ALISU TELETOVIĆ SAM UPOZNALA SASVIM SLUČAJNO, ZAHVALJUJUĆI NAŠOJ ZAJEDNIČKOJ POZNANICI. NAKON MALO ISTRAŽIVANJA I UPOZNAVANJA SA NJENIM RADOM I NAČINOM SLIKANJA NEPOVRATNO SAM SE ZALJUBILA U ALISIN SENZIBILITET, JEDNOSTAVNOST I DEČIJU NAIVNOST KOJU JE USPELA DA SAČUVA UPRKOS BURNIM VREMENIMA KOJE JE OSTAVILA IZA SEBE. NJENE SLIKE SU VEDRE, OPTIMISTIČNE I ZAISTA POSEBNE
KAO VEOMA MLADA DEVOJKA OTIŠLI STE U AUSTRALIJU I TAMO USAVRŠILI SVOJE SLIKANJE? DA LI STE ODUVEK ŽELELI DA SE BAVITE SLIKARSTVOM I KAKO SU VAS ISKUSTVA I PROMENA SREDINE MOTIVISALI DA ISTRAJETE NA TOM PUTU?
Počela sam da slikam od malih nogu, moje se školske drugarice sjećaju mojih teka, crtanja i to su mi čak i spomenule nedavno. Tako bih bila sretna da sad imam te teke. Nisam željela da se bavim slikanjem, nekako sam znala da je teško od toga živjeti i raditi, a moje djetinjstvo je već uveliko bilo teško. Borila sam se da ne budem slikar, otišla sam u Gimnaziju, jezički smjer. Naravno, sad shvatam da biti umjetnik ne može svako, to je poziv koji te jednostavno izabere. U Australiji sam radeći, uvijek slikala i shvatila da moje slike ljudi vole i nastavljala svoj put, to je bio moj put čišćenja, pronalaženja sebe i način na koji sam procesirala svijet. Upravo ta podrška od Australijanaca dok sam izlagala, njihove riječi hvale, kupovina mojih slika od stranaca, mi je dala krila. Osjećala sam se potpuno i svoja. Dakle tu već shvatam, neke 2002. godine, da je to dio mene, mog izraza i ja se otiskujem i ulazim u slikanje i u kreativni dio života. Moje slikarstvo preljeva se i buja u vlastitim svjetovima i relacijama, živim i vitalnim simbolima, jarkom i zvučnom koloritu, što sve skupa nastavlja jedan nepredvidiv i kompleksan slikarski svijet i njegov specifični život.
MNOGI SLIKARI I UMETNICI U SVOM RADU VIDE IZLAZ I PRILIKU DA ISPOLJE SVOJE MISLI I OSEĆANJA. KOLIKO ALISE IMA U SVAKOJ VAŠOJ SLICI?
U svakom mom radu, crtežu, slici, sam ja. Moje misli, iskrenost, naivnost, promišljanja, pitanja i odgovori. Neiscrpno, energično i u ljubavi.
VAŠE SLIKE DELUJU JAKO VEDRO, POZITIVNO I OPTIMISTIČNO, DA LI STE NEKADA IMALI POTEŠKOĆA DA PRONAĐETE TU POZITIVNU ENERGIJU U SEBI?
Da, prvih 5 godina u Melbournu su bili teški i depresivni, zašto ja, daleko od svojih, daleko od poznatog? Rođenjem mog sina Orhana ja dobijam snagu da ustanem i pokazujem svoje slike galerijama, počinjem da čitam i radim na sebi, bavim se samospoznajom i tako poboljšavam svoje viđenje svijeta, života, budim se…odlučujem da mi je lakše ići kroz život pozitivna.
KAKO BISTE OPISALI VAŠ STIL? KOJI UMETNICI I PRAVCI SU UTICALI NA VAŠ RAD?
