I biljke se kao i ljudi mogu navići na promenu sredine
Milka Tamamović je pravnica i ekonomistkinja, osnivač Društva prijatelja Kine, bavila se padobranstvom u mladosti, a poslednjih godina je angažovana organska baštovanka u čijoj bašti rastu egzotične biljke iz čitavog sveta. U priči koja sledi saznaćete kako je Milka došla do semena starog čak dva milenijuma, kako je uspela da uzgoji neke vrlo interesantne, egzotične vrste i koliko je za zdravu budućnost značajna organska proizvodnja i ekologija
KADA JE POČELO VAŠE ISTRAŽIVANJE O ZDRAVOJ, ORGANSKOJ HRANI I UPOZNAVANJE SA NEOBIČNIM SORTAMA VOĆA I POVRĆA, KAO I RAD NA OČUVANJU RAZNOVRSNOSTI SEMENA?
Zadnjih dvadeset godina se interesujem za ekološko gajenje povrća i voća, a onda počinje i sakupljanje neobičnih i pomalo egzotičnih biljaka, prije svega, jer asortiman ponude na našim pijacama je zaista skroman. Sve je oskudno, svega 4-5 sorti paradajza, možda toliko paprika i pasulja, 2 sorte krompira bijeli i crveni, hercegovački, glamočki i ljevčanski i to sve proizvedeno od uvoznog holandskog sjemena, luka poznajemo 3-4 vrste, kao i kupusa i salata. Imala sam jaku potrebu za još puno vrsta različitih jestivih biljka i tako sam počela pomalo gajiti, testirati i skupljati biljke, sjemena i sadnice. Spoznala sam da zaista možemo gajiti i u našoj klimi bar još stotinjak povrtlarskih i voćnih vrsta.
ŠTA VAS JE OSVOJILO U PROIZVODNJI ORGANSKE HRANE?
Prije svega izazov. „Ovnovi ” jednostavno uživaju u nemogućim misijama i samo im nemojte reći da je nešto nemoguće, jer rado skaču u akciju da opovrgnu tu tvrdnju. Većina poljoprivrednih stručnjaka i proizvođača tvrde da bez hemije nema kvalitetne proizvodnje niti ozbiljne finansijske dobiti. Brzo sam povezala da u hrani koju konzumiramo ima mnogo hemije, kako u sirovom voću i povrću tako i u mesu jajima, mlijeku. Velika količina hemije
tako dospijeva u naš organizam, skuplja se, taloži i uzrokuje zdravstvene probleme.
KOJI JE PO VAŠEM MIŠLJENJU RAZLOG ZBOG KOGA NA PIJACAMA IMAMO TAKO SUŽEN IZBOR, NE SAMO ORGANSKOG, NEPRSKANOG VEĆ I UOPŠTENO VOĆA I POVRĆA AKO ZNAMO DA U ZEMLJAMA IZ KOJIH SU POTEKLI POSTOJI SIJASET PODVRSTA I RAZLIČITIH SORTI, A NAMA SE PRODAJU SVEGA NEKOLIKO VRSTA PARADAJZA, KROMPIRA, PASULJA, KUKURUZA, JABUKA…?
Ako kupac ne zahtijeva i ne traži nove vrste neće ih ni trgovac nabaviti. Proizvođači kao i trgovci razmišljaju samo o dobiti. Proizvedi puno, prodaj što više i po što većoj cijeni. Veletrgovac procjenjuje na čemu najviše može zaraditi i to kupuje na svjetskoj pijaci za lokalna tržišta. Što proizvoditi ili kupovati 50 vrsta kupusa, lakše je nabaviti nekoliko ustaljenih vrsta i to je to. Sigurno prolazi kupus za ribanje i kupus za kiseljenje, krompir crveni i bijeli, a isto tako je i sa svim ostalim vrstama. Dobit se ne stavlja na kocku. Zato smo mi ugroženi i ostaje nam ili da sa čežnjom gledamo u prebogate slike tropskih pijaca ili da sami krenemo u avanturu proizvodnje novih vrsta.
NAJNEOBIČNIJE SORTE KOJE SU NAŠLE PUT DO VAŠE BAŠTE?
