Poslije prošlogodišnjeg odmora (o kojem će možda biti više riječi u nekom narednom pisanju) mislila sam da ta nevjerovatna kombinacija uživanja, neopterećenosti, tirkiza i mira teško da može da se ponovi. A onda se desio Krit. Desio se kao opcija broj xy, nakon mnogih premišljanja – gdje otići u oktobru?
Bila sam preumorna. Iscrpljena od posla, izlizana i psihički i fizički i jesen je bila tu. Godišnji nisam imala kada i svi ostali, jer sam planirala jednu daleku destinaciju za septembar, koja se izjalovila. Krenula sam da planiram – na listu sam stavila šta od odmora želim, a šta ne. Koje destinacije dolaze u obzir a koje ne. Izgledalo je ovako: želim sunce, da mogu da se kupam, da mogu da nosim veliki slamnati šešir, da nema gužve, da mogu da čujem svoje misli, da ima kulturnih sadržaja, da je inspirativno i da je to negdje gdje nisam bila. Ne želim: haos i more ljudi, klasičnu turističku masovnost, odmor u velikom gradu, vrisku i galamu, ne želim folk zvuke i miris pljeskavice dok se sunčam.
Krenula sam da istražujem od zapada Portugala pa sve do Turske i uporno nisam nalazila ono što sam tražila. Ili je bilo preskupo ili je bilo predaleko ili nije bilo dovoljno toplo. A onda je odnekud isplivao Krit. Što sam više o njemu čitala, to sam bila zaluđenija tim famoznim jugom Grčke, oazom ljetnjeg mira u kasnu evropsku jesen. I prije nego što sam mogla da povjerujem da sam našla sve što želim, da putujem na ostrvo, karte su bile kupljene i moj godišnji je bio na pomolu.
Rekli su mi: „Pazi se, Krit nije klasična Grčka. Krit je skroz drugačiji od toga.“
Već je bilo kasno. Noge su mi virile uz retrovizor iznajmljenog malog Pežo kupe-kabria, lijevom rukom sam pridržavala šešir, a desnu sam ispružila kroz prozor i duboko disala. Ko može da kontroliše glavu kada se već ludo zaljubi?! Telefon mi nije radio i mojoj sreći nije bilo kraja. Ostavila sam ga u fioku u hotelskoj sobi i tu je stajao do polaska nazad. Nisam Instagramisala, nisam provjeravala Fejsbuk, nisam imala dodir sa mejlovima, nisam se nikome javljala (sem mami, jer mame najviše brinu).
Sletili smo u Hanju, glavni grad i centar zapadne, istoimene regije Krita i dogovorili smo se ovako: povući ćemo jednu imaginarnu vertikalnu liniju na karti i orjentisaćemo se na regiju Hanja. Nećemo pokušavati što više da vidimo mimo nje, jer to je prosto nemoguće. Nije ti dovoljno ni 6 godišnjih odmora na Kritu pa da vidiš sve. Neki sljedeći put idemo u Herkalion i na istok, sada smo tu i daj da vidimo sve što možemo ovdje. Daj da se odmaramo, daj da jedemo kleftiko i upoznamo nove ljude.
Doći na Krit a ne iznajmiti auto znači minus u startu. Skrivene i nevjerovatne plaže, impozantne klisure, ostaci starog antičkog grada, zavučeno jezero, minijaturna naselja i impresivni pejzaži – sve to ostaje neistraženo ukoliko nemate četverotočkaša i dobro društvo pride.
Vidjeli smo mnogo toga što nam je oduzelo dah. Bio je to jedan avanturistički, aktivno-neopterećujući odmor, sa 6 sunčanih dana i jednim kišnim u kojem smo obišli i samu Hanju i Rethimnon.
Plaža Elafonisi, jedna od najpoznatijih i najljepših plaža Grčke, a i svijeta, bila je prva na listi. Izabrali smo da ne idemo bližim i boljim putem, kroz kontinent, nego uz samu obalu, dužim i vijugavim putem koji je sam dolazak učinio još uzbudljivijim. Stajali smo na svakih deset minuta, fotografisali, zagledali se u pučinu koja se pružala iza planinskih vijenaca, slušali glasno muziku i pjevali bez sluha, dizali ruke u vjetar i divili se svemu što nas je okruživalo. A onda je put ka Elafonisiju postao malo širi, pojavilo se nešto više automobila i najednom, parking (koji se ne plaća) i ljudi koji su došli, baš kao i mi, da dožive rozi pjesak, tirkiznu vodu i nevjerovatni prizor.
Koliko god bila dobra sa riječima, one ponekad nisu dovoljne. Nisu dovoljne za ovo ostrvo, koje na svakom koraku nudi nešto novo: opružene grane sa narandžama tik uz cestu, minijaturne crkvice uvučene u pećine, stada koza na najzavučenijim mogućim mjestima, strašno druželjubive domaćine, masline koje se protežu u nedogled, neopterećene ljude koji žive svoj život dok turisti pokušavaju da zavire u svaki kutak, piktoresne ulice Hanje, mace koje svi maze i hrane, savršenu tradicionalnu hranu, život bez stresa i ludačkog tempa.
Kada bi me pitali šta bih to izdvojila, teška srca rekla bih – plažu Balos. Jedinstvenu lagunu, do koje se spušta pješke oko 3km i gdje vas u prirodnom rezervatu čeka plaža sa razglednice, nešto najljepše što sam u svom životu vidjela. I obećala sam Balosu da ću se vratiti, da ću mu pokloniti dan od svitanja do sumraka i da ću se tek tad vratiti kući.
Pitala sam i ljude, Grke, koje smo upoznali, šta rade ostatak godine? Kažu beru masline, sire sir, spremaju se za sezonu koja traje od aprila do kraja oktobra. Kažu da je zima sjajna, da je temperatura oko 15 stepeni i da šetajući plažom oko pet kilometara sretnete 3 čovjeka koji su izašli u šetnju sa ljubimcima. Taj mir i spokoj već dugo sanjam, radujem se novim iskustvima i drugoj strani Krita, onoj istočnijoj. Ipak, taj ukus grčke salate (čija je tajna samo u maslinovom ulju ove regije, kako su nam rekli), vjetar u priobalju, nešto tamnija koža i miris ljeta u svom prolasku, kupili su me čini mi se – zauvijek. I znam da kad god se Kritu budem varaćala, Hanja i taj prvi susret sa njim ostaće ucrtani kao najbolje i najuzbudljivije ljeto ikad. A bio je to samo jedan obični oktobar.
