Pčele su ispratile dinosaure i mamute, gledale svijet kako se mijenja i jednu vrstu – homo sapiens – kako se izdvaja kao ona koja je u stanju da vrši nevjerovatan uticaj na svoje okruženje. To se djelanje danas najbolje ogleda u onome što je poznato kao čovjekovim uticajem izazvane klimatske promjene, fenomen koji, takođe, prijeti da ugrozi opstanak divljih vrsta pčela. I iako mnogi misle da to sa sobom potencijalno nosi samo nestajanje meda sa naših trpeza, istina je da samo mali procenat ukupnog broja vrsta ovog marljivog insekta zapravo proizvodi slatki nektar koji toliko volimo. S druge strane, baš svaka pčela nečim daleko važnijim pomaže u održavanju životnih stilova na koje smo navikli i stabilnosti ukupnog ekosistema. Zato, uz proljećno cvijeće koje će ih izmamiti vani, stiže vam i priča o tome zašto je važno da pomognete omiljenim nam zujalicama – i kako sve to možete učiniti.
Ljubitelje ekoloških dokumentarnih filmova ovih dana ganuo je „Honeyland“, ostvarenje Ljubomira Stefanovog i Tamare Kotevske, koji tokom tri godine prati život Hatidže Muratove, posljednje „divlje pčelarke“ (engl. „wild beekeper“) u Makedoniji. Izolovana u kućici bez struje, duboko u planinama, sredovječna Hatidže brine o bolesnoj majci i za život zarađuje tako što u Skoplju prodaje med koji prikupi od divljih pčela. Pola pčelama, pola za čovjeka – to je geslo kojim se vodi u svom zanatu od kojeg izdržava sebe i majku. Kontrast njihovoj svakodnevnici koju diktiraju samo zakoni prirode javlja se u novim komšijama, Huseinu, njegovoj supruzi i njihovo sedmoro djece. Iako ga je inicijalno prigrlila i podučila vještinama divljeg pčelarstva, Husein se odlučuje da ovoj djelatnosti pristupi na komercijalan način, što ljuti Hatidžu i otvara prostor za centralni sukob u ovom ostvarenju, koji nije sukob nekog ko je „dobar“ i drugog koji je „zao“ – obije strane samo pokušavaju prehrane svoje porodice i sebe – već sukob tradicionalnog i modernog, usklađenosti s prirodom i gramzivosti bez razmišljanja o široj slici. Inspirisani ovom dirljivom hronikom, danas za vas slikamo tu širu sliku nijansama žute i crne. Medonosne pčele radilice moraju čak 10 miliona puta (!) otići u potragu za nektarom da bi proizvele 450 grama meda. Ovaj podatak čini da prizor niza tegli u prodavnicama odjednom postane nježan svjedok milijardi istraživačkih pohoda malenih insekata. Jedino je ispravno na takav dar odgovoriti zahvalnošću i brigom, te razbijanjem popularnih mitova vezanih za pčele.
Prvo: računica pčele = med je pogrešna. Zapravo, od između 20 i 25 hiljada poznatih vrsta pčela, samo njih sedam iz istog roda (apis) pravi med – a samo dvije su „pripitomljene“ od strane čovjeka. Nevjerovatno, ali istinito: naš simbol za cijelu jednu porodicu nešto što samo mali dio njenih članova radi! Zarad boljeg razumijevanja pčela i potrebe da se one danas zaštite neophodno je pažnju staviti na ono što im je zaista glavna djelatnost: oprašivanje.
Pčele su najpoznatiji oprašivači, ali ne i jedini – tu funkciju vrše i pojedine vrste leptira, kolibrija i drugih životinja. Na sve koji obavljaju taj magičan posao trebalo bi da obratimo posebnu pažnju iz veoma važnog razloga: ukoliko bi oprašivači izumrli, oko 84% biljnih vrsta na koje se ljudi oslanjaju bi takođe nestalo. U njih spadaju biljke koje koristimo za ishranu, poput paradajza; one koje vezujemo za omiljene užitke, poput kafe i kakao drveta; kao i one na kojima počiva tekstilna industrija, poput pamuka. I iako je teško nadjenuti finansijsku vrijednost određenom procesu u ekosistemu, vrijednost pčelinjeg oprašivanja biljaka koje ljudi koriste procjenuje na više od 170 milijardi dolara godišnje.
