Roza Parks – žena koja je promenila Ameriku

Ona je menjala Ameriku, a zapravo je menjala svet i sve to jednim postupkom u jednom trenutku. Ovim rečima se bivši američki predsednik Barak Obama, obratio na događaju posvećenom obeležavanju 100. rođendana, velike žene, žene koja se borila za jednaka prava svih osoba bez obzira na boju kože. Žene koja je samo jednim gestom promenila tok istorije – Roze Parks.

Roza Parks je rođena u državi Alabama, u mestu Taskigi davne 1913. godine. Roditelji joj se rano razvode, te se sa majkom seli kod bake i deke, u Pajn Level, mesto nedaleko od Montgomerija. Roza se sa segregacijom i diskriminacijom susreće već u ranim danima svog odrastanja. Baka i deka bili su bivši robovi, te su utemeljen strah, bojaznost i opreznost bili sastavni deo njihovih života. Skroman, povučen život ubrzo postaje svakodnevnica i male Roze. Čitanje uči od majke koja je po profesiji učiteljica, a uspeva i da završi osnovnu školu koja je naime jedna odvojena učionica predviđena isključivo za afroameričku decu. Prostorije koje su se tako odvajale za decu Afroamerikanaca često nisu imale ni najosnovnije elemente za rad, a i ono malo dostupnih nije uvek moglo da posluži svrsi.

Doba odvojenih svetova

Bile su to godine kada rasna diskriminacija doživljava kulminaciju. Postojale su jasne podele svuda. U javnom prevozu, školama, čak i javnim toaletima. Podela je rezultat zakona Džima Krova koji se posebno sprovodio na američkom jugu. U autobusima postoje predviđena mesta za crnce i belce. Još jedna od normi koja je bila na snazi glasila je da ukoliko nema mesta za sedenje za bele putnike, crnci im moraju ustupiti svoja mesta. Deci Afroamerikanaca sa juga gradski prevoz do škole nije bio dostupan. Parksova je bila deo te dečije grupe kojoj je bio zabranjen ulaz u gradski prevoz, tako da svoje školske dane pamti po dugom pešačenju. Vožnja autobusom je za njih bila misaona imenica. Tada se Roza prvi put susreće
sa pojmom segregacije i činjenicom da postoje dva različita sveta koja ne bi trebalo da se mešaju – njen svet i svet belaca. Posle završene osnovne škole, Roza upisuje Industrijsku školu za devojčice u Montgomeriju. Školovanje nastavlja u Alabami, upisujući državni koledž. Usled bolesti majke i bake, bila je primorana da prekine školovanje.

Počeci političkog aktivizma mlade Roze

U jeku Velike depresije koja pogađa Ameriku, Roza upoznaje berberina Rejmonda Parksa. Aktivista i veliki borac za ljudska prava, Rejmond je bio član jedne od danas najvećih i najuticajnijih organizacija za ljudska prava na američkom tlu – The National Association for the Advancement of Colored People (NAACP). Roza uz podršku muža završava srednju školu, što je u to vreme bila privilegija i čast ako se uzme u obzir da je samo 7% tadašnje afroameričke populacije posedovalo diplomu završene srednje škole. Gore pomenuti zakon otežavao je bilo koju vrstu političkog angažmana američke crne populacije. Istrajna i uporna po prirodi, Roza uspeva da se registruje za glasanje.

Politički aktivizam ima dugu tradiciju na američkom tlu, posebno tokom 60–ih godina prošlog veka. Sledeći stope svog supruga, Parksova postaje aktivni član Pokreta za ljudska prava. Ubrzo postaje i sekretarica predsednika jedne od ćelija tog pokreta u Montgomeriju.

Trenutak kojim se sve menja

Parksova nalazi posao u jednoj robnoj kući i dobija mesto krojačice. Odlazak na posao zahtevao je svakodnevno korišćenje gradskog autobusa. Prvog decembra 1955. godine, Roza čini nešto što će, slobodno možemo reći, promeniti tok istorije.

Tog dana vraća se kući, ali odbija da ustupi svoje mesto belom putniku, na zahtev vozača. Prema zakonu koji smo već pomenuli, vozači imaju moć da traže crnim putnicima da ustupe svoja mesta belim putnicima. Zajedno sa još dve Afroamerikanke, Parksova odbija da ustane i momentalno završava u pritvoru.

Rezultat revolucionarnog i odvažnog postupka Parksove jeste jedan od najmasovnijih bojkota protiv rasne segregacije u istoriji. Dolazi do bojkota autobuskog saobraćaja u Montgomeriju koji je trajao tačno 381. dan. Ljudi su pešačili ili išli taksijem do posla odbijajući da koriste javni prevoz. Jedan od vođa pokreta postaće kasnije i vođa Pokreta za ljudska prava – Martin Luter King Junior. Bojkot izaziva krizu u gradskom budžetu, stvarajući još veću netrpeljivost u društvu. Tokom bojkota crkve i kuće vođa pokreta su nekoliko puta bile spaljivane. Godine 1956. godine bojkot se završava, jer Vrhovni sud donosi presudu kojom se zvanično ukida rasna segregacija. Bio je to veliki uspeh za ljudska prava! Naravno, posledice bojkota sustižu Rozu i Rejmonda koji napuštaju Montgomeri i sele se u Detroit. Tamo Parksova postaje sekretarica kongresmena Džona Konjersa. Na tom mestu ostaje sve do penzije 1988. godine. U znak sećanja na supruga, Roza otvara Institut za samozapošljavanje, koji nosi njeno i muževljevo ime. Među aktivnostima Instituta nalazi se i tura koja simbolično nosi naziv „Putevi do slobode“.

Tiha moć velike žene

Roza nikada nije prestala da se bori. Hrabra do samog kraja, nastavila je da pruža podršku svima koji su na bilo koji način bili žrtve diskriminacije. Za života objavljuje dve knjige. Prvom daje uvid u svoj život zbog čega knjiga nosi naziv „Moja priča“, dok se u drugoj osvrće na uticaj religije na njen život. Simbolično je naziva „Tiha moć“. Nekoliko puta je odlikovana prestižnim nagradama, među kojima je i nagrada Martina Lutera Kinga za doprinos na polju ljudskih prava. Predsedničku medalju za slobodu lično joj 1996. godine uručuje tadašnji predsednik SAD-a, Bil Klinton.

U poslednjoj deceniji 20. veka časopis Time svrstava je među 20 najuticajnijih ljudi XX veka. U 92. godini života Parksova napušta ovaj svet. U jednom od žutih autobusa u kome je odbila da ustupi svoje mesto belom putniku i započela svoju borbu protiv diskriminacije, njen kovčeg je prebačen do američkog glavnog grada. Komemoraciji je prisustvovalo preko 50 000 ljudi, a bilo je i televizijskog prenosa. Jedna od govornica bila je i tadašnja američka državna sekretarka, Kondoliza Rajz. Na mestu gde je Roza uhapšena, otvoren je Muzej. Postoji i film o životu ove hrabre žene (The Rosa Parks Story), koji je ekranizovan 2002. godine. Roza Parks je život posvetila stvaranju boljeg sveta za svoje sunarodnike i sve manjinske grupe koje su na svojoj koži osetile pritisak diskriminacije. Beskompromisno je verovala u pravdu, jednakost i slobodu, zbog čega ostaje simbol divljenja i poštovanja.

Share