Puno ih je i sve su pomalo neobične i svaka ima svoju višestruku vrijednost. I estetsku, i prehrambenu i zdravstvenu. Kivano rogata dinja, batat slatki krompir i marakuja su me oduševile prelijepim cvijetom, pa onda plodom, ukusom i jednostavnom njegom. Lubenice žutog i narandžastog mesa izvanrednog su mirisa i ukusa, šumske jagode crvene ili bijelo-žute koje se mogu jesti u sred zime, kukuruz sjajnog crnog zrna nevjerovatne prehrambene vrijednosti, li – či paradajz ukusa i izgleda sličnog trešnji, voće pepino krupnog, ukusnog slatkog ploda, feijoa grm koji daje prelijepe i ukusne plodove i cvjetove koji se tope na jeziku kao najfinija krema, bezbroj zelenih biljaka sličnih zelenoj salati ili kupusnjačama svih boja i oblika listova. Stotine sorti paradajza svih boja, oblika i veličina. Paleta čili paprika sa svih kontinenata. Popis je zaista dug. Mnogi ljudi gaje egzotike a da toga i nisu svjesni, a i pojma nemaju da su veoma ukusne i korisne u ishrani. Markuja je poznata kao ukrasna biljka, Isusov vijenac prelijepo je jestivo voće. Cvijet Adam i Eva ogromnih listova je izvanredna jestiva biljka u tropima poznata kao taro, šparoga koja se desetljećima gaji u baštama kao zelenilo za bukete cvijeća je isto tako delikatesna hrana dostupna rijetkima koji imaju novaca da je sebi priušte.
KOLIKO JE TEŠKO DOĆI DO PRIRODNOG, NEMODIFIKOVANOG SEMENA I SEMENA NEKIH, ZA NAŠE PROSTORE, EGZOTIČNIH BILJAKA I KAKO UH VI NABAVLJATE? DA LI PRODAJETE I SEMENA U VAŠEM ONLAJN MARKETU?
Teško jeste, ali nije nemoguće. Malo ljudi zna da su biljke kao što su kukuruz, riža, soja, pšenica, paradajz, krompir, mrkva u velikom procentu (skoro 98% registrovanih vrsta) već GMO kontaminirano. To je zaista teško prihvatiti i istini pogledati u lice, stručnjaci se grčevito bore da dokažu suprotno ali na žalost i oni lagano odustaju i predaju se jer uviđaju istinu. Sav taj posao je obavljen još prije 60 godina tj. pedesetih godina prošlog vijeka. Svjetska glad tih godina je otvorila Pandorinu kutiju genetskih istraživanja i ta sjemena su pod parolom da čovječanstvo izbave od gladi u budućnosti lagano dospjela skoro do svakog dijela planete. Postoje banke čistog sjemena ali su ta sjemena veoma često nedostupna, veoma strogo se čuvaju daleko od znatiželje sjemenoljubaca. Ipak Božija promisao uradi nemoguće stvari i čovjeku na neshvatljiv način otkrije zlatne riznice.
Nađena je glinena posuda zatvorena u nekoj pećini u Latinskoj Americi sa sjemenom nekoliko vrsta pasulja koje je proklijao i dozvolio čovjeku da se ponovo sretne sa tim blagom poslije 2 milenijuma. Naučno nemoguće, ali sjemenke su dale svoj rod i lagano se vraćaju u život ljudske zajednice. Te sjemnke su vrlo rijetke, ali su postale ipak dostupne. Došla sam do njih i od 3 sjemenke koje sam dobila u prvoj godini dobila sam 7 mahuna sa po 3-4 sjemenke i tako je lagano krenulo. Već ove godine očekujem da ću ga moći i probati. Do sada sam ga 4 godine gajila samo da bi umnožila tu sortu.
Našla sam isto u nekoj staroj kutijici moje majke pakovanje paprike, paradajza i neke tikve stare bar 30 godina. Limene kutijice sa sjemenkama se sjećam iz djetinjstva. Taj paradajz je proklijao i dobila sam prelijep plod. Naziv mi je nepoznat, jednostavno u literaturi nisam našla opis sa svim tim karakteristikama, nisam znala da je takva klijavost moguća ali eto i to sam naučila kroz iskustvo. Sjeme je čuvalo svoju klijavost i pričekalo da ga nađem da nastavimo život dalje zajedno. Nešto sjemena dobijem u razmjeni, našto kupim a najviše dobijem od poznanika i prijatelja iz cijelog svijeta. U svojoj ponudi imam dosta sjemena, 99% iz moje vlastite proizvodnje, dio prodajem, a dio poklanjam. Volim sresti ljude za koje mislim da će biti dobri domaćini mojim biljkama i koji će nastaviti dijeliti dalje.
IMATE LI MILJENICE MEĐU BILJKAMA KOJE PROIZVODITE I PO ČEMU SU ONE TAKO POSEBNE?
