Zašto Ana Prvački liže bakarnu zgradu muzeja u San Francisku?

Povod za razgovor sa duhovitom i svestranom umetnicom Anom Prvački bio je projekat „Detour“ nastao u saradnji sa Guglom, koji će premijeru doživeti ovog leta i to posredstvom aplikacije! Jedan od prvih tizera koji je objavljen je video u kome poznata umetnica liže bakarnu fasadu muzeja „De Young“ u San Francisku. Pripremajući se za razgovor i istražujući opus njenog delovanja, nove teme su se samo nizale, jer Anina oštroumnost, maštovitost i sposobnost da problemima pristupi iz neočekivanog ugla nedvosmisleno ukazuju da je reč o jednoj nesvakidašnjoj osobi.

Fotografija: Astrid Sterner

Nedavno si kreirala seriju kratkih videa u saradnji sa Google Arts & Culture. Šta možeš da nam kažeš o ovom projektu i kako je koncipirana saradnja?

Projekat je počeo kao gostovanje u De Young muzeju, pozvali su me 2017. da provedem vreme u muzeju i pripemim izložbu. Posle godinu dana imala sam toliko ideja da je veliko pitanje bilo kako izložiti i predstaviti sav taj materijal. Maks Holein koji je u to vreme bio na čelu muzeja, bio je veoma zainteresovan za savremenu umetnost imajući u vidu tehnologiju i blizinu institucije Silicijumskoj dolini. Saradnja sa Guglom bila je prirodan sledeći korak. Samostalna izložba pod nazivom Detour će biti premijerno prikazana početkom leta, a rad će biti predstavljen preko nove aplikacije koju Google razvija. Ne mogu vam otkrivati mnogo detalja jer su oni strogo čuvana tajna, mogu vam samo reći da je ovo prvi put da će neki umetnik koristiti i primeniti ovu metodu!

U prvom videu koji je objavljen u sklopu pomenute kolaboracije ti ližeš bakarnu fasadu muzeja. Na prvu loptu prepoznajemo tvoj inteligentni humor i talenat da o svakodnevnim stvarima razmišljaš van uobičajenog konteksta, ali tu je i sveprisutna tema klimatskih promena. Šta si imala na umu kada si osmislila ovaj performans?

Odmah sam bila privučena fasadom jer reč je o vrlo lepoj i razrađenoj konstrukciji, naime čitav muzej je pokriven ovim zamršenim bakarnim štitom. Njegova priroda je dvojna, jer iako je bakar jak i čvrst, on je takođe veoma lako prilagodljiv i „mek“ metal. Na Tibetu se koristi kao temelj od kog su izgrađena svetišta, jer se prilikom zemljotresa savija. U svakom slučaju, počela sam da istražujem bakar i mnogo toga saznala o ovom magičnom materijalu, izmeđuostalog i nešto što nisam pre znala, a to je da ga naše telo treba. Takođe, nisam znala koliko je vađenje rude bakra ekološki problematično u pogledu korišćenja vode. Zato je povezivanje zemlje, okruženja, arhitekture i ljudskog tela za mene bilo spontano. Postavljanje pitanja odakle sve dolazi i kako naše potrebe i želje iskorišćavaju prirodne resurse za mene je suštinsko pitanje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ana Prvacki (@ana_prvacki) on

Podjednako interesantan i intrigantan je i video u kome imitiraš proces polinacije kakvu vrše pčele, i koristiš se specifičnom metodom koja uključuje ručno oprašivanje. Imajući u vidu da si dete koje je odraslo u porodici koja se bavila pčelarstvom, koliko je za tebe ovo bio ličan projekat?

