Dress Meets Body, Body Meets Dress
Kada se jedan broj japanskih dizajnera doselio u Pariz s početka osamdesetih, došlo je do velikih promjena u zapadnjačkoj modi. Tako uvijek biva kada se susretnu dvije različite kulture, ali je modna industrija više nego bila koja druga kreativna oblast podložna za primanje uticaja te vrste. Ipak, usvajanje do tada nepoznatih modnih obrazaca nije se desilo preko noći; tek je desetak godina kasnije japanski uticaj postao očigledan i čak prihvaćen kao uzor. Može se reći da je dolazak japanskih dizajnera podstakao preispitivanje sopstvene tradicije kada je odijevanje u pitanju, ali je sasvim izvjesno da, dok do tog preispitivanja nije došlo, isti nije mogao uzeti maha.
Tako je tek u vrijeme kada je cvjetao dekonstruktivizam u modi (dakle devedesetih) svojevrstan japanski dekonstruktivizam počeo da nailazi na dublje razumijevanje. I dok je zapadnjački dekonstruktivizam uglavnom insistirao na pomijeranju koje se dešava u okviru samih materijala i tehnika, istočnjački je bio okrenut rušenju tabua kada je u pitanju tijelo i stvaranju novog. Budući da je moda tada i više nego danas bila shvaćena kao stvar za žene, japanci su se usmjerili na preispitivanje odnosa ženskog tijela i odjeće. Tradicionalna shvatanja žene koja se baziraju na naglašavanju „ženstvenog“ ili na insistiranju na snazi i moći oba pola, što se propagiralo osamdesetih, sada su trebala biti narušena; olakšavajuća okolnost je bila ta što je druga kultura već sama po sebi bila to narušavanje, i stoga dobra polazna tačka za dekonstruktivistički pristup unutar zapadnjačkog modnog kruga.
Više nego ijedan drugi dizajner, Rei Kawakubo upravo je insistirala na pitanju tijela u svom radu. Njena pozicija je nosila još jednu prednost, iako to može zvučati trivijalno – iskustvo bivanja ženom – a to je značilo osjetiti na sopstvenoj koži šta znači biti onaj koji je u takvom društvu prečesto posmatran kao seksualni objekat u funkciji zadovoljenja drugog ili rađanja (trećeg). Ona, međutim, dekonstruiše i sopstveno nasleđe, njegove sopstvene okove, te se čini da su njeni radovi oslobođeni onog tereta istorije i usmjereni isključivo na odnos tijela i odjeće, ta dva oblika koji se nadopunjuju uvijek s ciljem, s ciljem koji je Rei željela preokrenuti i u tome je više nego bilo ko drugi u novijoj modnoj istoriji i uspjela.
U tom se procesu kao posebno značajna izdvaja njena kolekcija za proljeće/ljeto 1997. godine, pod nazivom „Dress Meets Body, Body Meets Dress and They are One“ koji na to nedvosmisleno ukazuje. Međutim, sama odjeća to čini na takav način da se ponekad može samo nagađati da li nešto znači ovo ili ono. „Ideja je bila da kreiram tijelo“, kaže Rei, i ako se u nekim intervjuima i provlači feministički stav, čini se da je njen dekonstruktivistički pristup čak prešao na drugu stranu; da je umjesto pomijeranja oznaka zapravo stvarala nove, konstruisala čiste oblike koji govore za sebe umjesto da ukazuju na prethodne. Zaista, teško je kritičarima bilo u ovom smislu odrediti se prema njenoj kolekciji.
