UMETNOST MAČEVANJA

RETURN OF THE SWORD

 

Neke su nosili vrli junaci, a neke surovi tirani. Za neke se verovalo da daju čudesne moći, a za neke da su ukleti. Bez njih bi državna obeležja bila mnogo siromašnija. Neke smo viđali na filmu, neke u muzejima, a neke smo imali i među igračkama. Kako bilo, mi ljudi, se već vekovima od najranijih dana srećemo sa mačevima i oni, čak i danas, kada više nisu u praktičnoj upotrebi, ne prestaju da nas oduševljavaju.

UMETNOST-MACEVANJA

UVOD U OSNOVNU TERMINOLOGIJU

Kada u današnje vreme kažemo „mač“, velika je verovatnoća da ne pomislimo svi na potpuno isti predmet – neki će pomisliti na masivni škotski klejmor, neki na katanu japanskih samuraja, neki na rapir sa živopisno dekorisanim štitnikom za ruku, a neki na kratki rimski gladijus. Pa ipak, svi oni (uključujući i evropske mačeve, o kojima će uglavnom biti reč u tekstu) imaju dva zajednička elementa – oštricu i balčak.

Oštrica može biti zakrivljena ili prava, može se oštriti sa jedne ili sa obe strane (u zavisnosti od čega se mačevi dele na jednosekle i dvosekle), može biti pogodnija za ubode, pogodnija za sečenje, ili jednako prilagođena za obe tehnike. U nekim sečivima postoji brazda koja se naziva žleb i služi da umanji stres koji ona trpi pri udarcu (a ne, kao što se često pogrešno smatra, da se krv lakše slije sa oštrice). Na dnu sečiva nalazi se metalni klin na koji se, pošto se sečivo iskuje, navlače elementi balčaka – nakrsnica, rukohvat i jabuka. Nakrsnica se tako naziva zato što je, kod evropskih mačeva, najčešće imala oblik šipke i maču je davala izgled nalik na krst. Njeni su se delovi nazivali „pera“ i služili su da zaštite šaku borca od protivničkih udaraca. Pera su mogla biti raznih oblika – mogla su biti ravna, iskošena ili povijena. Sa evolucijom mačevalačkih tehnika i nakrsnice su dobijale nove, složenije elemente, uglavnom sa ciljem zaštite prstiju. Rukohvat je obično izrađivan od drveta i uvijan je u životinjsku kožu, a ponekad je ukrašavan i skupocenijim materijalima (mada je ovo uglavnom bio slučaj kod ceremonijalnih oružja koja su retko nošena u bitku). Jabuka je teg zašrafljen na dno balčaka, sa namenom da pri udarcu bude kontrateža sečivu. U zavisnosti od porekla (vremenskog i prostornog), oblik jabuka je varirao, ali su obično bile školjkaste ili okrugle.

MAČEVANJE KAO VEŠTINA

Danas nam, nažalost, nije poznato ni tačno vreme ni tačno mesto „rođenja“ mača. Ono što možemo da pretpostavimo jeste da su prvobitno evoluirali od bodeža uporedo sa razvojem metalurgije – sečiva su im bila sve duža i teža i sve manje pogodna kao alat, a sve pogodnija za borbu. Ovakva sečiva su prvobitno izrađivana od bronze, ali je uvođenje gvožđa, vidno jednostavnijeg za obradu i jeftinijeg, omogućilo masovniju proizvodnju. I kroz čitavo bronzano doba i klasičnu starinu uglavnom su korišćeni mačevi kratkih sečiva, kao što su grčki ksifos (50-60 centimetara) i rimski gladijus (60-75 centimetara).

Istorija dužih mačeva (kakve nam obično predstavlja popularna kultura) počinje takođe u rimskoj vojsci, sa pojavom spate – mača sa sečivom dužine između 75 centimetara i metar. Ne zna se tačno poreklo ovog mača, ali se smatra da su ga u rimsku vojsku uveli keltski konjanici koji su radije nosili keltske duže mačeve nego kratke gladijuse. Ovi mačevi su, u odnosu na gladijus, imali nešto širu nakrsnicu i vidno masivniju jabuku, gotovo četvorougaonog oblika.

Važno je napomenuti da su nakrsnice antičkog doba i ranog srednjeg veka uglavnom bile uske i male zbog toga što su ovi mačevi mahom korišćeni uz velike štitove koji su štitili ruku pri udarcima i bodovima i laganije oklope. Međutim, srednjevekovne tehnike borbe su se sve više kretale u pravcu borbe u teškom oklopu koji je sam po sebi mnogo opterećivao borca, što ga je onemogućavalo da nosi velike i teške štitove. Stoga su se štitovi smanjivali (mada su ostali u upotrebi još dugo), a nakrsnice na mačevima su bivale sve duže i duže. Negde u 14. veku, pojavljuju se i dugi mačevi, predviđeni da se koriste sa obe ruke i sa osobeno dugim nakrsnicama (koje su delimično preuzele ulogu štita), kao i tzv. jednoiporučni mačevi, predviđeni i za dvoručne i za jednoručne tehnike.