Sve, baš sve su mi drage, samo neke budu zaista posebne zbog načina na koji dođem do njih, zbog ljudi koji su mi ih darovali pa na neki način malo više mjesta ili pažnje zauzmu, ali zaista sve su drage i svaka ima svoju svrhu i namjenu tj. svaka je po promisli višoj stvorena i u mom srcu smještena. Ne priznajem da postoje beskorisne i korovske biljke, svaka je sa razlogom stvorena samo joj treba otkriti namjenu.
U VAŠOJ BAŠTI STANUJU BROJNE EGZOTIČNE VRSTE. KAKO ODLUČUJETE KOJE VRSTE ĆETE UVRSTITI U PONUDU I KAKVA JE POTRAŽNJA ZA ORGANSKIM, EGZOTIČNIM VOĆEM I POVRĆEM?
Imam puno egzotičnih vrsta, samo su neke drvenaste biljke i treba puno strpljenja i vremena da prođe da bi se dobio plod, ali to je normalno. Strpljivo čekam. Postoji puno jednogodišnjih egzotika koji se lako gaje u sezoni i daju plod na radost svih. Kako šta pristiže, tako pomalo dijelim prijateljima i poznanicima na degustaciju. Kad ljudi saznaju da gajim kivano, batat, gorku dinju-karelu, pepino, kumkvat, fizalis, tamarilo, tomatillo, steviju, plavi krompir, marakuju… javljaju se, traže plodove i koriste ih u svojoj ishrani. Dosta se javlja zainteresovanih za sjetvu i gajenje tih biljaka i to me posebno raduje. Prije svega raste interesovanje za organski gajeno voće i povrće, a onda još ako su tu i egzotici i nije ih teško gajiti onda je zaista to velika radost i za mene ali i za uzgajivače. Za stalno gajenje biram biljke koje zaista imaju izvrstan ukus dobar, snažan zdravstveni efekat ili daju solidne prinose u našim uslovima. Sve prvo ispitam a poslije tog sigurno mogu da dam pravu informaciju o biljci.
VAŠ PRIMER POKAZUJE DA ČESTO IMAMO PREDRASUDE DA NEKE BILJKE SIGURNO NE MOGU OPSTATI VAN SVOG PRIRODNOG STANIŠTA. NA KOJI NAČIN SE BILJKE PRIRODNO PRILAGOĐAVAJU NOVOJ SREDINI?
To vam je kao poznata priča o orlu kog je izlegla u svom gnijezdu kokoška. Orlić se s tugom divio veličanstvenoj ljepoti orla koji je samouvjereno vladao nebeskim visinama. Pojma nije imao da je i on isti takav, odrastao sa kokoškama mislio je da je kokoška. Tako je i kod nas, neko je nekad napravio podjelu i stavio granice i zone uspjevanja, ljudi se uglavnom toga pridržavaju. Mi koji nismo baš ukalupljeni imamo hrabrosti ili ludosti da pokušamo nemoguće, a onda se ispostavi da je potpuno moguće. Često ti plodovi dobiju dosta na kvalitetu u našoj klimi. Kivano dobije dosta tvrđu koru pa se može daleko bolje i duže čuvati nego njegov rođak iz Afrike, slično je i sa batatom. Neke biljke imaju više šećera, neke su ljepše obojene…
Svaka klima daje svoj pečat i neki novi kvalitet postojećem. Isto je i sa čovjekom. Ljudski rod je potekao iz rajskih prostora bujne vegetacije kojom se hranio, a onda su se ljudi razišli po cijeloj planeti i svaka ljudska zajednica se navikla na nove uslove okruženja pa su naselili, preživjeli i opstali i u surovoj tajgi Sibra i u pustinjama žarke klime. Čovjek je čovjek bilo gdje da jeste ali se prilagodio i sad ima specifičnosti prostora u kojem živi.
Ipak, ja imam osjećaj da mi svi negdje duboko u svojim genima pamtimo to prošlo vrijeme, zato nas egzotici toliko privlače iIi brzo osvajaju. Toliko puta sam probala potpuno nepoznat plod, sigurno ga nikad nisam vidjela ali me veoma privukao, a ukus mi je dao neopisiv osjećaj užitka i utisak da mi jeveć poznat od prije.
MNOGIMA ĆE BITI IZNENAĐENJE (BUDUĆI DA SMO DO SADA NAJVIŠE GOVORILE O ORGANSKOJ POLJOPRIVREDI) INFORMACIJA DA STE VI ZAPRAVO EKONOMISTA PO STRUCI, ISTOVREMENO STE I PREDSEDNICA DRUŠTVA PRIJATELJA KINE I IMATE ČITAV SPEKTAR ZNANJA I RAZLIČITIH ISKUSTAVA U RUKAVU. DA LI BISTE HTELI DA NAŠE ČITAOCE MALO BOLJE UPOZNATE SA VAŠOM BIOGRAFIJOM?
