Krinolina u doba kraljice Viktorije

Kavez u službi etike i estetike

Viktorijansko doba nadaleko je poznato po svojoj surovosti. Narativ o okrutnim viktorijancima, čiji je moralni ideal nemoguće dostići bez mnogo ustupaka, a ideal ljepote bez bola, proširio se neizbrisivo kao i drugi satanizovani narativi o devetnaestovijekovnim tekovinama. Naravno, ništa od toga nije bilo bez povoda, ali je veliki broj priča mit i zabluda koje su rado prihvaćene. Ipak, treba imati u vidu da su ideal ljepote i ideal moralnog išli ruku pod ruku, iako je, recimo, filozofija dotog trenutka već odbacila načelo „moralno je i lijepo”, i postavila jasnu liniju između dobrog i lijepog. Devetnaesti vijek je vijek prodora estetike i etike u njihovoj nezavisnosti, ali je ipak jedno nastavilo da uslovljava drugo, a posebno u Engleskoj u zaista dosta krutom periodu vladavine kraljice Viktorije, od 1837. do njene smrti 1901. godine.

Moralna načela su bila takva da su strogo razdvajala muškarce od žena u svakodnevnom okruženju, i gotovo da ništa nije ostalo od one rokoko razuzdanosti. Pa ipak, Britanci su oduvijek imali strožije norme ponašanja od Francuza; rokoko i svako pretjerivanje bilo je osuđivano, ili ismijevano u novinama služeći se karikaturama. Sada je moralno značilo da je ženska teritorija kuća, da je njeno glavno zaduženje da čuva djecu i omogući im pristojno vaspitanje i obrazovanje, da brine za muža i njegove potrebe, a čitava sfera spoljašnjeg života bila joj je uglavnom nedostupna. Žene su mogle da idu u pozorišta (što je bilo posebno popularno u 19. vijeku), ali sa muževima; mogle su da šetaju, ali isključivo u društvu; pristup kafanama bio je onemogućen ženama osim ako nisu prostitutke ili žene nižeg staleža takođe sumnjivog morala, a čak i pod tim okolnostima bile su osuđivane. Analizom portreta muškaraca i žena tokom devetnaestog vijeka to postaje jasno: žene su uvijek slikane u unutrašnjim prostorima, smjerne i sa djecom, a muškarci u najrazličitijim situacijama i prostorima. Čak i u vrijeme impresionizma, odnosno svojevrsne slobode slikarskog medija, iako tehnika postaje slobodnija, motivi su i dalje (uglavnom) u skladu sa moralnim normama. Oni koji su ih odbacivali, recimo slikar Mane sa svojim nagim ženama, bili su ne samo odbacivani sa Salona (velike godišnje izložbe umjetnosti) već su pretrpjeli i oštru kritiku društva. Slikanje nage žene bilo je dozvoljeno samo ako je bilo uvijeno u mit; ako je, naime, jedna žena prikazana idealizovano i nosila naziv Venere, Persefone, Atine, itd.

I moda je u viktorijansko doba pretrpjela niz promjena. S početka devetnaestog vijeka bila je skromna, jednostavna i čedna, ali vremenom je postajala veličanstvena u jednom, a gotovo smrtonosna u drugom smislu. Jednostavna silueta sa početka vijeka počela je da se širi uz niz podsuknji protkanih konjskom dlakom, da bi se dobilo na čvrstini oblika. Nije sasvim jasno kako je i zašto do ove promjene došlo, koliko to ima veze sa jačanjem nacije i kolonizacijom, ali je u svakom slučaju već do sredine vijeka ideal bio strogo ali raskošno, veličanstveno, a ne jednostavno i neupadljivo – a to je ostvareno krinolinom, čvrstom, rešetkastom konstrukcijom ispod suknje.

