Priča o prijateljstvu, učenju, deljenju i snu o stvaranju održivijeg sveta
Ako se vodimo idejom da je 21. vek vek informacija i da informacija i znanje donose najveću vrednost, moj sagovornik bi se tom analogijom mogao smatrati veoma bogatim čovekom. Bruno Motik, koji je bio dovoljno strpljiv i raspoložen da izađe na kraj sa mojom radoznalošću i odgovori na mnogobrojna pitanja zajedno sa prijateljima iz udruženja ZMAG nesebično deli svoja znanja i iskustva kroz niz edukativnih radionica i predavanja, kako on kaže, za sve sličnomišljenike ali i širu javnost. Njihova zamisao jeste da je znanje tu da bi se delilo, jer je ono jedini resurs koji se upotrebom ne troši već uvećava usled čega na sajtu udruženja postoji pregršt besplatnih edukativnih tekstova, priručnika i knjiga, a svi oni koji žele da nauče više o permakulturi, prirodnoj gradnji, kompostu, uzgoju zdrave hrane i nizu zanimljivih programa koji se u toku godine održavaju, uvek imaju mogućnost da dođu i na licu mesta uče od ove grupe entuzijasta. Reciklirano imanje Vukomerić je projekat koji su zajedno sproveli u delo i ono samo po sebi predstavlja jednu fenomenalnu priču koju je vrlo teško prepričati u samo nekoliko stranica. Vukomerić je smešten na tridesetak kilometara od Zagreba i predstavlja zajednicu prijatelja koji već godinama žive ono o čemu druge uče. Moguće ih je posetiti uz prethodno najavljivanje. Nadam se da će vas priča koja sledi inspirisati da preduzmete neke korake u pravcu zelenije budućnosti.
PRIČA SA RECIKLIRANIM IMANJEM VUKOMERIĆ POČELA JE PRE VIŠE OD 15 GODINA. SEĆAŠ LI SE TIH POČETAKA I KOLIKO TOGA SE DO DANAS PROMENILO OD PRVIH KORAKA KOJE STE NAPRAVILI NA IMANJU?
Da, sjećam se s vrlo toplim osjećajem u srcu. To je bio jedan period u kojem smo izrazito puno sanjarili, pričali, družili se i maštali o boljem svjetu koji ćemo pomoći stvoriti. Od tada se promijenilo gotovo sve! Maštanje se pretvorilo u konkretan rad, sanjarenje je postalo znanje, a mi smo stasali u bolje organiziran tim ljudi koji i dalje radi na stvaranju održivijeg svijeta.
KAKO JE IZGLEDAO PROCES IZGRADNJE KUĆA KOJE SU DANAS TU, KOJI MATERIJALI SU KORIŠĆENI, DA LI STE SVE ŠTO VAM JE BILO POTREBNO PRONAŠLI LOKALNO I DA LI STE IMALI NEKU VRSTU POMOĆI, U TOM TRENUTKU ISKUSNIJIH GRADITELJA? KOLIKO JE TRAJALA IZGRADNJA I DA LI I DALJE TRAJE?
Od samih početaka zanimala nas je prirodna gradnja što znači da u što većoj mogućoj mjeri koristimo materijale kao što su drvo, slama, kamen i glina. Ti materijali ne samo da imaju znatno manji ekološki otisak od mnogih konvencionalnih materijala, nego i pružaju mogućnost da uz pomoć jeftinih, dostupnih i lokalnih materijala izradimo moderne super-izolirane objekte koji nam omogućavaju veću razinu komfora nego u konvencionalnoj gradnji. Kada smo tek počeli s istraživanjem ovakvih oblika gradnje, u Hrvatskoj nije bilo ljudi koji bi nam mogli dati neke konkretne savjete. Prirodna gradnja, iako koristi neke od materijala koji su se koristili tisućljećima, ipak je drastično drugačija od tradicijske gradnje. S druge strane neka struja arhitekata koja se bavi „održivom“ ili „zelenom“ gradnjom uglavnom ignorira prirodne materijale i bavi se isključivo energetskom efikasnošću pa smo pomoć potražili u inozemstvu. Na žalost niti to se nije uvijek pokazalo najboljom opcijom, ponekad su strani i skupi edukatori napravili više štete nego koristi, tako da smo kroz trnovit put učenja o prirodnom graditeljstvu uglavnom prošli sami. Izgradnja imanja još uvijek traje jer kako rastu naše kompetencije tako rastu i apetiti pa imamo potrebu za još objekata. U planu je izgradnja jednog većeg objekta kojeg zovemo „klub“ u kojem će se moći održavati konferencije sa smještajnim kapacitetom i velikom kuhinjom za preradu hrane.
