo zato što to zaista i volimo, mislim da zbog toga ni ne umemo da optimizujemo to što stvaramo.

U pripremi je druga kolekcija vaših apcikliranih torbica, možete li da nam otkrijete šta pripremate, od kakvih materijala i elemenata će biti sačinjena prolećna kolekcija i koliko modela će je činiti?

Tako je, deo prolećne kolekcije kolekcije je pušten u etar i profil nam je preplavljen koloritom. Pošto ni same sebi ne uspevamo da podredimo nekom određenom core-u, onda nismo želele da to uradimo ni sa Bazarom. Nekako se vodimo parolom da svaka sezona nosi nešto svoje i to je ono na čemu baziramo scrapbook svake nove kolekcije. Za prolećnu je to svakako bilo cveće i voće i sve slatkasto.

Da li pored torbica imate u planu izradu i drugih aksesoara apciklažom?

Ne bismo smele previše otkrivati, ali da. Tokom leta bismo trebale da izbacimo i mini seriju korsetića i aksesoara za plažu, a od jeseni možete očekivati sve i svašta.

Sa kakvim materijalima najčešće radite?

Koristimo sve materijale, organske i neorganske, takoreći. Pre prve kolekcije dosta smo diskutovale o tome da li bi trebalo da koristimo samo organske materijale ali nismo videle nikakvu logiku u tome. Smatrale smo da je svakako bolje da iskoristimo i te neorganske materijale, koji bi verovatno završili na deponiji da im nismo dale drugu namenu. Neminovno je da će jednom svakako završiti na otpadu, ali ovako im makar malo produžavamo životni vek i pošteđujemo Zemlju od hemikalija. Kada bismo pravile komade samo od „novih“ materijala to bi sigurno bili samo organski materijali.

Nedavno ste pokrenule i Retro bazar 2.0, šta nas nadalje očekuje na ovom Instagram profilu?

Retro bazar 2.0 je dugo bio backup profil primarnom Bazaru, ali je sada konačno dobio svoju ulogu. Naime, thrift shop smo prebacile na njega a na osnovnom profilu su sada samo naše kreacije. Nažalost, još uvek ne uspevamo da odvojimo dovoljno vremena da i njega oživimo u potpunosti, niti nam je to sada u fokusu, ali se nadamo da će vremenom i to profunkcionisati.

U kom pravcu biste želele da se vaš slow fashion brend dalje razvija?

Želele bismo da se nekako nastavi ovim tempom. Još na početku smo se usaglasile da nećemo štancati komade kako bismo prodavale više i više i više. Ne bismo to vremenski, uz naše 9-5 jobs, mogle postići, niti bismo želele. Svaka torbica je priča za sebe, isti materijal ćemo teško pronaći dva puta, tako da se unikatnost komada nametnula sama od sebe. Želele bismo da od jeseni uradimo collab sa nekoliko lokalnih umetnika, nadamo se da ćete ispratiti i to. Pored toga, želele bismo da slow fashion radionice održimo i u drugim gradovima, pored Novog Sada. U junu nas, npr. možete uhvatiti u Beogradu u KC Gradu na Summer fest-u (save the date), još uvek se promišljamo da li će pored postavke biti i radionica, pa neka to bude iznenađence.

Share