U mladosti nekako dozvolimo da nas roditelji uguraju u nekakav šablon. Završim gimnaziju, a pojma nemam šta tačno hoću jer htjela bih sve (kao i danas sve trope bih prenijela ovdje da mogu). I likovnu akademiju i vazduhoplovstvo i medicinu i arheologiju. Rok za odluku kratak i nekako me slome i upišem pravo, kratko sam radila u struci, dospijem nekim slučajem u ekonomski sektor a o ekonomiji pojma nemam, znala sam šta je mjenica. Silom prilika morala sam učiti, slagati kockicu po kockicu i zaista sam ušla u svijet finansija, tu oblast baš dobro savladala, ali problem sa kolegama ekonomistima, a ja pravnik je uvijek bio konflikt i omalovažavanje. Onda upišem ekonomiju i formalno verifikujem svoje znanje više iz inata nego neke silne potrebe (ovnovski karakter) (smeh). Kasnije odem na postdiplomske studije jer me je ta oblast veoma privukla, željela sam još znanja, a i da bih bila sigurna da sve dobro razumijem, da slučajno nešto nisam propustila ili preskočila. Kažu, čovjek vrijedi koliko znanja različitih u životu sakupi. Pojma nemam da li je to tačno. U mom slučaju se nije pokazalo kao vrlina, jer sam sticajem okolnosti možda baš zbog toga i ostala bez zaposlenja prije šest godina. Ni na jednom konkursu nisam prošla. Poslodavci visoko ocjene moje sposobnosti, ali vrijeme rođenja i moje godine su za njih bile moja velika mana. Sijeda vlas u kosi, posebno žene, je veliki nedostatak na našem Balkanskom prostoru. Ekonomska kriza je uveliko gazila ovim prostorom. Bilo je malo straha i talasanja u duši. Svaka odbijenica kao javni šamar zaboli ali prođe, a onda sam odlučila da prestanem da primam šamare i okrenula se svojoj velikoj ljubavi, biljkama, i od tada živim svoj stvarni život i egzotični san. Radim puno, ali punog srca i duše.
Kinezi su me naučili da dostojanstveno nosim svoj život i da dostojanstveno upravljam njime. Sa koliko sam se elana u mladosti bavila padobranstvom i družila se sa oblacima i pticama, radila u struci, i sa koliko sam snage i energije spajala privrednike, pravila diplomatske prijeme, putovala skoro sama i otvarala gvozdena vrata mnogih institucija po svijetu, sa istom lakoćom i radošću radim ovaj baštovanski posao. Gospodar sam svog vremena, slobodno kreiram poslove oko biljaka koje gajim, eksperimentišem, uživam u svijetu egzotika kao dijete u novogodišnjem paketiću.
Sreća je samo što porodica sve ovo toleriše. Prije dvadeset godina sam osnovala Udruženje prijatelja BiH i NR Kine. Radila sam predano na povezivanju celokupnog regiona sa Kinom u privrednom i kulturnom smislu, organizovala ko zna koliko izložbi i kulturnih događaja širom regiona. U početku me naši poslovni ljudi i oni iz vlasti nisu shvatali i bilo je dosta komplikacija. Ipak sam istrajno povezivala konce gdje je to god bilo moguće. Odvela sam nekoliko privrednih delegacija od 1999. god pa na dalje u posjetu Kini. Naši ljudi tek kad su došli tamo i vidjeli kako ta zemlja izgleda su shvatili da je vrijeme tamo zaista teklo, kad je kod nas stalo dok smo preživljavali bratoubilačke ratove. Svijet se razvijao i rastao. Mi nismo izgubili 10 godina već pola vijeka. Pouku opet niko nije izvukao i dalje smušeni se vrtimo u krug i nikako da se odlijepimo i krenemo naprijed. Cijeli naš region je možda najljepši dio planete. Znam da će se malo ljudi složiti sa mojim mišljenjem, ali ja sam sigurna u to. Ovaj prostor ima sve što je čovjeku potrebno. Dobru i mješovitu klimu, dobru zemlju, mnogo vode, rastinja još uvijek ima. Mentalno i fizički jakih i zdravih ljudi. Imamo i duše i energije, samo malo više ljubavi i puno patriotizma, ne lokalnog već opšteg, regionalnog, planetarnog i ljudskog nam treba. Previše je pasivne energije i čekanja da nam neki stranac „investitor” donese novi i bolji život. To se nikad neće desiti. Kina me je naučila, da je snaga u svakom čovjeku. Pojedinci ne čekaju da ih država „pogura”, sami kreiraju i stvaraju poslove. Država je stvorila dobar ekonomski ambijent, okvir za razvoj poslova i poslovanja, dala priliku