U svijetu aktivizma rodio se novi pravac: artivizam, koji podrazumijeva borbu za bolje društvo kroz umjetničko izražavanje. Umjetnici, kao aktivisti, za svoj vid društveno-političkog djelanja ne biraju proteste niti peticije, već fotoaparat, četkice, boje, note, riječi i maštu. Udahnujući dušu svojim djelima koja se bave prirodom i našim mjestom u njoj, oni ne samo da čine da se osjećamo kao dio nečeg većeg, već nam i ukazuju gdje griješimo i u kojem bi smjeru trebalo da se razvijamo kao društvo. Brojna istraživanja pokazuju da društvo ne prelazi na održive modele ponašanja adekvatnim tempom, te da mnogi ljudi još uvijek nijesu dovoljno informisani o ekološkim problemima sa kojima se suočavamo na globalnom nivou. To ne treba da čudi, jer je naučni jezik apstraktan i dalek, a mediji i političari često nisu voljni da javnosti približe ove teme na pravi način. I kako prečicu do naših duša najbolje poznaju baš oni koji dušom stvaraju, u ovakvoj se sredini umjetnost stvorila kao idealan posrednik između svijesti i djela, čovjeka i šire slike o njegovoj ulozi i odgovornosti koju treba da preduzme za svoje postupke.
Dejvid Baklend
UMJETNIK I OSNIVAČ „CAPE FAREWELL“-A
Prilika da upoznam Dejvida ukazala mi se u junu, dok je boravio u Crnoj Gori kao jedan od predavača na ekološkoj manifestaciji ,,Green Culture Forum 2017″. Svakom ko prisustvuje Dejvidovom predavanju, u sjećanje će se urezati kako s lakoćom miri umjetnost i nauku, emocije i djelanje u praksi, oboje posvećujući istom idealu – borbi protiv klimatskih promjena. Ovaj talentovani umjetnik bavi se fotografijom, filmom i pisanjem, a njegovi radovi uvršteni su u trajno izložene kolekcije „National Portrait“ galerije u Londonu, centra „Georges Pompidou“ u Parizu, „Michael Wilson“ kolekcije u Londonu i Metropolitan muzeja u Njujorku.
fotografije: Dejvid Baklend
Godine 2001. osnovao je „Cape Farewell“ projekat, kreativnu agoru koja okuplja umjetnike, naučnike i edukatore na jednom mjestu, kako bi zajedno pokušali da stvore novi jezik za globalno zagrijavanje, pričajući priče koje utiču na ljudska srca kroz muziku, pisanje, slikanje, opere, arhitekturu, poeziju i druge vidove stvaralaštva. Već decenijama svakim novim djelom postepeno sužava jaz između savremenog društva i naše planete. To ga čini savršenim sagovornikom na temu artivizma.
KOLIKO JE VAŽNO ZA UMJETNIKA DA UČINI DA SE NJEGOVO STVARALAŠTVO STOPI SA BORBOM ZA BOLJE DRUŠTVO?
Mi umjetnici smo pod uticajem svijeta u kojem živimo, svijeta oko nas. Opstanak rada koji stvaramo zavisi od uključenosti javnosti u njega. Pritisci da se povinujemo tržištu koje nas podržava i stvaramo objekte koji imaju materijalnu vrijednost su uvijek prisutni, ali, kao umjetnici, mi prigrljavamo rizike i nastojimo da naš rad ima značenje mimo ekonomske dobiti. Posvetio sam prethodnih dvadeset godina svog života bavljenju onim što je jedan od najvećih svjetskih naučnika okarakterisao kao najveći problem u istoriji čovječanstva – globalnim zagrijavanjem. Mi ljudi smo briljantna vrsta koja se oslanja na emocije prilikom donošenja važnih odluka. Zaljubljujemo se, gradimo prijateljstva, slavimo našu djecu i kao umjetnici pripovijedamo ove emocije, stvarajući umjetnička djela koja, nadam se, dopiru do ljudskih srca.
Proširivanje tih priča, kako bi one obuhvatile i našu ljubav prema zemlji i prirodnom domu je mali i jednostavan korak, koji će možda doseći do ljudskih srca zajednice, kako bi započeo kulturnu promjenu koja je neophodna za osnaživanje i zaštitu naše budućnosti. To je veoma jednostavan proces na više načina, a kreativnost je naš željeni način djelovanja. Ovakav društveni aktivizam kroz umjetnost je uzbudljiv i brzim tempom postaje pokret globalnih razmjera. Zaista nam je potrebna ova transformišuća, miroljubiva i lijepa sila.