UMETNOST-MACEVANJA2

Otprilike u ovo vreme počinje i zlatno doba evropskog mačevanja – majstori odbrane zapisuju svoja učenja uz detaljne ilustracije, otvaraju se škole ratnih veština (pored različitih vrsta mačevanja, učile su se i mnoge druge discipline, kao što su rvanje, borba štapom i borba na konju) i tehnike borbe se značajno razvijaju. Majstori odbrane ponekad su imali pojedinačne učenike, a ponekad čitave grupe. Zapisani su čak i slučajevi u kojima je majstor morao da za trideset dana pripremi učenika za dvoboj – zapisani su oni uspešni, naravno. Pa ipak, u ovo vreme u Evropi dolazi do razvoja nove ratne tehnologije koja će u vekovima koji slede sve više potiskivati hladno oružje sa bojnog polja – baruta.

Već u 15. veku primitivne puške – arkebuze, bile su čest prizor na bojnim poljima. Iako su mačevi i dalje igrali značajnu ulogu na bojištima, sve više preuzimaju ulogu sredstva lične odbrane i sve je više bilo mačevalaca među građanstvom. Među građanima koji su se po ceo dan vrzmali svojim poslom najpopularnije oružje bio je jednoručni mač, često nazivan bukvalno „mač koji se nosi sa strane“ (side-sword), zbog toga što nije bio težak i bilo ga je relativno jednostavno opasati za pojas. Međutim, ovi građani nisu sa sobom mogli da nose velike štitove (mada su ponekad nosili tzv. štitove-pesničare) i teške oklope, već su morali da pronađu jednostavnije načine da odbrane ruke. Tako je počeo razvoj novih elemenata na nakrsnici. Ovi novi elementi do najvećeg izražaja dolaze na rapiru – maču dugog i tankog sečiva pre svega namenjenog bodenju, na koji pomislimo kada se setimo Tri musketara.

Za rapir se može reći da je „deda“ današnjih sportskih mačeva, pošto je tehnika korišćenja dosta slična (mada su sportski mačevi vidno manji i nemaju označene ivice, već su okrugli). Međutim, uprkos popularnosti rapira, u određenim situacijama (kao na primer pri konjičkim jurišima) mačevi pogodni zaudarce i sečenje bili su korisniji u bici, te se u evropskim vojskama sve češće sreću sablje. Mada su razni oblici zakrivljenih mačeva bili poznati i korišćeni u Evropi još u ranom srednjem veku (npr. u Vizantiji), sablje kakve i danas viđamo kao obeležja vojničke časti su na evropski zapad pre svega došle preko mađarskih husara. Bilo je i oficira koji su nosili rapire umesto sablji, i obe vrste mača su bile korišćene kao oznake oficirske časti do kasnog 19. veka. Rapiri su, kao što je već rečeno, evoluirali u sitnije mačeve koji su se sve više kretali u pravcu oružja za sportsku borbu, dok su sablje svoju poslednju širu primenu na bojištu videle u Prvom svetskom ratu, nakon kojeg su konjicu na bojnom polju zamenili tenkovi, te su sablje zadržale simboličnu i paradnu funkciju.

UMETNOST-MACEVANJA3

ODRAZ U SAVREMENOJ KULTURI

Prelaz od odbrambene mačevalačke veštine ka sportskom mačevanju započeo je 1763. godine, kada je majstor mačevanja po imenu Domeniko Anđelo otvorio svoju školu u Sohou u Londonu. Iako je svoje učenike podučavao mačevanju kao veštini odbrane, Anđelo je ipak više potencirao pozitivan uticaj mačevanja na zdravlje i sportski duh. Domeniko Anđelo je bio toliko uticajan, da se neki elementi mačevanja koje je on definisao, kao što su rad nogu i držanje, do dan danas koriste u sportskom mačevanju. On i njegovi potomci su u svojoj školi oko 100 godina obučavali mlade mačevaoce. I taman posle nešto više od veka, 1880. godine, u Ajlingtonu u Engleskoj održano je i prvo takmičenje u sportskom mačevanju, kada su i definisana njegova pravila.