i šansu skoro svakom pojedincu da nešto uradi sa svojim životom. Iako je klima surova i zemlja oskudna, kreativni su, vrijedni. Svaki komadić zemlje je zasijan. Tu je ili plastenik ili ribnjak ili voćnjak. Svi nešto rade, proizvode, stvaraju novu vrijednost. Zelene pijace su prepune svim mogućim vrstama voća i povrća, na stotine vrsta gljiva, isto toliko riba i morskih plodova. Zaista toliko izobilja, a toliko stanovnika i svi uspiju da se nahrane, rade i zarade. Odgovornost za vlastiti život mora da preuzme svaki pojedinac, koliko god to sada izgledalo nemoguće, to je jedini izlaz. Svako mora da nađe snagu u sebi da se pokrene i analizira šta u ovim momentu može da uradi sam na najbolji mogući način. Svako ima neku vrlinu, neku stručnost, neko znanje i iz tog stvori sebi kakvu takvu egzistenciju i lagano je gradi i usavršava podižući cijenu svojih djela i proizvoda, vještina i umjeća. Ko pasivno nastavi da čeka umrijeće čekajući i nikad neće poletjeti. Ostaće jadni mali orlić-kokoška koji nikad neće shvatiti da je baš on veličanstveni orao, vladalac nebeskih prostranstava.
PO ČEMU JE KINA TOLIKO ZNAČAJNA ZA VAS I ŠTA BISTE ISTAKLI KAO NAJVEĆU VREDNOST KOJU STE USVOJILI OD KINESKOG NARODA?
Od kad znam za sebe privlačili su me neobični ljudi i civilizacije. U jednom momentu života su mi zaista dosadile balkanske ratne i poratne priče. Parale su mi uši i sva ostala čula i nadmetanja „vođa” ko je kome više grobnica iskopao i zla počinio, ko je više a ko manje kriv.. Slomila sam nešto u sebi. To nešto lokalno. Morala sam naći izlaz iz pakla i vječne uzročno posledične mržnje u jednom narodu između rođene braće istog izgleda, istog jezika, iste tradicije, samo različitih načina na koji se gospodu Bogu obraćaju. Svi su se kleli u beskrajnu ljubav prema Bogu stvoritelju. Sa imenom božijim na usnama okreće se i u ime njegovo protiv brata rođenog samo zato što mu brat nosi ime Ilija, Alija ili Josip. Kakvi smo mi to ljudi i šta nam se to vjekovima dešava. Ciklično zlo ponavlja se u sve stravičnijem i svirepijim nedjelima. Bilo mi je dosta, okrenula sam se prema tada najudaljenijoj i nedokučivoj civilizaciji NR Kini. Zadivila me njihova spoljna politika, odmjerena, definisana, dosledna. Dio svog života, skoro 20 godina, sam posvetila tom divnom narodu, njihovoj kulturi, kuhinji, tradicionalnoj medicini, Feng shui principima življenja u skladu sa prirodom i okruženjem. Oni imaju veoma razvijenu svijest za kolektivno dobro, čak i kad to remeti nekakav životni tempo i plan, pojedinac ga prihvata jer je svjestan da je to njegov doprinos opštem dobru cijele populacije. Nisu sebični i „sitne šićardžije“ kao što je to kod nas čest slučaj. Uvijek misle i na onog drugog, jer su svjesni potrebe balansa u životu, poslovanju, pa i u međuljudskim odnosima. To mi je iz korjena promjenilo život. Svijet sam sagledala na drugačiji način, nekako mi je sve postalo jasno i prilično jednostavno. Shvatila sam mnogo toga što mi je do tog vremena bilo nerazumljivo. Religija, odnos prema prirodi, kulturi, ekonomiji. Ekonomski uspon te velike zemlje je tako jasno isplaniran i kreiran od rukovodstava sa ogromnom dozom patriotizma. Zapad priča o ljudskim pravima, zagađenju ali koja je to zemlja zapadnog svijeta tako bajkovita i tako demokratična da ima legitimitet da bilo kome može prigovoriti? Kina poštuje druge narode, njihove politike sve dok ne narušavaju interese drugih naroda, ne bombarduje druge, ne otima teritorije i bogatstva, ne razara pola planete. Kinezi su jedini narod na planeti koji je u obilazak svijeta išao sa brodovima punim poklona, a ne oružjem i emisarima. Raznolikost i kreacija su prisutni u svim segmentima njihovog društva. Fleksibilni su, prihvataju dosta novog ali opet nekako ostaju svoji i autentični. Turističku ponudu su razvili do perfekcije i ostvaruju ogromnu dobit iz te oblasti. Od svega su uspjeli da naprave atrakciju. Od stijene, neobično ukrivljenog drveta.. Sve u svemu, narod su koji bih uvijek poželjela u svojoj blizini.
