Ako ste čuli za Gdanjsk, ali niste sigurni gdje se tačno u Poljskoj nalazi, reći ću vam da je smješten na samom sjeveru države, na obali Baltičkog mora. I to je sasvim dovoljno za sam početak. Informacije tipa klima, istorijska dešavanja, geografska širina, glavne turističke atrakcije i ostali podaci dostupni su posvuda po internetu i do njih se lako dolazi. Ovoga puta ću vam ispričati moju priču kako sam se našla u Gdanjsku i šta sam sve uspjela da doživim.

Ljeto je bilo radno i od onog pravog godišnjeg od bar deset dana brčkanja na Mediteranu nije bilo ništa. Odlučih da ne padnem u očaj nego da zbrišem negdje na viked. Izabrala sam dobro društvo (a kako drugačije?) i odlučila da nađem nešto blizu Švedske (gdje trenutno živim). Obzirom da sam tražeći nešto povoljno došla do informacije da preko Wizzair-a povratna karta za dvoje košta 30 evra, dvoumljena nije bilo. Odmah smo bukirali i transfer, koji se ispostavio kao najbolja opcija, mada ni taksi usluge nisu skupe. Bukiranje smještaja smo obavili preko Airbnb sajta, gdje je ponuda veoma šarenolika. Od smještaja u samom srcu starog grada, do apartmana na obali mora, cijene variraju od toga šta tražite i kako želite da organizujete odmor. Znali smo da vrijeme neće biti pretoplo, te smo se fokusirali na sam centar i bližu okolinu, na obilazak toga šta se da vidjeti od nedjelje do utorka. I nismo se pokajali. Pregršt predivnih građevina, snažan uticaj Njemačke i Holandije vidljiv i na fasadama i na meniju, istorija koja Gdanjsk nije štedila, živopisne ulice i kafei, ulični slikari, brodovi i jedrenjaci, muzeji i galerije, nevjerovatne zlatare sa ćilibarom i nevjerovatno puno ljudi čine grad izuzetno romantičnim, inspirativnim i uzbudljivim.

Bila je polovina avgusta i dobar dio godišnjih odmora na sjeveru se već privodio kraju, ali grad je bio krcat. Međutim, kasnijim istraživanjem došla sam do zaključka da je Gdanjsk nevjerovatno dobro povezan sa ostatkom Evrope. Prvenstveno avio-saobraćajem, a onda i tranzitnim i morskim. Činjenica da se u sezoni u ovaj, relativno mali grad, dnevno spusti na desetine niskobudžetnih letova govori mnogo o politci organizovanja turizma, politici uopšte i prioritetima kojima se Poljska vodi. Period komunizma ostavio je vrlo jak uticaj na stambenu arhitekturu ovog dijela Poljske, ali to ni u jednom slučaju ne nosi lošu konotaciju. Balkan i mi na njemu, zarobljeni decenijama u problemima, nismo ni primjetili kada su se druge zemlje, u ovom slučaju Poljska, razvijale i hrlile naprijed. Pa stoga nije rijetko da se čuje: „Poljska, a šta tamo ima da se vidi!?“ Mnogo više od poljskih verzija Mont jakni, parfema i klasičnih šopinga krajem osamdesetih, svakako.

Upravo iz tog razloga, trudila sam se da upijem svaki detalj ovog mjesta, da prošetam ulicama koje nisu samo čisto turističke i shvatila zašto sam se tako dobro osjećala. Iako su plate prosječnog stanovnika nešto više nego kod nas, čitavo društvo, neopterećeno prošlošću grabi naprijed. Svjedoci prošlog vremena se ne uništavaju, oni žive i stvaraju modernu istoriju, koja pored one davne, stare preko 1000 godina, čini bazu za bolju budućnost. Poljaci kao domaćini su vrlo ljubazni, jednostavni i nepretenciozni. Od konobara po restoranima i kafićima, do taksista i ljudi u prodavnicama. Cijene su vrlo prihvatljive, ako se porede sa onima u turističkim centrima u našem regionu, a stari princip poznatih „Mliječnih restorana“ (verzija ekspres restorana tradicionalne, domaće poljske kuhinje) i dan danas živi, samo u modernom ruhu. Ti jefitniji, a savršeni obroci savršen su način da se kroz gastronomiju upozna jedna zemlja, a plus je što tamo jede domicilno stanovništvo. A svi znamo da je najbolja stvar sa putovanjima: jesti tamo gdje domaći jedu.

Pirogi, riba, kisela supa servirana u komadu pečenog hljeba koja izgleda kao lonac, meso na sve moguće načine, vrlo često neizbježan kupus, jednostavno – ovdje se dobro jede. Pogodilo se da je poznati vašar Svetog Dominika, koji otprilike traje zadnju sedmicu jula i prve dvije avgusta bio u svom samom završetku. Tradicija ovog vašara duga je oko 740 godina i on je danas postao najveći otvoreni kulturni i komercijalni događaj ovog tipa u Poljskoj. Broj posjeta se udvostručuje i baš ta nedjelja našeg boravka bila je zadnji dan vašara, dan koncerata i najposjećeniji dan Gdanjska. Tradicionalna hrana mogla se probati na svakom ćošku, a suveniri, kao i najpoznatiji nakit – poljski ćilibar obojili su grad. Mojoj sreći nije bilo kraja, uzbuđeno sam posmatrala ljude oko sebe, pokušala da zabilježim sve što mi je privlačilo pažnju i uživala u vedrim bojama na fasadama Duge i Mariacke ulice.

Reći ću vam i da sam šetala duž Motlawe, zagledala u lučku dizalicu obojenu u crno koja je i najpoznatija građevina grada – Zuraw i nalazi se na skoro svakoj razglednici Gdanjska, trčala za uličnim macama, obišla trg Solidarnosti, upoznala čiku fotografa Mareka, koji ručno izrađuje nevjerovatne fotoaparate, jedinstvene na svijetu, potom ušla u crkvu Sv. Marije, za koju kažu da je najveća crkva na svijetu izgrađena od cigle (mada je mnogo impresivnija sa vanjske strane), slušala ulične svirače, fotografisala golubove na Neptunovoj fontani, jela najbolje palačinke u palačinkarnici Nalesnikow i dobila nadimak Bideronka (bubamara) po supermarketu koji se nalazio preko puta našeg apartmana.

Za sam kraj ostavila sam vam još jedan detalj, onaj morski. Na samo 15 minuta vožnje lokalnim vozom iz Gdanjska, stiže se u Sopot, magično mjesto koje leži na ogromnim pješčanim plažama, a koje zajedno sa Gdiniom i Gdanjskom čini konurbaciju Tricity, odnosno najveću pomorsku luku Poljske. Niz ribljih restorana, plažnih barova, savršenih lokacija za kupanje i sunčanje, kao i poznati sopotski mol (na koji se plaća ulaz od oko 2 evra) dočarali su mi ovo mjesto savršenim za odmor u julu, kada su temperature najviše.

Ukoliko vas put nanese na sjever Poljske i u ovaj mali, a opet skoro polumilionski grad, ne zaboravite da se jednostavno opustite i uživate, bez presije da li ćete stići baš sve da vidite i zabilježite kamerom. Meni su ova dva gdanjska dana bila potaman, ali obećala sam sebi da ću mu se vratiti, posmatrajući život ulice iz nekog zavučenog kafea na Motlawi, pijući limunadu sa borovnicama i mentom.

Share

• Tweet
• Pin It