DA LI STE U OVOM TRENUTKU POSTIGLI DA KOMPLETNO IMANJE BUDE SAMODOVOLJNO I U POTPUNOSTI ODRŽIVO, NEZAVISNO OD KOMUNALNE MREŽE?
Nije nam primarni cilj biti samoodrživi. Dapače, smatram da je ideja samoodrživosti potpuna iluzija. Iako u svijetu postoje zajednice koje imaju svoju struju, vodu i drvo za grijanje, rijetke su priče koje uspjevaju zadovoljiti sve svoje potrebe za hranom na samoj zemlji. Mi smo ubrzo shvatili da nam to nije prioritet. Razmjena je nešto što bi trebalo oplemeniti društvo i omogućiti mu razvoj, a izolacija stvara učmalost i stagnaciju. Umjesto toga okrenuli smo se „dobroj ekonomiji“ koja istražuje pravednije i održivije oblike suradnje i razmjene pa je samoodrživost i samodostatnost pala u drugi plan. No, ipak moram priznati da neke od stvari koje koristimo na samom imanju i u privatnim kućama stvaraju poseban osjećaj slobode. Lijep je osjećaj kada imaš super-izoliranu kuću od slame i kada na kraju zime shvatiš da si potrošio 10 do 20 puta manje drveta za zagrijavanje nego tvoji susjedi u selu. Kada u selu nestane struje, mi i dalje imamo solarni sustav. Kišnica i podzemne vode su nakon početne investicije besplatne, a kompostni zahodi i biljni uređaji za pročišćavanje otpadnih voda nam omogućavaju da tu vodu na licu mjesta pročistimo i vratimo prirodi. I naravno, tu su vrtovi koji nam u posljednje vrijeme sve više služe za uzgoj sjemena i održavanje kolekcije autohtonog sjemenskog materijala nego za uzgoj hrane. Što se tiče uzgoja hrane nismo niti blizu zadovoljavanju svih naših potreba jednostavno zato što to iziskuje puno vremena i truda, a nama su ipak prioritetnije stvari koje radimo kroz udrugu, kao što su edukacija, umrežavanje, savjetovanja itd.
KOLIKO KUĆA JE U OVOM TRENUTKU ZAVRŠENO I KOLIKO LJUDI TRENUTNO ŽIVI I RADI NA IMANJU? DA LI POSTOJE MOGUĆNOSTI ZA DODATNO PROŠIRENJE?
Završen je edukacijski centar čije smo kapacitete prerasli pa planiramo gradnju još jednog objekta za edukaciju. Osim toga sagradili smo još 4 kuće od slame i gline, renovirali dvije već postojeće kuće građene konvencionalnim materijalima i pretvorili u primjere eko renovacije. Također neki od članova udruge su kupili gotove kuće u kojima žive. Samo Reciklirano imanje se ne može širiti ali postoji mogućnost „kolonizacije“ ostatka sela Vukomerić i okolnih sela. Na pitanje koliko ljudi živi ovdje vrlo teško mi je dati precizan odgovor jer je ova priča vrlo dinamična i podložna promjenama. Svakako najmanje desetak ljudi koji su povezani s našom pričom živi u Vukomeriću, a tijekom toplijeg dijela sezone se ta brojka i udvostruči.
