Nova silueta za muškarce – preispitivanje tradicionalno shvatane muškosti
Opšte je poznata stvar da je muška moda skrajnuta u odnosu na modu koja je namijenjena ženama – ona se manje stvara, manje prati i manje proučava. Štaviše, uvreženo je mišljenje da je moda za muškarce manje podležna promjenama, što bi takođe bio razlog za takvo zapostavljanje. To je donekle i tačno, ali ta činjenica sa sobom nosi drugačije posljedice od onih koje bi se očekivale. Naime, budući da je ženska moda mnogo otvorenija za eksperimentisanje i sklonija da, kada je u pitanju dizajn koliko i stilizovanje, prihvata razne uticaje iz sopstvene istorije, to znači da demode tu gotovo da ne postoji. Jer sve su mogućnosti otvorene – vintage komadi su postali dio ovovremenog, prihvatljivi su, i nose se uporedo sa savremenim komadima. Nasuprot tome, budući da se promjene u muškoj modi dešavaju rjeđe, njeni su rezovi mnogo izraženiji, a to znači da je, recimo, mnogo jasnije uočljivo kada neko od muškaraca posegne za vintage komadima. To je svojevrstan paradoks: stalno promjenljiva i inovativna ženska moda dozvoljava sebi i stalne povratke i najrazličitije načine nošenja, dok muška moda koja u inovacijama „zaostaje“ mora da se drži tih istih inovacija po svaku cijenu. Jednom načinjen rez u muškoj modi gotovo da onemogućava svaki povratak na staro, te je u tom smislu muška moda upućenija na savremeno.
Jedan takav veliki rez, nakon koga do dana današnjeg nije bilo povratka nazad, jeste onaj koji se dogodio kada je s početka novog milenijuma za glavnog dizajnera muške kolekcije Dior-a postavljen francuski dizajner Hedi Slimane, koji je na toj poziciji ostao do 2007. godine. Uske pantalone i sakoi, tanke kravate, nošenje komada muškog odijela uz džins – elementi bez kojih je muška moda danas nazamisliva – sve je to zasluga gotovo jednog jedinog dizajnera.
Slimane je prije Diora kreirao za YSL gdje je već razradio jezik mode za 21. vijek, preispitujući granicu „muškosti“ služeći se sličnim elementima ali manje eksplicitno, budući da je muška moda za YSL već počivala na jasnim (tradicionalnim) kodovima. Došavši na mjesto kreativnog direktora za modnu kuću Dior, koja je do tada potpuno zapostavljala kreiranje za muškarce, dizajneru se otvorila prilika da „počne ispočetka“, primjenjujući svoja načela na sve aspekte stvaralaštva, od osmišljavanja odjeće i odabira modela preko osmišljavanja koncepta izlaganja do fotografije, kojom se i sam bavi.
Istorija muške mode do tada već je bila upoznata sa „androginom“ siluetom za muškarca, ali je zapravo nikada nije masovno usvojila i suštinski prihvatila. Izdužena silueta i ti spontani i mršavi kul dječaci oko kojih se kod Slimane-a sve vrti, toliko je bila nova za ovu sferu mode da je u kritici nazivana „Slimane silueta“, i to sa pravom. Jer devedesete se jesu poigravale sa pitanjima seksualnosti, androginije i minimalizma – ali je to poigravanje služilo da bi se preispitalo samo pitanje roda ili institucije mode, a ne da bi se stvorio novi vizuelni kod. Ovdje se, naprotiv, radi upravo o tome: stvoren je potpuno novi ugao posmatranja i shvatanja muškarca i data im je nova mogućnost za njihovo modno izražavanje. Hedi je bio svjestan vrijednosti te pozicije i uporno je na njoj radio. U jednom intervjuu on kaže „Volio bih da muškarci razmisle o tome da evoluiraju u nešto prefinjenije, zavodljivije. Da istraže mogućnosti jedne potpuno nove vrste muškosti.“
Ta nova vrsta muškosti izazvala je lavinu reakcija kada je bila razrađena i prikazana u njegovoj Dior kolekciji za sezonu proljeće-ljeto 2002. Karl Lagerfeld, veliko ime svjetske mode, rekao je da nakon te sezone više ništa nije bilo isto; on sam je, kako kaže, smršao oko 40 kilograma da bi se uvukao u Slimane-ove kreacije. Ova anegdota je više od anegdote budući da pokazuje kako je već u tom trenutku bilo očigledno da se desilo nešto izuzetno važno, nešto što nije privremen trend već novi pravac koji valja slijediti. Sa istorijske distance značaj ovog preokreta još je veći, jer je sasvim jasno da je upravo to postala baza muške mode kakvu poznajemo danas.