Već 1896. godine sportsko mačevanje postaje olimpijski sport, što je ostalo i do dan danas. Ipak, mačevanje nije nastavilo svoj život samo u vidu sporta – i dalje je nadahnjivalo ljude u umetnosti: književnosti, pozorištu i naročito, kasnije, u filmu. Od gusarskih filmova Erola Flina, preko Ratova zvezda, do Gospodara prstenova, gotovo svaka generacija koja je odrastala uz veliki ekran gledala je nečije mačevalačke podvige. I skoro je uvek u publici bilo sanjara koji su i sami želeli da se oprobaju u ovoj veštini. Neki od njih su pristupali sportskom mačevanju, a neki kendu – japanskoj mačevalačkoj veštini koja je na zapad dospela na talasu popularnosti dalekoistočnih borilačkih veština u drugoj polovini 20. veka. Vremenom, pokrenuti željom da pronađu korene evropskih borilačkih tradicija, među njima se pojavljuju proučavaoci zapisa starih majstora iz srednjeg veka i renesanse, koji opisane tehnike, na osnovu znanja iz drugih borilačkih veština, počinju da rekonstruišu. Ovako je rođen pokret koji se danas naziva HEMA (Historical European Martial Arts) i koji je poslednjih godina u značajnom porastu. Pored ovih oblika mačevanja, ono se javlja i u obliku role-playing igara poznatom kao LARP (Live Action Role Play), u kojem igrači uživo igraju epskog lika kojeg su kreirali i moraju se služiti sopstvenim sposobnostima, za razliku od stonih RPG igara, u kojima igrači bacaju kockice.

UMETNOST-MACEVANJA4

Povratak starih borbenih veština nije prošao nezapaženo ni u našim krajevima i ponovo se čuje odjek udaranja čelika o čelik (danas, doduše, samo prijateljski). Udruženje starih zanata i veština „Beli orlovi“, na primer, bavi se pre svega oklopljenom borbom – bohurtom, ali u svoje delatnosti ubraja i streličarstvo, LARP, kao i brojne druge sekcije. LARP-om se bave brojne grupe osnovane u proteklih nekoliko godina, kao što su Guard of Ravens, Zeleni barjak i Kamena straža. Neoklopljene tehnike istorijskog borilačkog mačevanja uče se u nekoliko škola u Beogradu, između ostalog Sveti Đorđe (uči se sportsko mačevanje, pa zatim borilačko mačevanje rapirom) i Terca (uči se rapir, jednoručni, ili dvoručni mač, po izboru). Sve nabrojano je veoma dobra rekreacija, prilika da se usput nauči ponešto istorije, fizike i anatomije, kao i da se upoznaju (i izbodu) novi i zanimljivi ljudi. Pa šta čekate, en garde!

ZANIMLJIVOSTI

*Jedna od najvećih škola mačevanja u Svetom rimskom carstvu nosila je ime Freifechter (Slobodni mačevaoci), a kasnije i Federfechter (bukvalno „mačevaoci pera“). Nije poznato kako su dobili ovo drugo ime, mada postoje dve glavne teorije – neki naučnici pretpostavljaju da su ga dobili po skupom perju kojim su kitili kape ili koplja (pero je bilo simbol njihovog sveca zaštitnika – svetog Vida), dok neki smatraju da su ime dobili po vrsti lakšeg trenažnog mača koji su koristili, zbog kojeg su im se glavni rivali, Bratstvo svetog Marka, rugali da se „mačuju perima“.

*Najpoznatiju tipologiju mačeva izradio je britanski naučnik Juart Oukšot 1960. godine. Ova tipologija je u upotrebi do danas i po potrebi se dopunjava.

*Dvoboji koji su značajno dobili na popularnosti u doba renesanse mnoge su skupo koštali – Danski astronom Tiho Brahe je, na primer, u dvoboju izgubio nos, koji je zamenio metalnim. Takođe, procenjuje se da je tokom vladavine francuskog kralja Anrija IV, oko 4000 plemića nastradalo u dvobojima.

*Iako nisu bili česti, istorija beleži i slučajeve ženskih mačevalačkih dvoboja. Poslednji ovakav zabeležen dvoboj dogodio se 1892. godine između kneginje Pauline Meternih i grofice Anastasije Kilmanseg. Obe učesnice bile su velike pokroviteljke umetnosti i povod za dvoboj bila je rasprava oko odabira cvetnog aranžmana za veliku izložbu. Borba se vodila do prve posekotine, uz prisustvo sekundantkinja i medicinskih sestara, a učesnice su se borile gole do pasa, da bi rizik od infekcije rane ukoliko u nju upadne parče odeće bio umanjen. Kao pobednica je, mada za dlaku, izišla kneginja Meternih.

*Jednom od najvećih legendi filmskog mačevanja smatra se Bob Anderson, kaskader, instruktor mačevanja i koreograf, specijalizovan za mačevalačke scene. Anderson je obučavao imena kao što su Erol Flin, Šon Koneri, Vigo Mortensen i Džoni Dep, a za potrebe mačevalačkih scena u „Imperija uzvraća udarac“ našao se i u kostimu Dart Vejdera.

Share