Drugo, kada govorimo o zaštiti, ne pričamo samo o medonosnim pčelama. Ako posmatramo situaciju iz ugla čovjeka, zavisnost poljoprivrede od oprašivača povećala se za 300 posto u posljednjih 50 godina. To znači da bi bez njih došlo do sloma ove grane industrije, za koju oprašivanje u većini slučajeva vrše medonosne pčele. Sama vrsta Apis posljednjih godina je u krizi usljed problema sloma kolonija (engl. „Colony Colapse Disorder“ – CCD), gdje se dešavalo da u veoma kratkom vremenskom roku pčelari izgube cijele kolonije i ostanu bez izvora hrane i prihoda. Za CCD se još uvijek ne zna tačan uzročnik, ali se pretpostavlja da mu doprinose ciljano genetsko ukrštanje podvrsta, korporativni vidovi bavljenja poljoprivredom, pesticidi koji su jednako pogubni po štetočine kao i po pčele, i migratorno pčelarstvo, tj. praksa pčelara da sele svoje košnice i time svoje pčele izlažu novim bolestima i predatorima na koje nisu navikle. Ipak, često se u diskusiji o zaštiti pčela zapostavlja više od dvije desetine hiljada vrsta koje nijesu medonosne, ali su veoma važni oprašivači koji održavaju stabilnost ekosistema i bogatstvo biljnog svijeta kakav nam je danas poznat. Za njih se glavnim problemom smatraju klimatske promjene, jer pojedine vrste pčela hranu pronalaze u uskom broju biljaka, i ako bi one nestale usljed povišenih temperatura ili uništenja staništa zarad širenja ljudskih industrijskih aktivnosti, i pčele bi iščezle s njima. A to bi, opet, sa sobom povuklo i odlazak drugih biljnih sorti, kao i svih onih životinja koje su se takođe oslanjale na te biljke ili pčele za prehranu.
Pčele, to smo mi!
Iako je u našem svijetu pčela simbol marljivosti ili zauzetosti (zavisno od kulture), kako je svijet ovih insekata zapravo nevjerovatno šarenolik, nemaju sve vrste iste odlike koje im mi pripisujemo u poslovicama, basnama i crtanim filmovima. A kako se nešto ne može istinski srcem čuvati ako se ne poznaje, u nastavku vam navodimo nekoliko stavki koje su zajedničke pčelama i ljudima, inspirisani knjigom „The Bee Book“ Fergusa Čedvika i grupe autora.
Nijesu sve pčele uvijek za socijalizaciju. Možda iznenađuje podatak da većina njih spada u tzv. solitarne pčele, koje, kao što im i samo ime kaže, nijesu za velike grupe. Unutar ove vrste postoji široka paleta raspoloženosti za druženje – od solitarnih pčela rudarica koje žive pod zemljom i rijetko pomažu porodicama pčela u drugim rupama, preko solitarnih pčela drvodelja koje će se često gnijezditi zajedno s drugim porodicama, pa do druželjubivih medonosnih pčela, u čijim košnicama zna da živi i po 80 hiljada jedinki.
Nekim pčelama je sasvim okej da budu podstanari do kraja života. Pčele rudarice poput mrava kopaju tunele za svoje potomke; drvodelje se gnijezde u šupljim granama i deblima, pčele zidarice pronalaze šuplje predmete unutar kojih prave komore od blata, koje znaju da dekorišu laticama cvijeća… Hej, nije svakome do gradnje košnica!
Navučene su na slatko… a ponekad i na sopstvenu verziju kafe i cigara. Cvijeće i pčele evoluirali su uporedo, a da bi zavele marljive insekte biljke su se kitile jarkijim laticama, intenzivnijim mirisima, ali i počele da pribjegavaju povremenoj obmani. Naime, kako proizvodnja što sočnijeg nektara (koji sadrži šećer potreban pčelama) crpi biljke, koje i same traže šećer za razvoj, pojedine vrste razvile su se na veoma zanimljiv način: njihov nektar sadrži manje šećera, ali dodatak u vidu kofeina ili nikotina. To kod pčela izaziva zavisnost sličnu onoj koju vidimo kod ljudi: naravno, vraćaju se po još.
Nismo jedina vrsta koja je slaba na parfeme. Ranije u tekstu pomenuli smo da postoje pčele koje biraju da se hrane malim brojem biljnih vrsta. Takva je orhideja pčela, koja, pored nektara, od luksuznog cvijeta uzima i parfem, koji kasnije koristi kako bi privukla mužjaka.
Kako pomoći?
Pčelama su za preživljavanje potrebne tri stvari: sklonište (ili mjesto na kojem će ga same izgraditi), hrana i voda. U nastavku ćemo vas naučiti kako da im pružite sve navedeno i uživate u kreativnim projektima.
DIY staništa za pčele – Već smo pomenuli da postoje solitarne vrste divljih pčela koje nisu ljubitelji građevinskih radova. A kako se u gradskim sredinama smanjuje broj stabala i zemljanih površina koje bi mogle da nasele, pomozite im na dva načina:
• Ostavljanjem određenih djelova zemlje u bašti bez malča, kako bi pčele koje „rudare“ mogle lakše da dođu do zemlje i iskopaju sebi savršen dom.