KOJE REAKCIJE MISLITE DA JE UMJETNIČKO DJELO U STANJU DA PROBUDI, A DRUGI USTALJENI VIDOVI DRUŠTVENO-POLITIČKOG DJELOVANJA NISU?
Mislim da je svako od nas informisan od strane omiljenog umjetničkog djela koje nosimo u sebi: pop pjesme, slike, poeme, ljubavi prema dizajnu i arhitekturi. To djelo leži duboko u našoj psihi i utiče na naša rasuđivanja i ambicije. Za mene je to Jejtsova poezija, koja govori o ljudskom srcu ili moja ljubav prema vodi i način na koji su umjetnici dijelili tu viziju sa mnom. To bi mogle biti i planine Srbije i Crne Gore, poetska kultura i način na koji su se umjetnici inspirisali kako bi stvarali priče. Šta ako bi ove priče takođe govorile o globalnom zagrijavanju, a umjetnici bili u mogućnosti da stvaraju radove koji imaju moć da nas uključe i emocionalno dotaknu jednako moćno kao i hladne činjenice koje nam saopštavaju klimatski naučnici?
KADA STE SHVATILI DA SVOJU KREATIVNU ENERGIJU ŽELITE DA KANALIŠETE U SVRHU EKOLOŠKOG AKTIVIZMA?
Umjetničko stvaranje dovelo me je do rada sa klimatskim matematičarima i naučnicima 1998. godine. Nedugo zatim postalo mi je jasno da je svijetu potreban kreativni glas zajednice – nije postojao način da se moj zaseban kreativni rad nosi sa obimom problema sa kojim smo suočeni. Naučnici rade zajedno i dijele svoja otkrića sa drugima kako bi ti drugi mogli da koriste njihov rad za otkrivanje novih pojmova. „Cape Farewell“ projekat postao je ekvivalentan kreativni zajednički poduhvat koji se bavi jednim izazovom: klimatskim promjenama. Toliko sjajnih, kreativnih umjetnika pozajmili su nam svoje vrijeme i istančana čula kako bismo udruženim snagama stvorili nove priče koje
će se prenositi drugima, kako bi ih oni prigrlili i sami kreirali svoje.
VEĆ GODINAMA STVARATE RADOVE KOJI SE BAVE KOMPLEKSNOM VEZOM IZMEĐU LJUDI I KLIMATSKIH PROMJENA. ZA KOJA SVOJA DJELA BISTE REKLI DA SU IMALA NAJVEĆEG ODJEKA KOD JAVNOSTI?
Uvijek je opasno za umjetnika da se bavi pitanjem utiska koji njegov rad ostavlja na druge. To nije naša oblast, stoga bolje da od toga odustanemo. Veliki dio radova koje sam stvorio za prethodnih dvadeset godina prikazan je široj javnosti. Moj serijal radova sa ženom u drugom stanju, koju sam snimao dok hoda, a potom snimak projektovao na glečere i sante leda na najsjevenijem djelu Arktika, me je činio kako srećnim tako i uzbuđenim. Kasnije sam se vratio u svoj studio u Londonu i snimao bebu koju je rodila moja prijateljica, da bih prilikom sljedeće posjete sjevernog djela Arktika projektovao snimak bebe na led.
Postoji poznati citat Obame, koji glasi: „Mi smo prva generacija koja je svjedok posljedica globalnog zagrijavanja i posljednja generacija koja išta može da učini po tom pitanju“. Kada ta beba odraste, u sjevernom Arktiku najvjerovatnije neće više biti leda. Tokom mnogo godina sam takođe projektovao kratke tekstove i slogane na sante leda i glečere. Oni sadrže neposredne poruke, koje se na moćan način bave našim ljudskim postupcima i posljedicama. „Discounting the Future“ (koristeći bankarske termine), „Burning Ice“, „Sadness Melts“, „Another World is Possible“. Postoji preko pedeset ovakvih poruka, koje su pretvorene u razglednice, odštampane i izložene.
