Ne-moda postaje modni trend
Modni uticaji nikada se ne kreću pravolinijski i u jednom smjeru. Trendovi se ne spuštaju prosto „odozgo“, iz uže sfere modne industrije ka konzumentima. Uticaji iz svakodnevnog života, sa ulice, preko muzike, medija i istorije, dali su značajan i stalan doprinos modi u poslednjih barem 50 godina. U istom vremenskom periodu izrodio se na ovom tragu i jedan specifičan fenomen, koji je svoj vrhunac doživio devedesetih godina. Radi se o tome da pojedine anti-modne struje u određenom trenutku postaju modni mejnstrim. Nešto što je bilo kritika mode kao institucije ili nekog njenog aspekta tada, ista ta moda ne usvaja s promišljanjem sopstvenih pozicija, već nekritički guta unutar sopstvenog sistema takvog kakav jeste.
To je odbrambeni mehanizam koji zapravo dosta dobro funkcioniše. Iako je sistem po mnogo čemu problematičan, takva usvajanja su nerijetko uspijevala da dovedu do mnogih pozitivnih posljedica. Tako je modno prisvajanje grandža 90-ih dovelo do bitnog pomjeranja mode sa stanovišta elitizma (koji se u ovoj industriji doduše iznova podiže na novim temeljima) do svojevrsne demokratizacije mode. To ne znači da je grandž prikazivan na pistama sada bio doslovno dostupan masama, već to da je jedan vid ulične, ne-modne mode dobio mjesto koje ranije nije mogao imati. Sada je, recimo, nošenje second-hand odjeće postalo sasvim prihvatljivo, a zasnivanje stila je omogućeno na novoj osnovi, tako da je dostupnije masama. To svakako nije bio slučaj sa svjetlucavim osamdesetim, a malo kada uopšte tokom 20. vijeka. Tamo gdje jeste to je bilo pitanje subkultura, manjina, mladih i andergraund pokreta usko vezanih uz muziku. Proboj grandža u mejnstrim modu desio se i nije se desio jednom jedinom revijom. Kada je Marc Jacobs kreirao tu čuvenu kolekciju modne kuće Perry Ellis za proljeće-ljeto 1993. godine, ona je bila podjednako osuđivana i od modne industrije i od onih koji su to furali na ulicama. O čemu se tu zapravo radi? Upravo o tome da je grunge u suštini anti-modno ponašanje, ili, kako je to jedan modni kritičar dobro zapazio, zapravo sama ne-moda.
Jer anti-moda je kritički stav, ciljan otpor, a ne-moda potpuna modna nezainteresovanost, nasumična kupovina i odijevanje, zapravo svako odsustvo ideje o izgledanju. Svaki drugi opis grandža nedovoljno je dobar – onaj o tome kako je to kombinacija rok i hipi uticaja podjednako kao i Jacobs-ova izjava da je to zapravo romantizovana vizija panka. Dakle, radi se o vrijednostima suštinski suprotnim modnim (barem uvreženom shvatanju mode), i to je zapravo bio jedan od glavnih argumenata onih koji su kolekciju osudili nakon prikazivanja. Sa druge strane, grandž je u tom trenutku već prestajao da ima onu snagu koju je nosio s kraja osamdesetih kada se vezivao isključivo uz muziku i grad Sijetl. Zato je, između ostalog, „originalnima“ takav omaž njihovom ne-stilu i to od strane modnog dizajnera izgledao kao besmislica. Ipak, revija se pokazala jednom od najbitnijih u istoriji mode, jer je, kako sam već naznačila, otvorila ne samo novo polje za modno iskazivanje, već i za druga preispitivanja unutar same industrije.