Period do 1850-e bio je period eksperimentisanja u tom pravcu: prvo su čvrste platnene podsuknje protkane konjskom dlakom zamijenjene konstrukcijama po ugledu na stariju špansku nošnju, a koje su podrazumijevale neki vid obruča oko struka koji bi stvarao širinu oko kukova. Te konstrukcije su pravljene od kosti kita, a potom i bakra, ali su bile teške, neelastične, faktički neupotrebljive za svakodnevni život, a posebno zato što su ih nosile i žene pripadnice nižih staleža, koje su u takvim krinolinama obavljale razne poslove. Rešenje problema nađeno je u čeliku, odnosno u čeličnoj konstrukciji u obliku kaveza, koja je bila i dovoljno lagana i dovoljno savitljiva, tako je preko nošena samo gornja haljina, a ispod jedna ili dvije podsuknje. U takvoj konstrukciji bilo je moguće i sjediti i kretati se, a da se nakon toga haljina vrati u prvobitan oblik, ali sve nije uvijek bilo tako jednostavno. Prvo, haljina je znala biti široka i do dva metra u prečniku, što je značilo da je zauzimala ogroman prostor. Pozivnice na svečane balove stoga su pažljivo slate, jer su žene zauzimale veliku površinu salona. Zabilježen je slučaj kada je kraljica Viktorija zahtijevala od svojih rođaka da ne nose široke krinoline da ne bi zauzele prostor za goste koji su im dolazili u posjetu. Što se tiče elastičnosti haljine, njena prednost bila je i njena mana, budući da bi se krinolina nekad opružila tako da se podigne gornja haljina, što je izazivalo opšti smijeh naroda odnosno sram onoga ko je nosi.

Krinoline koje se raspadaju poput pokvarenog kišobrana često su bile prikazivane u novinama u vidu karikatura, bilo od strane onih koje to zabavlja ili onih koji to oštro osuđuju. Pa ipak, razlog za osudu nije bio samo u kavezolikom tipu konstrukcije koja otežava svakodnevno funkcionisanje – jer je ta ista konstrukcija nekada odnosila i sam život. U slučaju požara krinoline su prvo gorile, a u njima i žene; posebno je zapamćen slučaj kada je u crkvenom požaru izgorio čitav skup zbog toga što su se u panici žene u krinolinama (a žene i djeca su bili prvi koji su trebali da se spasu) zaglavile na ulaznim vratima i time izazvale katastrofu koja je odnijela ogroman broj života.

Krinoline su od šezdesetih godina na ovamo počinjale da gube na popularnosti, a na njihovo mjesto došle su tzv. krinolete, odnosno manje konstrukcije koje su se nosile samo u nivou zadnjice, dok je dio naprijed bio ravan. Pa ipak, čini se da je razlog bio više promjena estetike i etike, nego opšta društvena prijetnja. Krinolina je, zajedno sa usko zategnutim korsetom, davala tijelu oblik pješčanog sata sa zvonastim završetkom. Estetski efekat takve haljine je nesumnjiv: on daje izgled veličanstvenog, onog kome se ne može lako prići (i doslovno), koje je ukrašeno čipkom i skupocjenim materijalama.

Čak i kod žena nižeg staleža, koje su oskudjevale u raznim materijalima i ukrasima, sama krinolina u paru sa korsetom davala je taj odvažni ženski izgled, estetski privlačan. Grudi su bile podignute i istaknute, ali akcenat ipak nije bio na njima; akcenat je bio na ogromnoj razlici između tanjušnog struka i širokih kukova. To je ideal žene kakav postoji oduvijek, a koji je, moguće, svoje ponovno otkrovenje doživio i zbog kontakta sa antičkim artefaktima koji su imali veliku popularnost tokom 19. vijeka. Ukoliko bi se krenulo u tom pravcu, tumačenje krinoline bi se moglo pomaći sa tumačenja strogo estetskog. Antičke skulpture ali i skulpture bilo kog perioda izvajane u obliku pješćanog sata bile su ideal plodnosti koliko i ljepote. Plodnost je u viktorijansko doba bio gotovo etički zahtjev upućen ženi koja je na prvom mjestu trebala biti supruga i majka. Stoga ne treba da čudi što se u doba velike smrtnosti (kobne zarazne bolesti, nepoznavanje otrova koji je bio gotovo sveprisutan u viktorijanskom domu, predrasude) plodnost, odnosno istaknuta ženstvenost, ponovo javila kao ideal (nasuprot skromnosti koja znači neupadljivost) i uobličila se u modu. Viktorijansko doba je ionako doba gdje smrt i život postoje jedno uz drugo, nerazdvojni.

Share