Jezik dizajnera je efektan i počiva na svega par boja (crna, bijela, crvena, poneka plava ili zelena) i na svega par krojeva. Čak se na prvi pogled može učiniti da tu ne postoji ništa revolucionarno, budući da on koketira sa klasičnim naslijeđem bez ikakve namjere da ga dekonstruiše u samom kroju. On međutim spušta nivo pantalona, pravi velike izreze na košuljama, sužava odijela i uvodi za taj trenutak revolucionarne uske nogavice, po čemu su njegove farmerke kasnije stekle kultni status. Ipak, te formalne osobine komada koje je predstavio nisu dovoljne same po sebi da bi objasnile suštinu promjene. Prvo, neophodno je posmatrati ih kao cjelinu, upravo kao siluetu; drugo, neophodno je shvatiti šta ta nova silueta zaista znači. Jer to kod Slimane-a nije više pitanje androginosti, muškaraca koji koketiraju sa „ženskim“. To je sada potpuno novi muškarac, onaj koji, kako je on sam rekao, istražuje nova polja za svoje iskazivanje, i to istraživanje nema veze sa moći i sa snagom.
Nema širokih naramenica, visokog struka, zakopčanih košulja i nabildovanog muškarca-modela, već se umjesto njega javlja muškarac 21. vijeka: osjećajan, buntovan i kul u isto vrijeme. Upravo pitanje ranjivosti jeste glavno pitanje ove kolekcije, nazvane Boys Don’t Cry/Red.
Inspirisan rok muzikom sedamdesetih i savremenom elektronskom i post-punk muzikom, dizajner nam nenametljivo otkriva kako se iza svakog bunta zapravo krije osjećajnost, upravo ranjivost. Motiv raskrvavljenog srca koje izbija sa bijele košulje, viđen na fotografiji kultnog rok benda Tom Petty & The Heartbreakers, Slimane preuzima za svoju kolekciju, ali je crveno na košulji ne farba, već tekstura, zadebljanje, gotovo živa stvar koja se pomalja ispod uskih sakoa, razbijajući i svaki element monotonije koji prati tradicionalno muško odijelo. Kosa je nešto duža, asimetrično začešljana ili slijepljena uz čelo tako da dodatno naglašava skinny siluetu, a emo kultura će u smislu mode upravo na ovim temeljima postati mejnstrim. Modeli su, a to ne treba da čudi, „obični“ muškarci koje je Slimane lično pronalazio po noćnim klubovima Berlina i Londona, a tokom revija i snimanja se od njih zahtijevalo samo da budu to zbog čega i jesu odabrani. Dozvoljeno im je da žvaću žvake dok hodaju pistom a crno-bijele fotografije na kojima puše cigarete opet su samo insistiranje na spontanosti, koliko god to kontradiktorno moglo da zvuči. Uticaj muzike je ogroman i nesumnjiv, to je kod Slimane-a transparentno, ali je i njegova moda povratno uticala na razvoj stila mnogih muzičara: Brandon Flowers (Killers), Kanye West i David Bowie podjednako su dijelili oduševljenje ovim viđenjem muškosti za novo doba.
Možda je više od puke koincidencije to što se ova promjena desila upravo dok je Slimane radio za Dior. Jer davne 1947. godine Christian Dior lansira tzv. new look za žene, koji je bez svake sumnje bio izuzetan trenutak u istoriji mode. Sada, pedeset i kusur godina kasnije, nastaje u okviru iste modne kuće svojevrsni new look za muškarce, podjednako revolucionaran. Izgled je to u pravom smislu te riječi; za Slimane-a kao i za Dior-a nekada stvaranje nije samo pitanje dizajna, već upravo pitanje cjelokupnog izgleda, pitanje stava koliko i odjeće.