ZELENI DIZAJN, GRADNJA SLAMOM, EARTHSHIP, EARTHBAG I SLIČNE METODE GRADNJE UZ ZELENE KROVOVE I TENDENCIJU DA SE OKREĆEMO PRIRODNIM, OBNOVLJIVIM RESURSIMA SVE SU POPULARNIJI, ALI I DALJE SE DOŽIVLJAVAJU KAO NEKA VRSTA ALTERNATIVE. ZBOG ČEGA JE I DALJE TAKO I IMA LI NADE DA SE STVARI OKRENU U KONTRA SMERU?
Osobno smatram da je problem u krivo postavljenim prioritetima globalnog društva. Održivost planete i borba protiv klimatskih promjena bi trebali biti visoko na ljestvici prioriteta ako želimo da se naša vrsta održi još neko vrijeme. Umjesto toga moderno društvo ide u smjeru „razvoja“ koji je često destruktivan i kontraproduktivan. Gradnja i arhitektura su samo jedan od pokazatelja da je to tako. Od konvencionalnog građevinskog establišmenta ne postoji sluh za gradnju s niskim ekološkim otiskom. Umjesto lokalnih i jednostavnih materijala preferiraju se skupi uređaji kao što su komplicirani sustavi grijanja, rekuperatori, toplinske pumpe i drugi uređaji. Ti uređaji su puno skuplji i kompliciraniji od „low-tech“ riješenja, a često rade lošije.
ČITAV PROJEKAT JE I ZA VAS BIO POLJE ZA EKSPERIMENTISANJE I UČENJE KROZ PRAKSU. MISLIŠ LI DA JE TO NAJEFIKASNIJI NAČIN UČENJA I KOJE SU TO STVARI KOJE VAS JE SAMO PRAKSA MOGLA NAUČITI? KADA UPOREDITE RECIMO PRVE KUĆE NA KOJIMA STE RADILI, SA ONIMA KOJE PRAVITE DANAS U ČEMU JE NAJVEĆA RAZLIKA?
Definitivno nije najefikasniji način učenja, ali je za nas bio jedini mogući. Bilo bi puno ljepše i jednostavnije naučiti tehniku od nekoga tko ima više znanja i iskustva od tebe, no pionirski rad ipak ima jednu posebnu čar. Buckminster Fuller, američki inovator i arhitekt je jednom bio rekao: „Kada se osvrneš oko sebe i nemaš koga pitati za pomoć, znači da si na pravom putu.“ Upravo zato, još davnih dana smo se počeli baviti edukacijom. Znanja i vještine koje smo stekli širimo i omogućavamo drugim ljudima da značajno skrate svoju krivulju učenja. Kroz cijelu godinu održavamo tečajeve permakulture i prirodne gradnje i trudimo se da program bude što bogatiji. Razlika između objekata koje smo gradili ranije i sada je svakako u kvaliteti ali i brzini izvedbe. Puno smo ekonomičniji nego ranije. (smeh)
KURSEVI PERMAKULTURNOG DIZAJNA SE UZ DRUGE KURSEVE I RADIONICE KOD VAS REDOVNO ODRŽAVAJU. ČEMU NAS UČI PERMAKULTURA I KAKO SE POSTAJE PERMAKULTURNI DIZAJNER?
Permakultura je interdisciplinarna metoda dizajniranja održivih i uravnoteženih sustava. Ona obuhvaća razne aspekte življenja – od stanovanja, korištenja energije, vode i drugih resursa do uzgoja hrane. Permakultura je skup znanja i vještina nam omogućavaju stvoriti sustave koji daju više od uloženog pomoću primjene obrazaca iz prirode. Dizajnira se uglavnom neki prostor, kao na primjer imanje, kuća, farma i slično, ali može se dizajnirati i balkon, zgrada, kvart ili neki drugi urbani prostor. Također, u permakulturi se dizajnira i sama zajednica jer su ljudi neodvojivi od ekosustava i struktura koje stvaramo kroz permakulturni dizajn. Prvi korak je svakako 72-satni tečaj permakulturnog dizajna koji je napravljen tako da vas u kratkom roku preplavi informacijama i iskustvom kako bi nakon tečaja imali vještine i bili inspirirani za stvaranje promjena u održivijem smjeru. Permakulturni dizajner se postaje jednostavno predanim radom i iskustvom. Kao i u bilo čemu drugome, prakticiranje permakulture nas čini boljim dizajnerima. Bitno je izbalansirati praksu s teorijom pa se trudimo da na tečajevima predavači uvijek pričaju iz vlastitog, praktičnog iskustva.