CAPE FAREWELL JE USPIO DA OKUPI NA STOTINE UMJETNIKA I PRUŽI IM PRILIKU DA SE POVEŽU S JAVNOŠĆU NE SAMO KROZ IZLOŽBE SVOJIH RADOVA, VEĆ I KROZ OBRAZOVNE RADIONICE, EKSPEDICIJE I SARADNJU S NAUČNICIMA. KOLIKO JE VAŽNO ZA JEDNOG UMJETNIKA DA SVOJA UVJERENJA I BRIGU O DRUŠTVU IZRAZI I KROZ TE DRUGE, „NEUMJETNIČKE” KANALE?
Volim i koristim koncept ekspedicija kao ogledalo umjetničkog procesa. Kada se čovjek otisne na ekspediciju u nepoznate predjele, često samo sa naznakom ideje koja ga vodi, sam put ga inspiriše, informiše i transformiše inicijalnu namjeru i daje život i suštinu originalnoj ideji. Nisam naročito zainteresovan za solo ekspedicije prilikom kojih postavljeni cilj dominira potencijalnom magijom samog procesa. Ne zanimaju me ni ideje o privilegovanosti umjetnika, zaključanog u svom sopstvenom egu. Mi ljudi uživamo u zajedničkom životu i boravku među drugima – mi smo plemenske životinje. Stvaranje umjetničkih djela sa drugima i među drugima dovodi do uzbudljivih i nezamislivih radova, a kako smo, kao što sam na početku naglasio, suočeni sa nevjerovatnim izazovom u vidu klimatskih promjena, potrebna nam je umjetnost zajednice kako bismo se nosili sa nečim tog obima.
MISLITE LI DA JE VAŽNOST INICIRANJA PROMJENA KROZ UMJETNOST ADEKVATNO VREDNOVANA NA GLOBALNOM NIVOU, KAKO OD STRANE UMJETNIKA TAKO I OD JAVNOSTI?
Začudo, upravo su naučnici ti koji su prigrlili i vrednovali naš rad više nego bilo ko drugi. Često gledamo na naučni rad kao na proizvod isključivo razuma, ne uzimajući u obzir koliko je ta potraga zapravo moćna i kreativna. Uzevši u obzir nedostatak političke volje da se djela protiv globalnog zagrijavanja, smatram tužnim to što oni (političari) i velike klimatske fondacije ne prepoznaju koliko je djelotvoran kulturno-kreativni glas u angažovanju javnosti u ovom kompleksnom izazovu. Od nas se traži da prihvatimo fundamentalnu promjenu u načinu na koji živimo svoje živote, da razmotrimo koliko štete naša zavisnost od fosilnih goriva nanosi planeti.
To je kao da zavisniku pokušavate da objasnite da njegovo oslanjanje na droge mora da prestane, da treba da se dovedu u red. Dok nam postane jasno da sagorijevanje nafte, uglja i gasa u ovoj mjeri opasno utiče na naše živote, možda bude prekasno. Jednako je frustrirajuća činjenica da trenutno imamo tehnologiju potrebnu da ukinemo prljave navike i stvorimo električna vozila, žanjemo moć vjetra, sunca, vode i plime, učinimo građevine energetski efikasnim i jeftinijim za održavanje, a ništa od navedenog ne koristimo u dovoljnoj mjeri i dalje. Zašto je to tako? Ono što nam je potrebno su uzbudljive priče na nivou cijelog čovječanstva, priče koje će odagnati strah od promjena i afirmisati ovaj novi, dinamičniji, tehnološki uzbudljivi, ekonomski pravedniji i izuzetno moguć novi svijet.
Anastasija Kostić
UMJETNICA
Slučajno ili ne, umjetnicu Anastasiju Kostić sam upoznala baš na jednom okupljanju posvećenom zaštiti životne sredine. Nakon nekoliko minuta razgovora bilo mi je jasno da je preda mnom osoba koja svojim radom potvrđuje da to što si mlad nije prepreka za bavljenje temama koje su veće od tebe i koja se uvijek pita: „Šta dalje? Kako mogu pružiti još više?“. Dvadesetšestogodišnja Podgoričanka završila je osnovne studije Grafičkog dizajna i specijalizaciju na programu „Ilustracija“, a imala je priliku da određeni period školovanja provede u Francuskoj, na „Ecole Nationale Supérieure d’Art de Nancy“. Trenutno privodi kraju magistarske studije slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti Cetinje, u klasi profesora Ratka Odalovića. Do sada je učestvovala na brojnim grupnim izložbama u zemlji i svijetu, a upravo je njena prva samostalna izložba pod nazivom „Oneness“ bila savršen povod da porazgovaramo o artivizmu. Osam instalacija koje sačinjavaju „Oneness“ oslikavaju sve ono što je bitno umjetnici koja iza njih stoji: pregršt razmišljanja o postojanju, filozofiji, prirodi i unapređivanju društva kroz podsjećanje na to da smo svi mi na kraju ipak jedno.
fotografije: Duško Miljanić
OVOG MJESECA GOVORIMO O ARTIVIZMU. ŠTA MISLIŠ: GDJE SE I U KOLIKOJ MJERI SASTAJU UMJETNOST I AKTIVAN RAD NA STVARANJU BOLJEG DRUŠTVA?
