Nova senzualnost za novi milenijum
Govoriti o Helmutu Langu kao o minimalisti (a to je uobičajen pristup njegovom modnom stvaralaštvu) jeste vrlo problematično. Za njega bi se prije moglo reći da je jedan od onih dizajnera koji su svojim idejama pomogli da se minimalizam u modi „probije”, odnosno da je onaj koji je na minimalističko stvaranje svojim kreacijama inspirisao. Njegovo viđenje i stvaranje mode ponekad je čak odlaženje na suprotnu stranu, a ponajviše tamo gdje mu je pristup dekonstruktivistički. Ono što je zapravo bilo baza za Langovo stvaralaštvo tokom njegove modne karijere (od 80-ih do 2005. godine kada se povukao iz mode i počeo da se bavi umjetnošću) jeste načelo raznolikosti. Jer iako Lang nesumnjivo polazi od jednog i jednostavnog, on insistira na njegovom razvijanju u mnogo i različito (nasuprot minimalističkom svođenju). To je vidljivo u svakom elementu njegovog rada: od odabira modela (granica u pogledu godina i rase ne postoji), objedinjenjavanja muške i ženske kolekcije u jednu (njemu je tako misliti modu prirodno), preko odabira materijala (spoj svile i najlona, upotreba gume), izuzetnim detaljima samog kroja koji je sve samo ne jednostavan, pa sve do načina prezentovanja (Helmut je prvi koji je 1998. svoju kolekciju objavio online, a diskove sa materijalom dijelio novinarima).
U pogledu te osnovne ideje Langovo djelovanje od 2000-e naovamo nije se izmijenilo, ali se ispoljilo na drugačiji način u odnosu na njegov prethodni rad. Ako je moda devedesetih bila okrenuta uništavanju materijalnosti, destrukciji i dekonstrukciji, i insistirala na zaobilaženju „klišea“ – prije svega tradicionalno shvaćene ženstvenosti – onda je kolekcijom za proljeće 2000. godine Lang prihvatio tzv. „novu senzibilnost“, odnosno on ju je odlučno gradio. Budući da je taj prelaz ipak bio postepen (omekšavanje i sve veća fluidnost forme bili su vidljivi i prethodnih godina njegovog rada), vjerujem da uzrok tome nije nešto ranije potpisan ugovor sa Pradom o prodaji 51% njegove modne kuće istoj, kako se u kritici tada govorilo; uzrok je upravo to predosjećanje novog i želja da se novo stvori, jer devedesete su već bile do kraja ispraznile pitanje koncepta i forme sa stanovišta anti-modne, dekonstruktivističke struje.
Helmut Lang kolekcija za proljeće/ljeto 2000. upravo je otjelotvorenje tog novog predosjećanja, gotovo novog romantizma koji je došao u modu s početka novog milenijuma. On je značio povratak boje (odjeća, šminka, aksesoar), i to uglavnom pastelnih boja, naročito roze. Međutim, i dalje se načelno može govoriti o jednostavnosti – monohromatsko vlada pistama i frizura je i dalje jednostavna i prirodna. Langovi muškarci i žene nose crnu, bijelu, tirkiznu i ružičastu; nose svilene prozirne tkanine i sakoe, japanke i sandale na potpeticu, zatvorene cipele. Za modu neobične materijale koje je devedesetih koristio (najlon, guma) sada je potpuno povukao, a izostaju i njegovi trakasti komadi i poigravanje otvorenim i zatvorenim formama na način na koji je to sprovodio do tada. Jer kao da odjednom u pogledu tijela i seksualnosti nestaje upravo straha od klišea i borba postaje ličnija, a dizajn transparentan: ranija provokativna rupa u materijalu koja otkriva bradavicu a pokriva kožu okolo izostaje, a umjesto toga grudi su sasvim pokrivene prozirnim materijalom, i tim neobičnim zaokretom sada zapravo otkrivene u potpunosti. Potreba da se „žensko“ i „muško“ izazovu i naruše nestaje jer je u novom milenijumu biti nježan, senzualan i seksualan u bilo kojoj ulozi takođe prihvatljivo, i nijedan komad odjeće po sebi neće to naglasiti ili oduzeti. Tako Langovi muškarci i žene nose roze nepretenciozno i nisu se od nje ušećerili; teksas i svila su u paru i nikad dosadni – uvijek je to pitanje ruba, prevoja, dužine i slojeva, plavog i crnog. Tamo gdje je sve bijelo pojavljuje se nekakav čudesan, gotovo humorističan upad detalja – krzna i perja – oko vrata i na sandalama. Tu je ono gdje je Lang najviše svoj, tu gdje iznenadi i gdje dodaje a ne oduzima: okovratnici koji su se od prirode materijala uvrnuli, jedna vertikalna linija po sasvim providnoj bluzi, naborani materijali pri dnu prozirnih haljina. Te lagane ružičaste i tirkizne haljine vrhunac su kolekcije jer sve te elemente pojačavaju odnosom boja i slojeva: nijansiranje se upravo odvija slojevitošču, skupljanjem nabora, a koža ističe pod velikim čistim površinama providne tkanine. Nemarno svezana kosa i ruž – crveni uz ljubičastu asimetričnu haljinu – upravo je to nedopuštanje da se bude „savršenim“ ono što je kod Langa uvijek uzbudljivo i živo.
Minimalizam za novi milenijum? Nipošto. Dekonstruktivistički pristup se ovom bitnom sezonom takođe puvukao, tek je u detalju, a senzualna fluidnost koja je sada vodeća nit nije ništa drugo nego jedna nova oslobođena seksualnost dvijehiljaditih, samopouzana i tiha.