KAKAV SAVET BI DAO LJUDIMA KOJI BI ŽELELI DA POSTUPNO MENJAJU NAVIKE I DONOSE ZDRAVE ODLUKE I ZA SEBE I ZA PLANETU, OD ČEGA BI NAJBOLJE BILO DA KRENU?
Znam da bi očekivani odgovor na ovo pitanje bio – trebate kupiti komad zemlje, maknuti se iz grada, baciti TV u smeće, sagraditi kuću od slame i početi uzgajati hranu. No ne mislim da bi svi trebali tako živjeti i da bi svi trebali napraviti tako radikalan rez. Puno je toga što možete napraviti odmah – tamo gdje živite. Za početak možete promijeniti način kako trošite novac. Često velik dio našeg novca odlazi iz zajednice i time podržavamo velike koncerne i korporacije koje uništavaju planetu i društvo. Umjesto toga možete poduprijeti male, lokalne proizvođače kojih na sreću još uvijek ima. Prehrambene navike su također bitna stavka. Umjesto procesirane, predgotovljene, umjetne hrane možete početi kupovati „pravu“ hranu koja je rasla u zemlji i nije dovezena brodovima, šleperima ili avionima iz nekog udaljenog dijela planete. Manje mesa u prehrani je svakako preporuka bilo kojeg nutricionista, ali i znanstvenika koji se bavi klimatskim promjenama, jer proizvodnja mesa na konvencionalan način značajno doprinosi propadanju ekosustava. Zatim tu je gospodarenje vlastitim otpadom i vjerujem da većina ljudi već zna da je razdvajanje otpada preduvjet za recikliranje, no još više možete postići ako kompostirate vlastiti organski otpad na licu mjesta gdje nastaje. Na taj način stvarate kompost – preduvjet za plodno tlo uz eliminaciju oko 30% krutog otpada koji bi inače završio na deponijima. Nevjerojatno je koliko puno možemo postići samo kroz hranu – izborom vrste hrane, gdje je kupujemo te kompostiranjem. Također, mislim da je potrebno izgraditi određenu vrstu otpornosti u našim životima. Mislim da je ključno ovladati što većom količinom vještina koje nam mogu biti korisne. Trebamo uvesti polikulturu u naše živote umjesto monokulture, ne samo na našim poljima i stolovima nego i u našim umovima.
VAŠA ZAJEDNICA JE PROŽETA AKTIVIZMOM I BRIGOM ZA OČUVANJE OKOLINE I ODRŽIVIM NAČINOM ŽIVOTA ALI JE ISTOVREMENO I JEDAN DRUŠTVENI EKSPERIMENT. DA LI SU PRIJATELJSTVA NASTALA U OVAKVIM USLOVIMA TEMELJNIJA, DA LI JE TEŠKO FUNKCIONISATI SA VELIKIM BROJEM LJUDI U TAKO NEPOSREDNOJ BLIZINI I ISPREPLETANIM POSLOVNIM I PRIJATELJSKIM ODNOSIMA I KAKO IZGLEDA PODELA POSLA U TAKVOJ ZAJEDNICI?
