„Here Comes The Bride“
Ako je moda ikada zaista bila show, bila je to devedesetih godina. Koncept revije razvio se do neslućenih visina i dizajneri su predstavljanju odjeće posvećivali podjednako pažnje koliko i samom kreiranju. Kod pravih dizajnera, naravno, jedno bi proizašlo iz drugog, tako da ih prilikom posmatranja nije bilo moguće odvojiti niti je za tim bilo potrebe.
Krajem decenije, a nakon što je dekonstruktivizam prodrmao uspavanu zapadnjačku modu, jedan poseban vid dekonstrukcije je počeo da dolazi do izražaja. Ako je ranije, naročito pod uticajem belgijanaca, uvedena mogućnost da odjeća izgleda nedovršeno ili čak da bude već nošena, sada je sam proces stvaranja bio taj koji se dovršavao u toku revije. To je bila radikalna novina, budući da modna industrija očekuje da vidi gotov proizvod, spreman za umnožavanje i plasiranje na tržište. Radom na kolekciji u toku prikazivanja kolekcije narušava se ne samo to, već se postavlja pitanje originalnosti svakog naknadno izdrađenog komada. Jer ako je originalni komad nastao ili dovršen u posebnim uslovima u toku revije, a svaka je revija neponovljiva, onda je ono što se plasira na tržište različito od onoga što se prikazuje zarad uspijeha na tržištu. Devedesetih je, više nego ikad, cvjetala takva konceptualna moda, moda kao performans, moda koja se gradi i van pitanja novca, što se iz današnje perspektice čini besmislenim i gotovo neizvodljivim.
Da je prikazivanje procesa rada zaista uzbuđivalo modni svijet od prije 20-ak godina pokazuje i to što su se u godinu dana pojavile najmanje tri izuzetno bitne revije tog tipa. Iste sezone McQueen i Yamamoto, a potom i Chalayan. Sva trojica su za centralnu temu svog rada izabrali konstruisanje odnosno dekonstruisanje haljine, i to na licu mjesta: McQueen prskanjem boje po bijelom platnu haljine, Chalayan-ove djevojke su navlačile stolove kao suknje, a Yamamotove vjenčanice su se ispostavile manje romantičnim nego što bi iko mogao pomisliti. Još manje su se mogle zaboraviti.
Yohji Yamamoto bio je i ostao fasciniran onim što nastaje kada se Istok i Zapad upoznaju; njegovo japansko nasleđe i pristup radu su se, začudo, odlično uklopili u ono što je visoka moda Pariza. Nekakav je to čudan spoj teatralnosti i introvertnosti, skromnosti. Spoj karate kimonoa (Yohji je nosilac crnog pojasa) i devetnaestovijekovne haljine kakva se nosila po dvorovima među posrnulim dvorskim damama; ravnih sandala i svečanih kitnjastih šešira, gume i tila, i tako dalje.
Sve ove elemente je, i u ovom spoju, predstavio revijom za proljeće/ljeto 1999. godine. Bila je to kolekcija vjenčanica što je tema kojom se već par puta bavio; on je tu ceremoniju smatrao tipičnom za zapadnjačko društvo a beskrajno inspirativnom za stvaraoca kakav je on. Svakako da ga je inspirisao kič kao pojava, premda Yohji-ja uglavnom nazivaju minimalistom.
Inspirisala ga je romantika, mjesto gdje je zahvata duhovnost i gdje izmiče od viđenog (ali ponekad može da se čuje; klasična muzika je pratila djevojke na pisti, i samo odjednom: tišina). Zapitao se i o praktičnosti, te je dao niz korisnih i duhovitih mogućnosti za buduću mladu ili svaku ženu koja će neku od haljina ponijeti.
Isprva bi bijelo, svjetlost, skroman kroj i raskošan odsjaj, i veo koji zabrinjava jer podsjeća na velove koji se nose u drugim prilikama, a oči koje proviruju su tužne… Treba odmah reći da je više od pola haljina crno, što je dizajnerova zaštitna boja. Prostor kojim se djevojke kreću je širok i taman, kao prostor crkve, i tek poneka osoba (naravno, u crnom) priskoči da im pomogne dok, hodajući, skidaju šešir, rukavice ili maramicu. Čini se da se djevojke oslobađaju stega nasleđa i običaja, ali da u njemu ipak uživaju. Jedna dodaje drugoj svoj prozračni, skulpturalno obrađeni šešir, i ova ga zadovoljno prihvata; drugoj muškarac obučen u suknju dodaje naočare. Jednu od njih na kraju revije urednik Vogue-a simbolično privodi nevidljivom oltaru – a ona je obučena u pantalone, jedine pantalone koje je neka žena ponijela na ovoj reviji. Ipak, samo u jednom trenutku muzika staje, a manekenka je tada potpuno sama u centru prostora, i izgleda kao da se predomišlja.
Izlazi u jednostavnoj i nevinoj bijeloj haljini sa starinskom i kao iznošenom krinolinom, da bi ubrzo započela proces transformacije u ženu spremnu za brak. Taj je obuci-skini-obuci momenat i romantičan i potresan, blizak i duhovit, jedan intiman trenutak koji mlada dijeli sa posmatračima. Ona jednim potezom ruke povlači (za posmatrače) nevidljivi rajsferšlus na krinolini i odatle vadi sebi prvo udobne, ravne sandale, potom ogrtač, šešir i rukavice. Poslednje što vadi je buket – tada već dobija aplauz praćen smijehom, i dok potom odlazi muzika opet kreće. To je vjerovatno jedan od najljepših trenutaka u istoriji mode kao show-a.
Dok su drugi japanski dizajneri uvijek jasno davali kritiku zapadnjačke mode i njene istorije, Yamamoto je prihvata, njome se inspiriše i prekraja je. Treba još reći da je Yohji jedan je od rijetko duhovitih dizajnera; sigurno je jedini kome mlada hoda bosa, prevrće očima i otvara suknju – ali da bi iz nje izvadila male bijele rukavice i buket, baš onako kako tradicija želi i nalaže.
