Visoka moda kao ready-to-wear
Neki dizajneri su jednostavno stvoreni za kreiranje visoke mode. Haute-couture iziskuje potpuno drugačiji pristup modnom stvaranju, drugačije shvatanje mode uopšte, i nikada to nije samo pitanje glamura ili prestiža. Iako visoka moda već na nivou materijalizacije zahtijeva određene (skupocjene) materijale, specifične krojeve i aksesoar, ona zahtijeva više od ideje jer je uvijek na granici realnog i negira svakodnevicu pa čak i samu nosivost odjeće. Imajući to u vidu, može se činiti da moda tim pristupom zapravo negira samu sebe; međutim, možda je baš na tom polju njen domet najveći, jer je autonomija gotovo potpuna.
John Galliano je jedan od takvih dizajnera od svoje prve kolekcije do danas, jer to nije nešto što neko može naučiti, barem ne ako se zaista i konceptualno radi o haute-couture. Bilo je potrebno neko vrijeme da se njegovo radikalno negiranje pitanja prostora i vremena uopšte usvoji, posebno devedesetih, kada se takav pristup smatrao anahronim. Zahtijevalo se ovdje i sada, a to je značilo minimalizam, dekonstruktivizam, grandž, aktivno sudjelovanje u savremenosti, prihvatanje ili kritiku istog. Galliano je nudio jednu specifičnu vrstu istorizma, izmaštanog istorizma, dozvoljavajući sebi najrazličitije interpretacije onog što je znao o istoriji mode, a znao je izuzetno mnogo. Negiranje prostora sa druge strane otvorilo mu je put ka uvođenju elemenata drugih i dalekih kultura u svoje stvaralaštvo, aproprijaciju koja je od strane kvaziintelektualaca i kvazihumanista znala biti osuđivana, kao da je uopšte moguće i potrebno jedno takvo ograđivanje od „tuđeg“ odnosno „drugog“.
Ta hibridnost njegovih radova istovremeno je i odbijala i privlačila modnu kritiku sredine osamdesetih i s početka devedesetih godina. Bilo je teško odoljeti Gallianovim romantičnim, lucidnim kolekcijama, koje uvijek imaju ne samo razvijen narativ već i vrlo precizan način oblikovanja tih maštarija, čistih kreacija duha željnog stvaranja. Tako je njegova bajkovita kolekcija za proljeće 1994. godine, inspirisana Tolstojem, prepoznata kao izuzetna ali izrazito nekomercijalna i zapravo su se nakon njenog prikazivanja sponzori povukli, a mladi dizajner je doslovno završio na ulici. Galliano je, čini se, već bio odustao od mode, ali je Vogue ponovo dokazao svoju sposobnost prepoznavanja i podržavanja talenata, te je na čelu sa André Leon Talley-om uspio da izvojuje ne samo finansijsku podršku za dizajnera već i prostor gdje će se revija za narednu sezonu održati. Upravo je kolekcija za jesen/zimu 1994. godine Gallianu pružila još jednu šansu, i to onu nakon koje za njega ništa neće biti isto; godinu dana kasnije izabran je za glavnog dizajnera Givenchy-a, da bi potom prešao u Dior, modnu kuću za koju je radio narednih petnaest godina.
Zaobilaženje vremensko-prostornog okvira i u ovoj kolekciji se javlja kao polazna tačka, ali umjesto bajkovite vizije inspirisane njegovim viđenjem Rusije za prethodnu kolekciju, dizajner kreće u drugom smjeru. Njega inspiriše Japan i to tradicionalni Japan. Minimalistički pristup tu nikada nije hladan, a oblikovno se izražava asimetrijom koja odražava životnost, monohromijom koja ukazuje na ljepotu skromnosti, i upotrebom cvjetnih motiva koji su u istočnjačkoj kulturi mnogo više od puke dekoracije.
Taj i takav Istok prepliće se sa Zapadom i to dekadentnom vizijom istog. To je ona vizija koja podrazumijeva spoj raskoši i raspada, dijamanata i plastike, stana iz 17. vijeka u kom se revija održala i moderne grandž muzike s početka devedesetih koju su puštali dok djevojke hodaju. Negiranje vremena nije kada neko prosto uroni u istoricizam, kada vrijeme doslovno vraća, već kada preplitanjem različitih momenata iz istorije u sadašnjem trenutku negira vremensku linearnost kao osnovnu koncepciju. Galliano istovremeno daje i atmosferu jutra 17. vijeka, i skromnost i prefinjenost drevnog Japana, i elemente mode s početka 20. vijeka (dvadesete i četrdesete), i jedan sasvim savremen trenutak koji zapravo prožima sve ostale. Intimizam koji je postignut – mali broj modela i kreacija, prostor jednog stana u Parizu, prigušeno dnevno osvjetljenje – nešto je što nije specifično za modu u tom trenutku, jer je tad koncept revije kao show-a, a kakav poznajemo i danas, uveliko razvijen. I to je ono što je specifično za visoku modu, lično i intimno, ali kako onda shvatiti to što je ovo zapravo ready-to-wear kolekcija? Tako što njegov senzibilitet nije mogao a da i od mode za široko tržište (kolekcija je odmah bila otkupljena) ne načini nešto izuzetno, nesvakidašnje i za one sa istančanim ukusom i sa vjerom u modu koja prelazi granice iskustva.
Galliano je gotovo čitavu neveliku kolekciju izveo samo u svili, i to od jednog crnog komada, budući da je bio finansijski stiješnjen odlukom da pozajmi prave dijamante i da angažuje dizajnera šešira i upotrebi obuću Manolo Blahnik. Međutim, ta „manjkavost“ se pokazala kao prednost, jer je i sama kolekcija sada odisala intimnošću budući da su komadi minimalni: ultrakratka jedva-suknja, prozirna tkanina, u poslednjem trenutku improvizovani šeširi izuzetnog Stephen Jones-a sa kojim je sarađivao na kolekciji, i uvođenje čarapa i haltera koji samo potvrđuju tu intimnost budoara.
U kroju se moderno i tradicionalno prepliću, nipošto sukobljavaju, i gotovo da se čini sasvim prirodnim, čak i jedinim mogućim, to što je kimono tako skraćen i što ispod njega proviruje čipkasti veš i počinje tanka čarapa. To potpuno jedinstvo ostvareno je samo zato što je Galliano birao one aspekte i trenutke iz obje kulture koje veličaju senzualnost i bliskost, jednostavnost, pa ma bio to delikatni pojas od svile ili sasvim priljubljena kapa iz dvadesetih godina prošlog vijeka i šminka koja pojačava efekat misterije.
Teatralnost kojoj dizajner naginje nije izostala, ali se sada igra jedna ozbiljnija predstava, potpuno modna, bez površnih referenci i savršeno ukrojena. Ali taj savršen kroj mora biti – baš kao što zahtijevaju i istočnjačka učenja – narušen, mora se pojaviti asimetrija (šeširi) i prodor boje, dvije haljine nježno roze boje, skulpturalni nabori, jakna okrenuta naopačke. Na pisti se pojavljuje cigara, osmijeh, dodir, spontanost (nijedna manekenka nije mu tražila novac za svoj angažman) i toliko je očigledno da su svi ljudi koji su Gallianu pomogli to činili iz iskrene vjere u njegov talenat i ljudske privrženosti. Ova je revija za istoriju mode bitna između ostalog i zbog toga, jer se pokazalo da jedna industrija koja je uvijek osuđivana kao surova može biti i humanija, pa makar i samo iz čiste ljubavi prema modi.