DA LI STE NEKE INTERESANTNE SORTE VOĆA I POVRĆA DONELI IZ KINE I KAKAV STAV KINEZI IMAJU PO PITANJU ORGANSKE POLJOPRIVREDE, KOLIKO JE ZASTUPLJENA U DRUŠTVU?
Donijela sam dosta neobičnih i rijetkih biljaka, sjemena ali i tehnologije gajenja. Veoma cijene organsku hranu, posvećuju veliku pažnju razvoju takve proizvodnje. Mnogo novca ulažu kao društvo u obuku stanovništva za samostalnu proizvodnju voća i povrća, ali i svake druge proizvodnje. Ne postoji tajna ili procedura u poljoprivredi ili privredi koja običnom stanovniku nije dostupna bilo u obrazovnom školskom programu ili u procesu samoobuke. Što god poželite možete učiti, na kursevima uz obilje video materijala i pomoć velikog broja vrlo stručnih ljudi iz svih oblasti. Prenose vrlo konkretna znanja i spremni su zaista sve da urade da pojasne kako da razriješite sve svoje dileme i nedoumice. Treba uzeti u obzir brojnost stanovništva i ogromne potrebe za hranom. Masovna proizvodnja mora primjenjivati neke tehnološke procese to razumijem, ali veoma vode računa o svim mogućnostima eko proizvodnje, čistoće sjemenskog materijala, koliko god neupućeni pričaju kojekave priče, oni veoma vode računa o tome. Bezbroj instituta za poljoprivredu rade i posvećuje veliku pažnju obnavljanju prirodnih resursa šuma i zelene mase. U zadnje vrijeme puno uvoze organsku hranu iz cijelog svijeta i interesuju se za proizvodnju takve hrane. Organska hrana je u prosjeku skuplja od konvencionalno proizvedene čak 4-5 puta. Spomenuću poslovicu koja govori o asortimanu kineske prehrambene liste „Kinez jede sve što leti, a nije avion, sve što stoji na zemlji i ima 4 noge a nije sto i stolica i sve što je pod vodom a nije podmornica.”. Bukvalno je tako, jedu pomalo, ali mnogo različite hrane.
U JEDNOM INTERVJUU STE REKLI KAKO SU LOŠA ISHRANA I NEZAPOSLENOST NAJVEĆI PROBLEMI SA KOJIMA SE LJUDI SUOČAVAJU I UZROK DEPRESIJE KOD LJUDI. NAMEĆE SE LOGIČAN ZAKLJUČAK DA BI ORGANSKA PROIZVODNJA VRLO LAKO MOGLA DA REŠI OBA OVA PROBLEMA. ZBOG ČEGA SE ONDA VIŠE LJUDI NE OKREĆE ZDRAVOJ ISHRANI I PROIZVODNJI ORGANSKE HRANE?
Loša ishrana hranom koja je dopunjena opasnim materijama i prepuna je često nepotrebnom hemijom zbog čega strada fizičko, a posebno psihičko tijelo čovjeka. Ovakav život je osuđen na patnju jer otrovi djeluju skriveno, tiho ali sigurno i temeljno. Ljudi su sve više nervozni, agresivni ili potpuno nezainteresovani. Ni djeca nisu pošteđena i u najranijoj dobi pokazuju pomenute simptome i psihičke poremećaje. Ovih dana objavljena je informacija da 10% ukupnog stanovništva u BiH pati od psihičkih poremećaja. To je strašna informacija. U toj situaciju su najugroženija djeca, ona najviše pate. Poneko se upita šta se to dešava, otkud toliko poremećenih, agresivnih, ,,nastranih” ili otkud toliko bolesnih da ni djeca nisu pošteđena. Šta nam se dešava? Zašto su ljudi depresivni? Ima puno razloga za to, ali nedostatak zaposlenja i loša ishrana su ipak najveći uzrok. Ako počnemo proizvoditi hranu, obrađivati zapuštenu zemlju i tako zapošljavati naše nezaposlene i riješili bismo najveće probleme. Sigurna sam da je buđenje naroda počelo i sve više mladih počinju sami gajiti svoje povrće i voće, uče i stariji, ali to je proces koji će trajati. Strani investitori neće donijeti nikakav džabni novac, „dušu će nam uzeti“, zato mi trebamo sabrati vlastite snage i resurse i proizvesti dovoljno hrane za nas, ali i za izvoz.