Taj sudar „visoke“ i „niske“ kulture odmah je vidljiv, budući da su baš supermodeli odabrani da nose kolekciju. Lica koja inače nose najskupocjeniju odjeću sada nose komade koji izgledaju kao da su iz babinog ormara ili iz second-hand radnji. Uz to su, za razliku od uobičajenih nastupa, minimalno našminkane, puštene kose, bez imalo onog glamura osamdesetih koje su se barem u modi nepotrebno odužile. Obuvene su u martinke, starke i papuče – ali već su tu kaiševi napravljeni od satena, ponovo kontrastirajući elemente jeftinog i skupocjenog. Slično je i sa nekad flanelskim košuljama, možda najprepoznatljivijim grandž komadima, koje su ovdje izvedene u svili. Imajući to u vidu, naivno je misliti da je kolekcija samo omaž muzičarima i kulturi koje je Jacobs cijenio; ovo je provokacija, i kada se to shvati postaje jasno zašto su se ljudi iz obje sfere pobunili onim što je učinjeno. To nije bio srećni susret, sinteza, već začudan sudar suprotnosti, i to i idejno i formalno i kontekstualno. Manekenke hodaju skakutavo, kao naivne i bezbrižne djevojčice, a zapravo su prepoznatljiva lica koja leže na milionima – pritom, grandž nikada nije poznavao taj tip radosne nježnosti. Ta začudnost kulminira na kraju revije, kada je zatvaraju za ruke se držeći Kate Moss i Kristen McMenamy, jedna visoka, crna i androgina, druga niska i plava, nježna, sa majicama na kojima su likovi iz crtaća.
Jacobs tek tom kolekcijom zapravo pokazuje da je dizajner, jer ne samo da sve te nespojive elemente dovodi u vezu nego je i sam dizajn nešto što u ovoj kolekciji ne zaostaje za idejom. U suprotnom se ne bi ni bilo na tragu mode, a ipak se to pitanje u kritici dosta zanemaruje. Jezik odjeće jeste u osnovi jezik grandža, a to znači slojevitost, izdužene rukave, sitne printove, široke košulje, neobične kombinacije materijala, itd. Međutim, ubrzo postaje jasno u kolikoj je mjeri jezik ulice transformisan tako da govori ne jezik mode, već jezik visoke mode. Sa tolikom je pažnjom Jacobs slagao pastelne boje jednu do druge, da se gotovo slivaju i daju utisak potpuno jedinstvene cjeline, te nema ničega od one inicijalne slučajnosti. On čak daje i kombinacije u jednoj boji, nešto što se u uličnoj modi tog tipa nikad neće dogoditi, jer se tamo bira nasumično, odnosno jer se ne bira; sa druge strane, te monohromatsko-od-glave-do-pete kombinacije same po sebi izgledaju luksuzno, veoma pomodno. Slično je i sa upotrebom aksesoara, gdje se kaiš uvijek savršeno slaže sa kaputom a kapa sa haljinom. U pogledu dužina i upotrebe providnog materijala opet nema ničeg slučajnog, on vrlo jasno koristi kroj da naglasi tačno ono što želi – struk, rame, nogu, vrat. Čak i tamo gdje se na manekenki desilo toliko toga (boja, materijala, tekstura) pa se može učiniti da su stvari pobacane bez reda uočava se uvijek jasno princip na osnovu kog gradi siluetu. Praćenje njegovih koraka od ne-mode kao polazišta ka modi kao ishodištu gotovo da je nemoguće, sve se daje kao zaokružena cjelina, gotova stvar, i to je pokazatelj toga koliko je on već tada bio formiran dizajner samo čekajući priliku da to i drugima postane jasno.
Zapravo, desilo se nešto sasvim suprotno. Krtika je negodovala i kuća Perry Ellis mu je ubrzo nakon prikazivanja dala otkaz, tako da komadi nikada zapravo nisu izašli na tržište, nije im se dala prilika. Gotovo je nevjerovatno kako skoro niko nije prepoznao ako ne vrijednost te ideje onda barem kvalitet samog dizajna! Doduše, bio je tu Vogue, koji je mjesec dana nakon kolekcije u broju za Decembar 1992. objavio editorijal pod nazivom Grunge&Glory, koji je takođe ušao u modne anale i dao doprinos širenju novog trenda i ideje o modi koja može biti dostupna svima. Čini se da je u svemu tome najgore prošao Jacobs. Vrijeme je međutim, kako to obično i biva, pokazalo da je njegova karijera tek trebala da otpočne, i da će slava trajati duže od pet minuta.