• Izgradnjom hotela za pčele. Solitarne pčele rudarice vole šuplje suve grane, stoga ostavite jednu u bašti, ukoliko ste u mogućnosti. Velika bašta dozvoljava i veliki projekat: naslažite nekoliko drvenih paleta jednu na drugu, da bi potom prostor između njih popunili sijenom, ciglama, bambusom i šupljim granama (sa rupama okrenutim ka spolja), i komadima drveta u kojem ste izbušili dovoljno široke rupe kako bi pčele nesmetano ušle. Ukoliko nemate baštu, hotel za pčele možete napraviti od nekoliko grana bambusa. Izbušite po nekoliko rupica duž svake grane, pa cio snop poređajte uspravno u konzervu, i ostavite na balkonu ili prozoru (blizu bilja koje ste zasadili za pčele).
DIY odmorište za pčele – Pojilica za pčele je idealan projekat za dane kada temperatura raste, jer će vrijednim insektima koji obiđu i do dvije hiljade cvjetova dnevno omogućiti mjesto za odmor i pristup pijaćoj vodi. Veoma je jednostavno: u plići sud (poklopac od veće tegle, tanjir ili tacnu od saksije) ubacte nekliko kamenčića, klikera ili staklenih perli i sipajte dovoljno vode da ih pokrijete tako da samo vrhovi vire dovoljno da pčele mogu bezbjedno da slete, a da se ne pokvase. Sud smjestite blizu cvjetnica koje oprašivači vole i dopunite ga svježom vodom kad god za to bude potrebe.
DIY švedski sto za oprašivače – Najbolji način da sačuvate pčele je pretvaranje vašeg dvorišta, bašte ili terase u svojevrsnu cvjetnu oazu. Pčele vole jednostavno cvijeće koje nije genetski modifikovano (jer se iz pojedinih sorti ljudskim uticajem ciljano uklonio sav polen i nektar). Dobar savjet koji smo pronašli u „The Bee Book“, a kojeg se valja pridržavati, je da tokom cijele godine imate makar jednu cvjetnicu u bašti, jer pčele žive mnogo duže nego što mislimo. Na veb stranici „Friends of the Earth“ naći ćete predloge biljaka za posaditi za svako godišnje doba, a mi vam preporučujemo da odaberete baš one koje svakako rastu na vašem podneblju. U stanu će biti lako posaditi žalfiju ili lavandu u saksijama, a oni s više prostora moći će da udome i stablo jabuke ili koji suncokret. Pretvorite ovaj poduhvat u avanturu u koju ćete uključiti i druge ljude: pokušajte da pronađete sjeme od nekog iz komšiluka, ili preko lokalne onlajn zajednice za razmjenu, i objasnite im da datu biljku niste odabrali samo za svoje uživanje, već i za nečiji opstanak.
Volontirajte na programima zaštite pčela. Uvijek je lijepo vidjeti programe koji udruže građane i oblast konzervacije – to se, na našem podneblju, najčešće vidi na aktivnostima vezanim za zaštitu ptica (kao što je bila akcija prebrojavanja vrabaca Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije). Raduje podatak da i u svijetu sve više ovakvih dešavanja biva organizovano i u svrhu zaštite pčela. Onlajn možete naći programe za volontiranje pri različitim organizacijama za zaštitu oprašivača, dok se uvijek u svojoj sredini možete raspitati da li postoji neka akcija sadnje pčelama dragih biljaka ili izgradnje hotela za pčele širom grada. Ukoliko ne postoji, to nas vodi do sljedeće stavke na spisku:
Pokrenite diskusiju na nivou zajednice. To što se možda još uvijek ništa ne dešava u vašem neposrednom okruženju ne znači da tako mora i da ostane. Pokrenite potpisivanje peticije kako bi zabranili upotrebu pesticida koji ugrožavaju pčele ili usmjerili lokalne vlasti ka sađenju neke od ovih vrsta. Upoznajte se sa lokalnim pčelarima i njihovim metodama rada. Potražite inspiraciju u gradovima poput Osla, koji je postavio prvi „autoput za pčele“ ili zemljama Francuske, koja je prva uvela najstrože zabrane pet pesticida iz grupe neonikotinoida (EU legislativa zabranjuje samo tri). Pokrenite ovu temu za razgovor sa dragim ljudima sljedeći put kada u prodavnici zastanete ispred police sa uredno poslaganim teglama meda ili prilikom prve naredne šetnje, kada vas sa tek procvalog trešnjinog drveta pozdravi poznato zujanje.
