Danas uočavamo neobičnu pojavu: s jedne strane i najnezdraviji brendovi deklarišu se kao „eco-friendly“, a sa druge, ljudi na visokim upravljačkim pozicijama tvrde da su klimatske promjene farsa. U 2016, studija koju je grupa istraživača sa Jejla sprovela pokazala je da su građani zbunjeni i ne znaju kome da vjeruju. Da li su u pravu mediji koji nam predviđaju distopijski kraj? Oni koji paniče, ili pak, oni koji ništa ne pišu? Da bi bilo lakše snaći se u moru kontradiktornih informacija, kreirali smo za vas svojevrsni „vodič kroz eko zablude“, koji će vam pomoći da sami procijenite gdje leži propaganda, a gdje činjenice.
Greenwashing – manipulisanje zarad profita
Ekomanipulacija (engl. „greenwashing“) je termin skovan osamdesetih godina prošlog vijeka kako bi označio napore organizacija da stvore „zeleni“ imidž uprkos neodrživim obrascima ponašanja. Danas je relevantniji nego ikada i sjajan je saradnik političkih i poslovnih grupacija koje bi da privuku ljude koji brinu o planeti. Preplavljeni smo marketinškim kampanjama fotogeničnih brendova, koji tvrde da ulažu maksimalne napore u zaštitu prirode i nadomješćivanje negativnih uticaja industrije. Ali, istraživanja su pokazala da je veliki dio toga samo propaganda. Naftni moguli sponzorišu „ecofriendly“ festivale, nezdrava pića pakuju se u ambalaže od recikliranih materijala. Zabilježen je porast brendova koji granu svog poslovanja čine „održivom“, a potom cijelu kompaniju reklamiraju kao „ekološki osviještenu“. Modna kuća „H&M“ je slikovit primjer toga. Masovna proizvodnja odjeće i ekološka održivost u praksi ne idu ruku pod ruku. To nije spriječilo poznatog „high street“ giganta da u 2015. za glavni cilj objavi nastavak rasta, „istovremeno poštujući granice koje planeta nameće“, iako su iste godine proizveli preko 600 miliona odjevnih predmeta.
Činjenica da je brend nosilac brojnih priznanja za etičko i održivo poslovanje dodatno postaje upitna ako se uzme u obzir podatak da je veći dio njihovog osoblja smješten u najsiromašnijim djelovima svijeta, a plaćen ispod nivoa minimalnih fer primanja. Treba imati na umu da relativno pristupačna cijena ne ide na štetu vlasnika firme, već onih na nižim karikama lanca proizvodnje, kojima su stabilna primanja najpotrebnija. Istovremeno, prirodni materijali nisu garancija dugovječnosti, pa nije značajno što je proizvod „100% pamučan“ ako traje samo nekoliko mjeseci. Zato prije naredne posjete obavite brzu internet pretragu svojih omiljenih brendova. Gdje su njihovi proizvodi napravljeni? Od kakvih sirovina? Koliki im je prosječan vijek trajanja? Veza između onog što ljudi propagiraju i njihovih djela mora biti ponovo uspostavljena, a kontrola od strane potrošača je glavni mehanizam za to.
Veliko „ali“ u globalnoj ekološkoj diskusiji
Donedavno, svijet je bio preplavljen teorijama zavjere koje govore da je globalno zagrijavanje laž. Danas, kada 97% svjetski
renomiranih naučnika stoji iza toga da je globalno zagrijavanje naša stvarnost, na snazi dobija druga grupa ljudi, tzv. vrdači (eng. „wafflers“). Vrdači priznaju da je globalno zagrijavanje istinit proces, ali vjeruju da ljudski faktor nije značajan u ovom problemu. I upravo ih to čini najopasnijom grupom u globalnoj ekološkoj diskusiji. Zašto? Jer vide šta se dešava, ali odbijaju da to povežu s ljudskim djelima. Nedavno sam imala priliku da slušam bivšeg savjetnika Baraka Obame za naučna pitanja, Džona Holdrena, koji je objasnio da je u posljednjih 60 godina skoro svo globalno zagrijavanje prouzrokovano od strane ljudi. Klimatske promjene su se oduvijek dešavale – da – ali njihov trenutni tempo ukazuje na to da ih izaziva ono što mi nazivamo „industrijskim razvojem“. Problem je u tome što vrdači ne tumače promjene kroz koje trenutno prolazimo kao dio globalnog zagrijavanja, već ga posmatraju kao nešto daleko, tek u najavi. Otopljavanje glečera, porast temperatura, nestanak prelaza između ljeta i zime – stručnjaci su saglasni da su to pokazatelji da „vrdanje“ nije utemeljeno u stvarnosti. „Većina nesigurnosti vezanih za budućnost klimatskih promjena počiva u opredjeljenjima društva, ne u nauci“, zaključio je Holdren. Na svakom od nas je da pospješi promjene u pravom smjeru ignorisanjem svih onih koji okupiraju medijski prostor dijeljenjem svog mišljenja, a ne činjenica.
Šta sve spada u okolinu koju štitimo?
Velika je zabluda vjerovati da je zaštita životne sredine naša spolja nametnuta obaveza. Međutim, za mnoge nastavlja da bude baš to jer mediji, političari i aktivisti ne uspijevaju da premoste distancu između čovjeka i prirode. Razne interesne grupe ubijediće vas da ste ispunili očekivanja javnosti čim u dom postavite štedne sijalice, ali malo ko pominje da je zaštita okoline ujedno i nastojanje da se očuvaju dosadašnja civilizacijska dostignuća. Kada mislimo o zaštiti životne sredine, na pamet nam padaju darovi majke prirode: biljne i životinjske vrste koje će izumrijeti, šume koje će biti posječene, predjeli koji će nestati pod vodom. To jeste dio istine, ali ne i ona cijela. Često zaboravljamo da čovjekova sredina obuhvata i sve ono što je on – čovjek – stvorio svojim rukama. Vidimo polarne medvjede zarobljene na malenim santama, ali ne i naša naselja kako nestaju pod vodom. Vidimo fotografije sivog neba na drugom kraju svijeta, ne razmišljajući o tome da sjutra baš to može da nas spriječi da odemo na plažu.
Uzimanje u obzir činjenice da u naše okruženje spadaju i tržni centri, putevi, škole, bolnice, radna mjesta, ali i mreže za prenos struje, pijaće vode i interneta bitno mijenja percepciju problema. Za mnoge ljude, parkovi, šume i plaže su udaljeni prizori, ne spadaju u svakodnevnicu. Međutim, institucije koje je čovjek stvorio kroje nam svakodnevni život i bez njih bi zavladao haos velikih razmjera. Dok god institucije koje su zadužene za edukaciju i informisanje javnosti o ekologiji ne uvrste ovakav pristup u svoju rutinu, zaštita okoline ostaće nešto daleko, lako podložno manipulaciji u javnim debatama i medijima.