Budite sigurni da je svijet gladan zdrave i čiste hrane i spreman je da dobro plati za nju. Imamo mnogo zapuštene prazne zemlje, mnogo nezaposlenih. Biti „seljak“, proizvođač hrane, to je veoma plemenito i zahvalno zanimanje koje puni dušu, malo umara tijelo, ali i bistri i oslobađa um. Ako se družite sa prirodom nećete imati potrebe za mučenje tijela u sparnim i zagušljivim teretanama, neće biti depresije, visokog pritiska, dijabetesa i još podosta nevolja koje prati savremeni način ubrzanog življenja.
Mogućnosti ima puno, gajenje starih autohtonih biljaka ili gajenje egzotika nije ni bitno, važno je da je to organski način gajenja, bez hemije, u čistoj zemlji, bez opasnih hemijskih dodataka. Važno je da to može donijeti solidan profit i osposobiti veliki broj domaćinstava da solidno žive od svog umjerenog rada. Evropa je spremna prihvatiti kvalitetan, organski proizvod i solidno platiti za to. Šta nam je još potrebno? Treba nam državni aparat da to sve uobliči i pomogne proizvođaču da svoj proizvod dobro upakuje, da pomogne da dođe do potrebnih certifikata i da neko organizuje otkup i nadgleda i prati proizvodnju. Moraju se mobilisati sve institucije i svi raspoloživi resursi moraju biti stavljeni na raspolaganje malom organic proizvođaču. Realno, svako domaćinstvo može da sa vrlo malo mehanizacije obradi 4 dununa zemlje (0,4 ha), to daje mogućnost da se podigne stotine hiljada domaćinstava u regionu i da se ekonomski osnaže. To su mala ulaganja po domaćinstvu. Daleko manja nego što su izdvajanja za zapošljavanje lica na godinu dana kod poslodavaca u iznosu oko 2 000e. Kada bi ta sredstva bila upućena u domaćinstva, daleko bi bio bolji efekat u količini stvorene nove vrijednosti. Ovo je jedini način na koji možemo za 2-3 godine oporaviti našu ekonomiju, ne dirajući bilo kog velikog proizvođača na velikim parcelama. Još jednom napominjem riječ je o malim porodičnim gazdinstvima koja mogu postati veoma profitabilna. Naša ekonomija nema snagu da proizvede avione, kamione i ko zna šta ali imamo ogroman potencijal u našem zdravom seljaku, koji je spreman da radi i po suncu i po kiši i ljeti i zimi, i nije mu ništa teško. Pomozite seljaku da vrati dostojanstvo i sebi i poljoprivredi, a time i našoj kompletnoj ekonomiji. Strani investitori, silne industrijske zone i još mnogo toga su samo zablude u ovoj našoj realnosti. Čuvajte svoju zemlju, ne dajte je trovačima, čuvajte svoje radnike i ne prodajte ih u roblje. Okrenite se domaćim investitorima, razvijajte prerađivačke kapacitete za preradu naše zdrave hrane u našim industrijskim zonama, uposlite i seljaka i radnika i dajte im dostojanstvo da svojim radom obezbjede u svom okruženju izdržavanje svojih porodica. Zaustavite odlazak stanovništva u pečalbu po svijetu, dajte im mogućnost i šansu da prežive ovdje i da grade bolji život za sebe i buduća pokolenja. Ovo su zaista rajski prostori, prebogati, samo otvorite oči, pogasite televizore i okrenite se radu. Samoorganizujte se, pravite zadruge, gajite bilo šta ali na organski način i sve će se prodati. Ljudi u gardovima su gladni, umorni su od jednolične, mrtve hrane i žele zdravu, svježu, energetski ispravnu hranu. Nahranite svoje stanovništvo i proizvedite za izvoz. Tako će se vratiti dostojanstvo zemlji, ljudima i budućnost će biti izvjesnija.
MISLITE LI DA JE PROBLEM U EDUKACIJI? DA LI IMATE UTISAK DA NEDOSTAJE POTREBNA SVEST I ZNANJE O ZNAČAJU ZDRAVE HRANE?
To tvrdim. Zdravi ljudi nemaju svijest o potrebi da brinu o svojoj ishrani, da razmišljaju o tom šta jedu i kog kvaliteta. Da se informišu i zapitaju odakle im hrana stiže i kakvog je kvaliteta, kako je gajena. Veliki broj ljudi je potpuno nezainteresovan. Mali broj je onih koji imaju razvijenu svijest i zaista ulažu napor da uče pa i da sami gaje ili kupuju organsku hranu. Uglavnom mladi, posebno mladi roditelji se iz straha za zdravlje djece okreću zdravijem načinu života i odlaze često van grada, čak se i trajno sele u manje sredine zbog zdravijih navika i kvalitetnijeg načina života i obrazovanja djece na drugačiji, prirodniji način. To je motiv bar meni da uložim maksimum energije da prenesem znanje i iskustvo, da ohrabrim svakog novog baštovana i budem mu podrška kad god im je to potrebno. Prenos znanja me čini veoma sretnom.