Moj deda je bio pčelar i uvek je bio jako ponosan na svoj med i propolis. Imao je neverovatnu konekciju sa pčelama, pčelarstvo je bilo centar njegovih interesovanja i na neki način ga održavalo kroz život.. Bio je potpuno očajan posle NATO bombardovanja jer su pčele užasno patile i puno ih je umrlo. Ali ne utiče samo bombardovanje na pčele, poslednjih 15 godina pratim izveštaje o kolapsu kolonija i nestanku pčela. Ovo je pitanje kome se hitno moramo posvetiti, naši životi će se dramatično promeniti kada izgubimo pčele. Rad je podeljen u dva dela, tu je video sa rukavicom za ručno oprašivanje, ali i mali spomenik od crnog mermera koji je replika jedne od pčelinjih košnica mog dede. Izgleda kao minijaturna modernistička zgrada. Na ploči pored je istaknuto: U sećanje na domaću pčelu, Apis Malifera (pre 80 miliona godina do 21. veka.)

Fotografija: De Young museum

U jednom intervjuu govorila si o tome kako si nasledila veliku količinu meda koju nameravaš da ostaviš u trezorima širom planete kao zalog svojoj deci za budućnost. Da li si ovu zamisao sprovela u delo?

Ponekad su glasine jednako efikasne kao i sproveden rad!

Misliš li da dovoljno brzo reagujemo kako bismo ublažili posledice višedecenijskog nesmotrenog uzurpiranja planete i razarajućeg uticaja po živi svet?

Mislim da smo izuzetno brzo rasturili planetu! Pčele su na planeti već 80 miliona godina. Mi ih uništavamo barem poslednjih 100 godina ako ne i duže, od Industrijske revolucije, a možda i ranije. Alekander von Humboldt je vec ́krajem 1700. godine ekstenzivno pisao o efektima rane kolonizacije na životnu sredinu. Ljudi su oduvek želeli da znaju budućnost i ono šta sledi, od Delfijskih proročanstava do nedeljnog horoskopa, svi želimo da znamo šta dolazi. Klimatske promene su stvarne i događaju se sve brže i brže, za to imamo naučne i empirijske dokaze, ali ipak odlučujemo da se ne bavimo njima niti im dajemo prioritet koji je potreban. Jedini način da to razumem i objasnim je da je naš nagon za smrću jači od naše volje za životom. Ali onda čujem za rad naučnika Sergeja Zimova koji u Sibiru pokušava da napravi eko sistem kakav je postojao u Ledenom dobu i proces oživljavanja mamuta na MIT-u i to su najbolje vesti koje sam čula već godinama.

Fotografija: De Young museum

Jako mi se dopala tvoja ideja da umetnici ne moraju sprovesti svaku svoju zamisao u delo i da oni imaju moralnu obavezu da više koriste imaginaciju. Koliko je održivost u umetnosti danas zastupljena?

U svetu umetnosti ima mnogo licemerja, kao i svuda! Volimo da sebe smatramo radikalnim, progresivnim, da naginjemo ulevo, ali galerije postaju sve veće, plafoni su sve viši, sve veći broj brodova prevozi po svetu masivne instalacije i projekte, da ne spominjem proizvodnju i skladištenje tih dela. Nijedan muzej (barem ne da ja znam) nema odeljenje za održivost koje bi aktivno razmatralo ugljenični otisak. Da bismo skrenuli pažnju da se klima menja, mi preseljavamo glečer u London i gradimo drugo sunce.

Kada pričamo o idejama i imaginaciji, imam utisak da tebi ideja i mašte nikako ne nedostaje. Kako u tvom slučaju izgleda taj proces rađanja, razrađivanja i realizacije nove ideje?

U pitanju je kombinacija discipline, ekstremne osetljivosti i intuicije. Zapravo, veoma sam slična pčeli!

Potičeš iz umetničke porodice, detinjstvo i tinejdžerske godine provela si u Jugoslaviji i u Singapuru, potom živela i radila širom SAD, a danas živiš u Evropi, u Berlinu. Kako je ovaj miks kultura, uticaj porodice i sredine uticao na tvoju umetnost i uopšte opredeljenje da ćeš se čitavog života baviti umetnošću?