Moj stil davne ’88. kad mi je bilo petnaest godina, je bio čista apstrakcija i bili su to radovi koji i danas bude dah i pomislim “zar sam ja to naslikala sa 15 godina?”. Kroz življenje u Australiji, pronalaženjem sebe, svog identiteta, kuće, doma, sigurnosti, počinjem da slikam figure, expresije se opet sa osjećanjima igraju, expresno figurativni stil biva sve više izražen i opet kroz krasne ljude koji me hrabre ja ne odustajem. Vidim lica, slikam ih. U Australiji su moj dah uzeli aboridžinski umjetnici, njihove slike i duhovni svjet, prekrasne kompozicije, složenost priče, tradicija, osjećanja. Mene slika mora dojmiti, oduzeti mi dah, naježiti me, moram je voljeti odmah i neobjašnjivo. Ona mora pričati sama o sebi.
TEHNIKE KOJE KORISTITE U IZRADI VAŠIH SLIKA? NAJNEOBIČNIJA TEHNIKA ILI KOMBINACIJA TEHNIKA KOJU STE DO SADA KORISTILI?
Ja sam dugo bila “messy” slikarka…slikala sam prstima, uljane boje su mi uvijek bile u koži i na rukama, teško su se mogle skinuti jer nisam mogla slikati u rukavicama. Onda sam polako počela da evolviram, da uzimam kist, četku i da kontrolišem svoju sliku. Također, koristila sam pjesak, crveni pjesak iz Roxby Downsa, gdje smo živjeli u pustinji i čitave dvije izložbe uradila sa njim. Te slike su se sve prodale.
DOMINANTNI MOTIVI NA VAŠIM SLIKAMA?
Motive slikam, bilježim, useljavam se u vlastito umjetničko biće što rezultira novim, samo mojim simbolima, ritmovima, zvučanjem i značenjem. U brojnim slikama opsesivni je motiv par nomadskih ptica emu, drugih po veličini na svijetu, ptica gotovo visine čovjeka koje nemaju krila i ne lete. One bivaju moj simbol ljubavi, prisnosti, zajedništva dva bića. Zatim su tu bića nalik anđelima, čuvari doma i života.
KOLIKI UTICAJ NA VAŠ RAD JE OSTAVILA KULTURA AUSTRALIJE, ABORIDŽINI I TAJ SENZIBILITET, A KOLIKO RODNA BOSNA I HERCEGOVINA?
Mislim iskreno da je ostavila veliki uticaj na moju slobodu, na prostranstvo riječi, osjećanja, moj način izražaja, odrastanje, borbu sa sobom, čuvanje kuće, doma, prihvaćanje daljine i dalekog, ali izvjesno je i da su moji korjeni, tradicija i nešto ono posebno i drugo koje nosimo u nama igralo ulogu da moje slike dišu onako kako dišu.
VAŠA ISKUSTVA IZ AUSTRALIJE, KAKO STE SE ODLUČILI DA SE POZDRAVITE SA OVOM DIVNOM ZEMLJOM, DA LI JOJ SE ČESTO VRAĆATE? ŠTA VAS JE NAVELO DA SE VRATITE U EVROPU?
Vratili smo se da bi bili sa roditeljima od kojih smo se nerado rastali. Smatramo da je ljubav dede i nene ta koja se ne može kupiti i nismo je imali u Australiji. Muž i ja smo jako puno radili, bili smo sami, a kad su još i djeca došla, jedno drugo do uha, mi smo se zbilja preforsirali…Bili smo na izmaku snaga. Išli smo trista na sat. Došli smo da probamo, da zbilja damo sve od sebe… uvijek se možemo vratiti, ali treba negdje pustiti korjenje.
ŽIVOT U AUSTRALIJI I ŽIVOT NA BALKANU, KAKO VI PRAVITE PARALELU?
Australija je stvarno prekrasna i čarobna zemlja, ljudi su opušteni i vrlo fini. Dolaskom u Sarajevo 2011. godine ostavljamo sve što znamo i što nam je blisko i otiskujemo se u nepoznato. Ipak, prošlo je 17 godina i mnogo toga se izmjenilo. Mi smo se promjenili, odrasli. Period adaptacije, nastavak života i dan danas nije baš potpun, novi ciklusi izlaze iz mene, pitanja koja se pitam, pokušavam da procesiram, razumijem. Znam samo da je to moj spas. Spas moje duše. Ja slikam.