Umjetnost je kroz vrijeme bila svedok, katalizator i jedan od glavnih učesnika u društvenim promjenama. Umjetnike smatram duboko osjećajnim bićima, koja su se kroz istoriju svijeta pokazala kako kao proroci tehnoloških inovacija, tako i kao bića koja percipiraju i anticipiraju socijalna dešavanja kroz jedan specifičan jezik – jezik umjetnosti.
KOJE REAKCIJE MISLIŠ DA JE UMJETNIČKO DJELO U STANJU DA PROBUDI, A DRUGI USTALJENI VIDOVI DRUŠTVENO-POLITIČKOG DJELOVANJA NISU?
To je posebno višeslojno stanje, gdje se mnogi svjetovi susreću i značenja prepliću. Umjetnost je jedan duboki razgovor, dvostruko ogledalo u kojem vidiš i sebe i nekoga ko te posmatra sa druge strane. Naravno, „razgovor“ zavisi od medija kojim se umjetnik izražava. Ono što sam uočila jeste da se određeni broj ljudi ne usuđuje da komentariše, jer misle da nemaju odgovor na pitanje šta je to umjetnik htio da kaže. Ja mislim da je savršeno normalno biti u procesu saznavanja i da umjetnost treba da prestanemo da posmatramo kao elitističku, hermetičnu sferu života kojoj samo odabrani pripadaju.
I umjetnici i publika treba da budu otvoreni za dijalog. U korijenu umjetničkog djela postoji samo određeni dio koji, kako umjetnik, tako i gledalac, može da osvijesti, vraćajući tok misli unazad. Porijeklo misli je ogromna misterija, tako da svi treba da budemo otvoreniji jedni prema drugima u procesu traženja odgovora. Umjetnost utiče na promjenu svijesti, a u svijesti su sva rešenja.
KROZ SVOJU IZLOŽBU „ONENESS“ PODSJEĆAŠ SVE KOJI POSMATRAJU TVOJA DJELA NA JEDINSTVO, JEDINSTVO LJUDI SA PRIRODOM, DUHOVNOG SA MATERIJALNIM, NA JEDNU ZAOKRUŽENU CJELINU KOJA PROIZILAZI IZ SVEGA NAVEDENOG. ŠTA TE JE INSPIRISALO BAŠ ZA OVU TEMU?
Ova izložba je slika mog duhovnog stanja i subjektivnog osjećaja konteksta u kojem se nalazim. Mislim i osjećam da sve što postoji pripada jednom organizmu i većoj slici. Zamislite samo da krvno zrnce u vašem tijelu odbija da vjeruje da postoji kontekst tijela, a zatim i cijelog svijeta u kojem se nalazi! U svakoj od osam instalacija sam obrađivala određeni segment postojanja. Uzeću primjer „Dva rođenja“, poslednje instalacije. U prvom fizičkom rođenju – čovjek je formiran sistemom kocki koje ga okružuju. Za mene su te kocke sve sa čime je čovjek rođen, sistem koji sa sobom nosi, konstrukti koji dijele svijet. Na drugoj strani je duhovno rođenje, gdje se čovjek oslobađa od zagušujuće „kutije“. Da bi se duhovno rodio, čovjek mora da slomi staru sliku o sebi, i zato su ostaci na podu. Simbolično, posjetilac koji se nađe u prostoru ove instalacije, nalazi se u procesu, i može sebe da vidi u obje strane. Rješenje je u promijeni svijesti, sloboda i univerzalna svijest su stvar percepcije.
DA LI SI OD STARTA IMALA NAMJERU DA POMIRIŠ UMJETNIČKO IZRAŽAVANJE SA AKTIVIZMOM U OBLASTI EKOLOGIJE?