Jer, ako je cilj bio da se ukaže na problem objektifikacije žene i njene tradicionalne uloge, kako mnogi to smatraju, onda bi se „jastučići“ koje Rei postavlja ušivene u odjeću nalazili samo na onim mjestima koja na to najbolje ukazuju. Istina, veliki broj jastučića koji pod tkaninom izobličuju tijelo zaista se nalazi na stomaku (aludira na majčinstvo), ili groteskno naglašavaju grudi i zadnjicu (kritika objektifikacije), a čak se i džinovski falusni oblik na jednoj djevojci previo preko prednjeg dijela njenog tijela. Kada jastučiće koristi da bi stvorila oblik grbavih leđa, poput leđa Kvazimodo-a, to i dalje može biti shvaćeno kao izrugivanje imperativu ženskog savršenstva uopšte. Print koji koristi za dobar dio svojih haljina podsjeća na damske haljine brižnih i patrijarhalnih domaćica pedesetih – samo su sada one preuske, naglašavaju „pogrešna“ mjesta te ismijevaju ideju smjerne žene.
Ipak, čini mi se da je ovakvo dekonstruktivističko-feminističko poigravanje tek jedan dio onoga što je Kawakubo željela da postigne. Štaviše, da je njen pristup više ako ne i sasvim konstruktivistički. To znači – stvaranje novih oblika, polaženje od nule, od ničeg. Takvo shvatanje je blisko istočnjačkoj kulturi, i prisutno je i u radu drugih japanskih dizajnera koji su prešli u Pariz – na primjer u vrijednosti početnog i krajnjeg ništa crne boje koju uporno koristi Yohji Yamamoto. Njegov stav „Možete reći da je dizajniranje sasvim lako; teškoća je u pronalaženju novog načina da se istraži lepota“ upravo kao da odjekuje u cjelokupnom opusu Comme des Garçons.
U ovoj kolekciji to postaje jasno čim se lišimo (zapadnjačkog) označitelj-označeno pristupa tumačenju koji nam je sada već postao navika, iako više puta kritikovan i unutar sistema. To znači da se jedan oblik koji je stvoren postavljanjem jastučića u tkaninu sada neće posmatrati kao pomijeranje unutar strukture, što sa sobom nosi novo značenje; on će se posmatrati kao postpuno novi način da se tijelo odjećom izgradi.
Ako se pojedinačni oblici, kako sam već pokazala, i mogu tumačiti na taj način, onda se posmatranjem siluete u cjelini može dobiti jasan uvid u ono što je pravi rezultat njenog rada. Postaje jasno: stvorena je sasvim nova silueta, novo tijelo. Ta izobličenja su, posmatrana u cjelini, stvorila ljudski hibrid koji ne poznaje tradicionalne konvencije pa ih samim tim ni ne narušava. Tijelo i odjeća su postali isto, teško je odrediti gdje jedno počinje a drugo prestaje, gdje jedno sputava drugo a gdje mu olakšava pokret, daje izraz.
Zato je baš tamo gdje je pokret upravo izraz ovaj odnos odjeće i tijela i dobio svoju punu funkciju. To znači – ples. Ubrzo nakon prikazivanja kolekcije, čuveni koreograf i plesač Merce Cunningham uspio je privoliti Rei na kolaboraciju za njegov sledeći komad pod nazivom „Scenario“.
Rei je zapravo ovu kolekciju samo prilagodila novim uslovima, a to je značilo obraćanje više pažnje na mogućnost pokreta (ponegdje ga je odjećom namjerno sputavala a negdje ga je olakšavala) i uvođenje komada koje bi nosili i muškarci. Možda u ovoj tački najlakše i pada u vodu teorija po kojoj je ono što je Kawakubo prikazala feministički manifest više nego bilo šta drugo, budući da je odjeća kreirana za muškarce na isti način izobličena kao i ona za žene.
Baš tu se vidi da je u pitanju stvaranje nove siluete, a nova silueta je za novog čovjeka, osobu, personu, a ne ženu kao posebno izdvojenu vrstu sa posebnim potrebama. Ako je neko i rad da u tome učita feminizam, čini to na sopstvenu odgovornost; posmatranjem kako se ovi hibridni oblici smjenjuju dok plešu nestaje svaka potreba za tako nečim. Vječno Novo, od čovjeka i za čovjeka – to je čista umjetnost, i moda nikada ranije nije bila toliko blizu da naruši opcrtanu granicu u svoju korist.