Budući da smo organizirani kao horizontalna struktura, funkcioniranje ponekad stvarno može biti puno teže nego recimo u nekoj firmi ili drugoj hijerarhijskoj organizaciji. Ovakvo funkcioniranje svakako zahtjeva ulaganje više energije u komunikaciju i međuljudske odnose, ali uložena energija se isplati jer ono što dobijemo zauzvrat je puno veće. Intenzivni međuljudski odnosi su ti koji nas konstantno prisiljavaju na rad na sebi, a na taj način postajemo bolje osobe. Komunikacijske vještine su izuzetno važne za funkcioniranje ovakvog kolektiva. Jasno i direktno izražavanje i pravilna interpretacija izrečenog nisu stvari koje smo naučili u školi ili kod kuće, već je vještina koja se brusi i usavršava godinama, a važnija je i od gradnje, vrtlarenja, pisanja knjiga i držanja tečajeva. Ne mogu dovoljno naglasiti važnost rada na međuljudskim odnosima. Da, to je rad, kvaliteta ne dolazi sama po sebi. Zato je ponekad teže ali kao i sve drugo u životu – ako vrijedi, morate se malo pomučiti da bi radilo.
U SRBIJI JE KRAJEM SEDAMDESETIH BOŽIDAR MANDIĆ OSNOVAO JEDNU OD PRVIH KOMUNA NA OVIM PROSTORIMA „PORODICU BISTRIH POTOKA“ I OD TADA ŽIVI U PRIRODI I U SKLADU SA NJOM, PORED NJEGA POSLEDNJIH GODINA SVEDOCI SMO I DRUGIH POZITIVNIH PRIMERA GDE SU MLADI LJUDI PREUZELI INICIJATIVU I POKUŠAVAJU DA ZA SEBE I SVOJE PORODICE IZGRADE ŽIVOT VAN MREŽE. KAKVA JE VAŠA SARADNJA SA SLIČNIM UDRUŽENJIMA, DELITE LI MEĐUSOBNO ISKUSTVA?
U Hrvatskoj postoji cijeli jedan niz ovakvih zajednica no ne mogu reći da primjećujem neku koheziju na toj sceni. Mi zapravo niti nismo komuna niti bismo to htjeli biti. Umjesto toga smatramo se dobrim susjedima i suradnicima, a u nekim slučajevima i vrlo dobrim prijateljima. Udruga ZMAG je nešto što nas veže ali i ljubav prema ovom mjestu. Nesebično dijelimo svo svoje iskustvo i znanje kroz besplatna savjetovanja i publikacije, tečajeve i radionice, ne samo sličnomišljenicima nego i najširoj populaciji.
MOŽEMO LI OČEKIVATI TEBE I TVOJE PRIJATELJE SA IMANJA U BEOGRADU NA NEKOM STRUČNOM PREDAVANJU?
Dolazimo kada nas pozovete. 🙂
NA IMANJU STE USPELI DA PO PERMAKULTURNIM PRINCIPIMA UZGOJITE VELIKI BROJ VOĆA I POVRĆA, IMATE LI OKVIRNU PREDSTAVU KOLIKO VRSTA TU ŽIVI I KAKO DOLAZITE DO SEMENA?
Nemam točnu brojku jer upravo radimo na bazi podataka u koju ćemo upisati svo sjeme koje imamo u kolekciji. Nedavno smo bili i u posjeti udruzi Arche Noah u Austriji koja se od 90-tih godina bavi očuvanjem genske raznolikosti pa smo od njih naučili neke korisne stvari.
OČUVANJE BIODIVERZITETA I ČUVANJE AUTOHTONIH SORTI SEMENA JESU TEME KOJE SU STRAŠNO ZNAČAJNE, MEĐUTIM POSMATRAJUĆI TRENUTNU SITUACIJU NE SAMO U REGIONU VEĆ I ČITAVOM SVETU, STIČE SE UTISAK DA MULTINACIONALNE KOMPANIJE POPUT MONSANTA PREUZIMAJU PRIMAT I DA MALI PROIZVOĐAČI NEMAJU NIKAKVE ŠANSE. IMA LI NEKOG DUGOROČNOG REŠENJA NA POMOLU, KAKO IZAĆI IZ OVOG ZAČARANOG KRUGA?