Izuzetno sam srećna što sam rođena u porodici umetnika i od njih sam imala oduvek samo reči podrške i razumevanja, ali i od mnogih drugih ljudi koje sam sretala kroz karijeru koji su mi pomogli i inspirisali me da budem istrajna. Trebalo bi da dodam i to da su moji roditelji super kul i zanimljivi, vole da se zabavljaju kao svi umetnici, zbog čega zapravo mnogi od mojih prijatelja koji se s njima upoznaju često komentarišu koliko su moji roditelji zabavniji od mene!

Tvoje muzičko nasleđe i strast prema muzici koja se probudila dok si svirala flautu i danas se oseća u tvom radu, pa većina tvojih projekata uključuje auditivnu komponentu. Performansom L’air pour l’air, vazduh za umetnike, ujedno upozoravaš na devastaciju planete i problem zagađenja vazduha, ali i simbolički ukazuješ na to da će umetnost „pročistiti“ vazduh. S kime si sarađivala ovom prilikom i da li je ideja naišla na razumevanje publike?

“L’air pour l’air” rad je razvijen u saradnji sa SO-IL arhitektama, a Florian Idenburg je moj bliski prijatelj već skoro 20 godina i mi smo imali odličnu saradnju tokom godina. Oni su zapravo napravili zgradu u Koreji koja je bila nadahnuta mojim delom Šator, kvartet, gudala i laktovi.. Bili smo presrećni što smo dobili zadatak da konačno sarađujemo povodom Čikaškog bienala arhitekture 2017. To je bilo neverovatno iskustvo i izvođači i publika su se odazvali, a kombinacija poezije i distopije je bila vanvremenska.

Fotografije: Iwan Baan

Beogradska publika je imala prilike da se susretne sa tvojim radom na 57. Oktobarskom salonu na kome si učestvovala sa svojim čuvenim performansom Tent, quintet, bows and elbows, koji je ujedno skulptura, zvučna kompozicija i performans. Imajući u vidu da su tvoji radovi često vrlo senzualni, deo publike se pitao da li su muzičari u šatoru odeveni?

Kao što već rekoh, ponekad su glasine jednako efikasne kao i sproveden rad!

Nedavno ti je Marina Abramović u prolećnom izdanju V magazina dodelila titulu The New Artist. Imala si prilike da pre par godina sa Marinom sarađuješ na jednom vrlo zanimljivom performansu koji je uključivao „pranje para“. Kako ste se vas dve upoznale, kako je došlo do pomenute saradnje i imate li u planu neki novi zajednički projekat?

Marinu sam upoznala pre 15 godina posredstvom Arona Moultona, američkog kustosa s kojim smo obe radile. Aron je mislio da bi bilo dobro da nas upozna imajući u vidu da sam po njegovom mišljenju kombinacija Marte Stjuart i Marine. I dalje se nadam i čekam da me neko upozna sa Martom. Marina je uvek prema meni bila velikodušna i puna podrške, i velika mi je čast i podsticaj to što je imam na svojoj strani. Trenutno ne radimo ni na jednom projektu zajedno, ali Marina je uvek sa mnom i često razmišljam o njenom radu, pominjem ga i osvrćem se na njega.

Pored muzike, brige za planetu i humora kojim je obojen svaki projekat koji ti potpisuješ, jedno od tvojih polja promišljanja su i lepo ponašanje i bonton. U seriji radova bavila si se kulturno i etnički uslovljenim razlikama u ponašanju, lepim vaspitanjem i manirima, sa posebnim osvrtom na nerazumevanja i nespretnosti koje često nastaju kao rezultat loše komunikacije. Kako si došla na zamisao da počneš da se igraš ovom idejom?

