Throwback Thursday: Viktor & Rolf f/w 1999.

Žrtva za modu i žrtve mode

Moda vjerovatno nikada nije bila bliža performansu nego na samom kraju dvadesetog vijeka i u prvih par godina dvadesetprvog. To, naravno znači da nikad nije bila bliža umjetnosti, umjetnosti po onoj definiciji koja se može pratiti barem od Kanta a podrazumijeva bezinteresno sviđanje, i dalje, nekorisnost, nefunkcionalnost.

Budući da se od odijevnog predmeta, odnosno centralnog elementa modnog svijeta, očekuje da bude upotrebljiv ili barem upotrebljiv na prvom mjestu, svugdje tamo gdje funkcionalnost izostane postavi se niz pitanja koja su zapravo dobra polazna tačka za shvatanje mode uopšte kao i mode danas. Treba, na prvom mjestu biti svjestan da je nemoguće povući znak jednakosti između odjeće i mode. Niti između modnog dizajna i mode. Neki komad odjeće postaje modom tek kada je, prvo, ispunio određene zahtjeve koji se tiču dizajna, ili postavio nove zahtjeve; drugo, kada se pojedini elementi tj. odijevni komadi mogu povezati u jednu zaokruženu cjelinu koja u sebi ima nekakav cilj, smisao, vrijednost. Ti komadi takođe moraju nešto reći i o istoriji mode i tvoriti je i preispitivati. Oni nužno jesu odraz jednog vremena i prostora, ali nikad samo to – ono lično mora preovladavati i biti vidljivo u svakom elementu stvorenog. Pa ipak, moda nije umjetnost i umjetnost nije moda, iako se jedno i drugo prepliću i ponekad se može činiti da su isto. Jer za modnog dizajnera, koliko god avangardan njegov pristup bio, uvijek centralno mjesto zauzima taj odnos odjeće i čovjeka, odnosno tijela i odijela. Tu je polje djelovanja u odnosu na umjetnost već suženo, specijalizovano, i nemoguće je govoriti o nečemu drugom jer moda jeste upravo to, taj međuodnos. To što se u nekom trenutku pojave modne tendencije koje teže da unište odjeću u kreativnom procesu ili da potčine tijelo ili da se približe umjetnosti tako što će se koristiti njenim jezikom – posebno performansom koji je po prirodi umjetnički vid blizak konceptu revije – ništa ne umanjuje značaj tog odnosa. Tada se može reći da je umjetnička težnja ta koja tu preovladava, a ne recimo želja za komercijalnim uspijehom ili za samopotvrđivanjem kroz klišee, no ipak je modni dizajner suštinski vezan za jedno pitanje kome mora stalno iznova da se vraća. To nekome može zvučati dosadno, banalno, a ja se uvijek sjetim napomene jednog modnog dizajnera o tome kako je uzbudljivo svake sezone ponovo od nule osmišljavati pantalone! Ako vrijednost mode leži u bilo čemu sem u tom funkcionalnom, leži u tome što se ne plaši repetitivnosti i što je novo imperativ samo u jednom formalnom smislu, dok suštinska pitanja ostaju da vječno traju, uz bezbrojne odgovore od kojih je svaki podjednako važan. Umjetnost je prečesto samodovoljna, narcisoidna, i ne shvata novo u svojoj površnosti niti zaista u jednom trenutku dozvoljava niz odgovora: uvijek je jedan „tačniji“ i ispravniji, „suštinskiji“.

 

Viktor & Rolf, holandski dvojac iz svijeta mode, nisu svojom najpoznatijom kolekcijom (a to je ona za jesen/zimu 1999. godine) i bukvalno osmislili pantalone iznova, ali su zato iznova postavili pitanje o sputavanju tijela odjećom, o žrtvi zarad mode, i to imajući u vidu istorijski i geografski udaljene primjere. Jezik kojim su se služili jeste umjetnički, jezik performansa, i podrazumijevalo se da se sve što se dešava odvija pred očima publike, na licu mjesta, s jednim elementom prizvoljnosti koji kod performansa često postoji; činilo se da dizajneri na licu mjesta postavljaju pitanje i nude odgovore zajedno sa publikom. Sve je počelo cipelama koje su bile mirno postavljene u centar mračne prostorije, na jedan okrugli postament za koji se ubrzo ispostavilo da se rotira. Dizajneri su prišli sa manekenkom, svijetlom Maggie Rizer zalizane kratke kose i nude šminke, sem crnog ajlajnera, u kratkoj donjoj haljini koja podjeća na srednjovijekovne; popeli su je na platformu i krenuli da je oblače, baš poput lutke, sloj po sloj. Ona, koja i inače liči na nekakvu lutku od porcelana, stajala je sve vrijeme mirno, i to iako je stajala na maloj rotirajućoj platformi, iako je iz minuta u minut imala na sebi sve više odjeće, iako su ljudi skandirali iz publike a dizajneri se, dok su je oblačili, smješkali, i iako je sva svjetlost u prostoriji bila uperena samo u nju. A trajalo je to 15 minuta, i malo više, i sa 70 kilograma odijela na njoj do kraja predstavljanja kolekcije! To je svakako bio i njen lični performans, ispitivanje sopstvenih mogućnosti gotovo u stilu Marine Abramović, ali s drugim ciljem, zarad nečeg drugog, i tuđeg. Možda je zato i njena uloga tako velika?

I dok se prelijepa odjeća slagala jedna preko druge, inspirisana ruskom srednjovijekovnom modom; i dok kamera približava detalje, izuzetne šare na odjeći načinjene od dragog kamenja razbacane posvuda; i dok volumen svakim slojem raste, i postaje agresivniji, i na kraju naramenice gotovo gutaju njenu glavu svojom veličinom – a poneka ideja o dalekoj prošlosti počinje da se rađa u novom svjetlu – sve vrijeme ja mislim samo o toj maloj ili ne tako maloj žrtvi podnesenoj da bi se iznova postavilo pitanje o odnosu odjeće i čovjeka. I to mi se čini izuzetno važnim.

Ipak, prošla su vremena kada je žena zaista morala da nosi sav taj teret, i prošla su vremena kada je morala da ga nosi mnogo više od petnaest minuta. Ima nešto nevjerovatno bajkovito kada se razmišlja o tome kao o prošlom, a mnogo manje bajkovito kada se pomisli na današnje modne terete i njene žrtve. I nisu samo žene, i nije samo nešto spolja, već svjesno, vrlo svjesno, i tek ponegdje žrtva bude tako veličanstvena i lična da postane herojstvo; svugdje gdje je bez uvjerenja, preispitanih uvjerenja, tužna je i osrednja, bezvrijedna. A toga se viđa svakodnevno i previše, previše…

Share