U SRBIJI SE POVREMENO ORGANIZUJU RADIONICE I KURSEVI ORGANSKOG BAŠTOVANSTVA, SVE POPULARNIJE SU ZAJEDNIČKE BAŠTE, SVAKODNEVNO SE OTVARAJU ONLAJN ORGANSKI MARKETI, A VODEĆI SUPERMARKETI IAKO I DALJE STIDLJIVO, IMAJU BAREM JEDAN ODELJAK U KOME SE PRODAJE ORGANSKO VOĆE I POVRĆE. KAKVA JE SITUACIJA PO TOM PITANJU U BOSNI I HERCEGOVINI?
U Srbiji jeste stidljivo, ali evidentno prisutno i to je ono što me raduje i želim da ih bude sve više. U Bosni i Hercegovini isto tako ta priča nalazi svoje mjesto i to zadnje 2-3 godine. Svake godine ide uzlaznom linijom. Puno je malih bio šopova, pa malih baštovana koji prodaju ponešto svojih viškova i oni se nekako organizuju u zadruge i udruženja, počela je i priča o gradskim baštama. Uglavnom, krenulo je, kotrlja se Organiko priča. Želim da napomenem da i dalje ljudi budu oprezni i provjeravaju etikete i sami prave procjene kako u marketima tako i na policama. Bilo bi dobro kad bi svaka porodica u gradu mogla da ima nekog „svog” pouzdanog seljaka, da obilazi ponekad i učestvuje u radu i tako uči ali i stiče povjerenje da je sve zaista onako kao proizvođač tvrdi. Jednostavno, mora učiniti napor i malo razmišljati, a ne samo uzeti rečeno „zdravo za gotovo”, ipak novac gospodari ljudima i njihovim djelima.
KOJE SU NAJVEĆE ZABLUDE KOJI LJUDI IMAJU PRE NEGO ŠTO SE UPOZNAJU SA PRINCIPIMA ORGANSKE PROIZVODNJE?
Prva misao im je, to ne postoji, nemoguće je proizvesti u današnje vrijeme, u našim uslovima, preteško je, komplikovano je i ako je kupac, onda, preskupo je. Ništa od toga nije tačno. Postoji takva proizvodnja, veliki broj ljudi kreće u zasnivanje vlastitih vrtova za svoje potrebe, neki odlaze u prirodu i sakupljaju samoniklo bilje presađuju ga i drže na terasama, balkonima i pred ulazima. Kreću mini urbani vrtovi, vertikalni i krovni vrtovi. Sade gdje god stignu, mjesto cvijeća sve je više paradajza, paprika, mladog luka, mrkve i začinskog bilja po balkonima. Nije uopšte teško raditi taj posao, jer kada znate da radite dobru stvar za sebe i porodicu, mislim da nije teško odvojiti dnevno pola sata ili sat za svoju bašticu. Oni koji kažu da je skupo, reći ću vam, zaista nije, a ako im je skupo neka postanu proizvođači i tako riješe taj problem. Organska proizvodnja je svuda u svijetu jako cijenjena, uveliko je hit baviti se malom eko poljoprivredom. Permakultura ima sve više pobornika. Očito je da opšta, kolektivna svijest lagano kreće uzlaznom linijom. Veliki preokret u razmišljanju o ovoj temi života i suživota sa prirodom, podizanja zavičajnih imanja i gajenja sopstvene hrane, kao i organsko baštovanstvo pokrenula je Ruskinja Anstasija i „Zvoneći kedri Rusije”. U Srbiji postoji udruženje Hektar zemlje Srbije, u Bosni isto tako ta priča se lagano širi, a svijetom se prenosi i širi kao epidemija dobrih namjera da probudi svijest o vlastitoj moći svakog pojedinca da upravlja svojim životom i da kreira svoju zdraviju, sretniju i ljepšu stvarnost. Sloboda je blagoslov koji nam je prastvoritelj dao, zato pozivam sve ljude da razmisle o svom životu, o vrijednostima koje su im najbitnije, da se okrenu prirodi, dobru i kreiranju svojih malih vrtova, svojih oaza za zdravlje duše i tijela, kako svoje, tako i cijele porodice i sveukupnog stanovništva.