Uvek sam bila zainteresovana za protokole, bilo da se radi o uradi sam projektu ili društvenoj interakciji. Protokol je koristan, ali isto tako može biti i beskoristan, apsurdan, nadrealan i komičan kada se desi nešto što odudara od uobičajenog, a smernice nisu jasne. Ista stvar je i sa maštom, kada stvari krenu naopako, morate da razmišljate van okvira i pronađete nove načine da radite stvari. Stvari u životu brže se menjaju od uspostavljenih protokola i tradicija. Naravno, pošto sam većinu svog života provela pokušavajući da se snađem u različitim sredinama, postala sam veoma zainteresovana za efikasnost i apsurdnost protokola i manira. Devedesetih godina sam imala puno problema da putujem sa srpskim pasošem, bila je noćna mora dobiti vizu. Nezaboravno iskustvo mi je bilo kada mi je konzularni službenik zatražio da dokažem da sam umetnik. Bio je to fantastičan izazov u okviru koga su moja mašta i maniri bili na testu. Protokoli su ujedno i opuštajući i pouzdani ali i iritirajući. To je dobar miks!

Feast: Radical Hospitality in Contemporary Art, Greeting Committee, Inspiration from Ana Prvacki on Vimeo.

Tvoja umetnost i način na koji svojim radom komuniciraš s publikom na visoko mesto stavlja „uradi sam“ životnu filozofiju. Živimo u društvu u kome smo se gotovo potpuno otuđili od manuelnog rada, a mlađe generacije imaju problem da zakucaju i ekser bez gledanja odgovarajućeg jutjub tutorijala. Misliš li da „uradi sam“ pristup u životu postaje nešto što je „teška“ egzotika?

Nažalost, da! Moja ćerka je išla u Valdorf školu u kojoj je fokus na veštinama koje zahtevaju rad rukama. Na primer deca tamo uče kako da štrikaju i kroz tu veštinu uče matematiku, organizaciju i estetiku. To je prelepo videti, ali i svedočiti njenoj povezanosti sa stvarima koje stvori. U srži to je veoma Marksistička ideja, važnost povezanosti sa vlastitim radom. Isto tako je i u korelaciji sa vlastitim telom. Mislim da nas način života kakvim danas živimo čini duboko bestelesnim. To je veoma bolno. I sama vodim ovu borbu sa sobom. Svima se savetuje da pronađu hobi ili sport koji će nas činiti uzemljenim.

Kako vidiš ulogu umetnika danas?

Ne mogu da govorim u ime drugih umetnika, ali ja lično sam zainteresovana da radim između levog i desnog, proizvodeći radove koji se šunjaju između redova i koji su jaki ali i meki u isto vreme, kao bakar!

Dotakle smo se maločas teme novca, zbog čega bih htela da se na momenat vratimo na tvoj rad Stealing Shadows koji je ujedno taktičan i ekonomičan. Misliš li da su cene pojedinih umetničkih dela neopravdano visoke i šta je razlog ovome?

Postoji ogroman broj umetnika koji danas stvaraju svoja dela širom sveta, ali samo nekolicina njih zarađuje mnogo novca od svog rada, uglavnom muškarci, belci, umetnici sa zapada. I mnogi finansijski uspešni umetnici već dolaze iz privilegovanih, bogatih porodica. Ono što nalazim da je problematično je što uz par izuzetaka kakav je Keri Džejms Maršal, većini tih skupocenih radova nedostaje sadržaja i imaju isključivo dekorativnu funkciju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ana Prvacki (@ana_prvacki) on

Možeš li da nam na kraju otkriješ čime ćeš biti okupirana u narednom periodu i kada te možemo ponovo očekivati u Beogradu?

U svetu savremene umetnosti danas očekuje se da stalno budemo zauzeti, pripremamo velike izložbe, razmišljamo o rokovima i narudžbinama… Ja više volim da kanališem kreativnost u stilu Artist at work (delo Mladena Stilinovića). Nedavno sam se preselila u novi studio i trenutno mi je glavna briga da pronađem dobar divan za prostor za opuštanje. Leškareći na njemu sanjariću o skorom povratku u Beograd.

Share