Ponekad je problem u tome što do nas dolaze samo one najcrnje informacije, a pozitivne priče se ne objavljuju u medijima jer nisu dovoljno senzacionalne da bi privukle pažnju. Definitivno na tom području treba puno raditi i boriti se, i to na svim razinama – na terenu ali i u uredu. Evo na primjer, jedan naš član se uspio uključiti u radnu grupu Ministarstva poljoprivrede koja se bavi regulacijom GMO-a u Hrvatskoj. Takav rad je izuzetno bitan i zato su kod nas udruge koje se više bave lobiranjem i praćenjem javnih politika kao npr. Zelena akcija zaslužne za mnoge dobre stvari kojih često javnost nije niti svjesna. Na pitanje – kako izaći iz začaranog kruga, ne postoji jednoznačan odgovor jer je monopolizacija sjemena samo jedan od načina kako kapitalizam urušava temelje života. I opet se vraćam na ono pitanje – što svatko od nas može poduzeti? Za početak možemo prestati kupovati takvu hranu. Ljudi misle da su izbori svake 4 godine. No izbori su svaki dan kada kupujemo stvari i tada biramo koga ćemo podržati.
MISLIM DA JE VAŽNO SPOMENUTI I VAŠE PROGRAME ZA DECU I PRIRUČNIK ODRŽIVE ŠKOLE KOJU JE IZDALO VAŠE UDRUŽENJE ZMAG. KAKVU SARADNJU IMATE SA DRUGIM INSTITUCIJAMA I IMA LI PROSTORA DA SE OVAKO VAŽNE IDEJE PREDSTAVE I NAJMLAĐIMA NA NEKOM VIŠEM, MOŽDA DRŽAVNOM NIVOU?
Da svakako, naše iskustvo je da su škole vrlo otvorene prema programima u kojima se djeci može osvjestiti važnost održivosti. Postoje brojne metode gdje se kroz praktičan rad djeci mogu približiti ove teme. Mi smo održali doslovno stotine predavanja i radionica po školama i to je uvijek rad nakon kojeg se osjećate ispunjeno i smisleno. Prije dvije godine smo uspjeli ostvariti i suradnju s Agencijom za odgoj i obrazovanje pa smo kroz jedan projekt educirali grupu učitelja i učiteljica koje u svojim školama provode ekološki nastrojene programe. Jedan od naših članova je i sukreator kurikularne reforme koja je na žalost obustavljena promjenom vlasti prošle godine.
SA KOLEGINICOM, PERMAKULTURNOM DIZAJNERKOM, CVIJETOM BIŠČEVIĆ NAPISAO SI IZMEĐUOSTALOG I PRIRUČNIK BRIGA O TLU, ZELENI ALATI. KOJE SU TO OSNOVE KOJE BI PO TVOM MIŠLJENJU SVI MORALI DA ZNAJU KAKO BI SE SPREČILE EROZIJE TLA I EKOLOŠKE KATASTROFE KOJE SU POSLEDICA NEBRIGE?
Osnovna stvar koju trebamo shvatiti je da je tlo živi organizam. Umjesto da na tlo gledamo kao na podlogu iz koje rastu biljke, moramo shvatiti da je život u tlu taj koji omogućava uzgoj zdrave, ekološke hrane koja jedino može nahraniti naš organizam. Zdravo tlo = zdrava hrana = zdravi ljudi. Konvencionalna poljoprivreda uopće ne prihvaća važnost života u tlu pa poljoprivredno tlo postaje sve više nalik na pustinju. Količina humusa znatno opada iz godine u godinu, a gubitak plodnosti konvencionalna poljoprivreda pokušava nadomjestiti kemijskim sredstvima, sve dubljim oranjem i drugim destruktivnim praksama. Umjesto toga trebali bismo se okrenuti očuvanju života u tlu. Postoje znanstvena istraživanja koja pokazuju da živo tlo kojim se gospodari na ekološki način spriječava eroziju, otpornije je na sušu jer ima veći kapacitet zadržavanja vode, daje jednake prinose kao i konvencionalna poljoprivreda, a hrana uzgojena na taj način sadrži značajno veću količinu mikronutrijenata (vitamina i minerala).