KOLIKO SU VAM BOJE VAŽNE, ŠTA ONE ZA VAS SIMBOLIZUJU I DA LI IH PLANIRANO KORISTITE U SVOJIM RADOVIMA ILI DOPUŠTATE DA VAS INSPIRACIJA VODI?
Ja bih rekla da sam kolorist. Pričam sa bojama, one me same zovu. Hvale me, kažu, ti dobro koristiš boje. Inspiracija naravno da je tu, ako nešto vidim što me dojmi, ako me nešto boli, onda prvo pričam sa bojama, expresivno se izražavam i onda kontrolišem pokrete i priču do kraja.
ŠTA VAS POKREĆE U ŽIVOTU I SLIKARSTVU?
Moj život prvenstveno, moj um koji propituje traži značenje i odgovore.
KAKO IZGLEDA PROCES NASTANKA JEDNOG VAŠEG DELA, OD IDEJE DO REALIZACIJE?
Obično je to duži period, krenem pa se vratim, pa radim intenzivno, sloj po sloj sve dok mi ne kaže slika “gotova sam – ne diraj me”, a vjerujte mi, to su borbe da bude dobro, ispravno, razumljivo, voljeno.
KOLIKO VAM JE ZNAČAJAN RADNI PROSTOR, KAKO ZAMIŠLJATE SVOJ IDEALAN ATELJE?
Radni prostor mi je bitan, imam atelje ali u kući, nemam mnogo prostora. Voljela bih imati veliko skladište sa bjelim zidovima i velikim staklenim prozorom sa pogledom u baštu, daljinu.
NA KOJI NAČIN SE OPUŠTATE I HRANITE INSPIRACIJU?
Opuštam se dok slikam. Slikanjem i radom ja se ostvarujem, uživam, sigurna sam. Mimo toga, volim more, volim šetati, trčati, volim muziku, baštu, cvijeće, maženja sa djecom.
COLORSCAPE ALISA – VAŠA KOLEKCIJA OSLIKANIH TEKSTILA. KAKO STE DOŠLI NA IDEJU DA PREĐETE SA PLATNA NA SVILU, KAKVE SU REAKCIJE, DA LI JE TEŽE ILI LAKŠE RADITI NA OVOM MATERIJALU?
Kada sam završila seriju “Nepoznati putevi”, koji su apstraktni, detaljni, slojeviti, jednostavno mi je sinula ta ideja. Nažalost nisam još doživjela puni vrhunac jer tražim štampariju, ali slikanje na svili mi isto dopušta da krojim i stvaram divne kreacije. Ženama se to dopalo. Nastavila sam. Uvidjela sam da želim da ponudim limitirani komad odjeće, baš kao što je slika, da bude odvažno, hrabro, za posebne osobe. Osobe koje imaju sebe. Ja slikam, uvijek isto, materijal svile jeste malo teži, moram se više kontrolisati, razmišljati, ali osjećam se presretno kad to radim.
PRIPREMATE LI NOVU KOLEKCIJU?
Kolekciju od prošle godine sam skoro prodala, ostali su još neki komadi, koje pokazujem na reviji u Geteborgu, Švedska, 16.4.2016. Pozvana sam i polaskna sam, jedva čekam.
NA ČEMU TRENUTNO RADITE?
Pripremam izložbu crteža u Galeriji portreta u Tuzli 11.3.2016. Radim, pravim, stvaram, čeprkam. Pokušavam da budem na visokoj vibraciji, da se zahvaljujem, da učim, da volim. Da budem mama, da kuham, da radim, da rastem. Sve što imam od ideja dolazi na red. Vrijedno radim, nadam se da će se sve to složiti u kockicu, a to će pak biti moja kockica života.