Svako djelovanje je neodvojivo od ličnosti i načina života čovjeka. Tako je i kod mene prirodno proisteklo bavljenje ovom temom. Na primjer, rad „Sinergija“ je prizor dvije figure čija su tijela sačinjena od materijala koji reflektuje vječno promjenljivi kontekst u kojem se nalaze. Tu sam htjela da prikažem koliko ljudi zavise od, i koliko ih zapravo sačinjava okruženje, i u duhovnom i fizičkom smislu. Na instalaciji „Učesnici“, okrenuta polulopta sa ljudima i nebeskim tijelima je vraćanje na kontekst u kojem se nalazimo – mi, planeta, nebeska tijela – svi mi učestvujemo u ovom ogromnom tijelu prirode. Zanimaju me načini na koje mogu da učestvujem u stvaranju boljeg svijeta, a ti načini mogu da budu sve: od bacanja smeća u kantu, reciklaže, pa do podržavanja cruelty free proizvoda, tehničkih inovacija i, u mom slučaju, stvaranja umjetničkih djela na tu temu, radionica, vegetetarijanskog načina ishrane, itd.
„Sve je jedno“, je fizički najveća od svih instalacija i obuhvatala je dva sprata. Svi elementi prirode, iako postoje sami za sebe, u sopstvenim izolovanim svjetovima, fizički stvaraju jednu veću zajedničku sliku, a veliki cvijet koji dijelom već vene podsjeća nas na smrt, koja je sastavni dio prirode, a ljudima i dalje teška za prihvatanje.
KOJE SU GLAVNE PORUKE KOJE ŠALJU TVOJI RADOVI?
Sveobuhvatna poruka je da se svaka manifestacija Života vidi i osjeti kao neodvojivi dio prirode. Smatram da je ovakav pogled na svijet baza svake „zelene“ prakse, da se svijet vidi kao jedan, a ne podijeljen izmišljenim granicama, koje samo predstavljaju idejni konstrukt u svojoj suštini. Da ljudi shvate da svojim dogovorima kreiraju svijet, kako lošiji tako i bolji.
PORED UMJETNIČKOG STVARALAŠTVA I GRAFIČKOG DIZAJNA, TAKOĐE SI DRŽALA RADIONICE ZA NAJMLAĐE UPRAVO NA TEMU EKOLOGIJE I UMJETNOSTI. KOLIKO JE VAŽNO DA UMJETNICI SVOJU KREATIVNU ENERGIJU USMJERE I NA ŠIRENJE ZNANJA I PROMOVISANJE ZDRAVIH OBRAZACA PONAŠANJA, RAZMIŠLJANJA I DJELANJA? DA LI VIDIŠ SEBE KAKO I UBUDUĆE DRŽIŠ OVAKVE VRSTE RADIONICA?
Veoma je bitno da svi damo svoj doprinos svijetu u kojem živimo i da shvatimo da i najmanja stvar kasnije bude katalizator nekih mnogo većih. Tako je i radionica za djecu „Umjetnost i ekologija“ bila moj mali doprinos, koji je za mene predstavljao ogromno zadovoljstvo, sa kojim svakako želim da nastavim. Potičem iz porodice gdje se većina članova bavila profesorskim radom, od biologije, preko umjetnosti, do istorije, latinskog jezika, psihologije, tako da je i meni nekako prirodno došla takva vrsta rada – kako kroz nekadašnji rad kao asistent na Fakultetu likovnih umjetnosti Cetinje, gdje sam takođe imala radionice sa djecom iz lokalne osnovne škole, tako i kroz razne druge projekte.
„Jednačina“ prikazuje figuru koja se nalazi na nultoj tački koordinatnog sistema, u svijetu apstrahovanja i ideja. Iza nje su ose vremena i prostora, x i y, svijet nauke i simbola, stvoren kao orijentir za istraživanje svih misterija svijeta i
opažanje veličine same prirode.
I NA KRAJU, DA LI VEĆ IMA NEKIH NAZNAKA DA LI ĆE I TVOJI NAREDNI RADOVI BITI NEKI VID AKTIVIZMA KROZ UMJETNOST? AKO DA, DA LI ĆE TO TAKOĐE BITI OBLAST EKOLOGIJE, ILI NEKA DRUGA?
Umjetnički rad je usko vezan za moj život, tako da se nadam da ću u budućnosti uspjeti da inspirišem što više ljudi na slobodu i osjećaj jedinstva između ljudi sa nevjerovatno lijepom i misterioznom prirodom.