EDUKATIVNI CENTAR ZA PERMAKULTURU I TEHNOLOGIJE ODRŽIVOG RAZVOJA JE JEDNA OD NAJVAŽNIJIH STAVKI NA IMANJU. KAKO SU KONCIPIRANA PREDAVANJA, KOME SU NAMENJENA I KO SU PREDAVAČI, DOVODITE LI GOSTUJUĆE PREDAVAČE?
Edukacija je namijenjena svim zainteresiranim građanima ili organizacijama. Edukacija je koncipirana na razne načine – od jednodnevnih praktičnih radionica do višednevnih tečajeva, pa sve do permakulturne akademije koja traje cijelu jednu sezonu. Iskustva su vrlo raznolika, na tečajevima često imamo splet raznih struka i životnih stilova – od urbanih dizajnera i arhitekata do poljoprivrednika i građevinskih poduzetnika. Mnogo je pojedinaca koji već imaju neki komad zemlje i žele se preseliti ili započeti s uzgojem hrane za vlastite potrebe ili za prodaju. Tu su još i već spomenute škole, a nedavno smo radili niz predavanja i radionica za seniore. Budući da je edukacija okosnica naše udruge, mi često i privlačimo ljude koji su skloni bavljenju edukacijom pa među našim članovima imamo stručnjake za određena područja koji onda budu predavači na našim programima. Naravno ponekad dovodimo i vanjske predavače, recimo prošle godine smo održali radionicu „Restoration Agriculture“ koju je vodio Mark Shepard, svjetski poznati permakulturni stručnjak koji je poznat po tome što uzgaja hranu za tržište na velikim površinama prema principima permakulture.
POKRIVATE ŠIROK SPEKTAR TEMA NA VAŠIM RADIONICAMA OD GRADNJE, ORGANSKOG UZGOJA HRANE, OBNOVE ZEMLJE, PRIPREME KOMPOSTA, IZRADE PRIRODNE KOZMETIKE DO RECIMO KERAMIKE. PRAKTIČNO, UČITE LJUDE VEŠTINAMA KOJE IM OMOGUĆAVAJU SAMOSTALNO FUNKCIONISANJE, NEZAVISNO OD SISTEMA I KONZUMERISTIČKOG DRUŠTVA. KAKAV JE ODZIV, PRIMEĆUJEŠ LI DA SE STVARI POSLE OVOLIKO GODINA KOLIKO SI UKLJUČEN U ČITAV PROJEKAT MENJAJU I DA SVE VEĆI BROJ LJUDI POSTAJE SVESTAN NEOPHODNOSTI PROMENE?
Svakako odaziv je sve veći. U posljednjih nekoliko godina više nismo sami na ovoj sceni pa primjećujemo da u Hrvatskoj postoji sve više ljudi koji nude ovakve programe. Definitivno primjećujemo da je održivo življenje sve veći trend i nadamo se da neće ostati samo trend već da će se transformirati u dominantni način života.
DA LI SU VAŠA VRATA OTVORENA ZA VOLONTERE KOJI BI ŽELELI DA DOĐU I PROVEDU NEKO VREME, UČEĆI OD VAS I SA VAMA. KAKVI SU SMEŠTAJNI KAPACITETI NA IMANJU?
Upravo zbog smještajnih kapaciteta volontere primamo na kapaljku, no tijekom godina ipak je kroz imanje procirkulirao značajan broj ljudi. Radimo na tome da povećamo smještajne kapacitete pa je plan da kroz EVS projekte dovedemo volontere iz drugih zemalja koji bi na imanju ostali i malo duži vremenski period.
NA KRAJU MORAM DA TE PITAM – ŽIVOT VAN MREŽE, REALNOST ILI UTOPIJA?
Život van mreže nije moguć zbog toga što se ne možemo izolirati niti od društva niti od ekosustava. Život van mreže bi možda bio moguć jedino na Marsu ako uspijemo nekako gore dovesti vodu i kisik, a i tada vjerujem da bi postojala neka komunikacija i interakcija s planetom Zemljom. No šalu na stranu, održiviji život u većem skladu s prirodom je naša realnost koju živimo.
