Rokoko se često naziva poslednjom fazom baroka. Takva je (gotovo isključivo stilska, odnosno formalistička) podjela umjetnosti po sebi problematična, ali baš tamo gdje se ona prihvati neophodno je praviti razliku između ova dva perioda. Barokno, istina, počiva na iluzionizmu, ali je ono tektonsko uvijek jasno naglašeno.
Barok je iluzoran, dramatičan, scenski, ali se nikada ne dovodi u pitanje stabilnost. Iluzorne predstave i dalje odišu time, zapravo, toliko odišu stabilnošću i izgledaju realno da nam se, na primjer, zaista čini da postoji otvor u tavanici, da su stepenice zaista dugačke, a ne nešto lažno, čisto optičkim sredstvima postignuto. Ono što se vidi posjeduje svoju čvrstinu, čvrstinu koja je narušena upravo u rokokou. Rokoko ne zna za varke, on prije svega počiva na dekorativnosti. Dekorativno je u rokokou toliko naglašeno, preuveličano, toliko je na njemu akcenat – da se gubi granica od jednog ornamenta do drugog. U tom smislu, gubi se i stabilnost. Rokoko je atektoničan, prozračan, lebdeći, svijetao, ne poznaje kontraste, on je fluidan. Iz tog razloga, ako se usvoji periodizacija istorije umjetnosti koju prihvata tradicionalna nauka, neophodno je naglasiti razliku između ova dva perioda. Ta razlika, međutim, nije samo umjetnička. Mnogi su istoričari umjetnosti težili da pokažu kako socijalna i kulturološka promjena uvijek nosi i umjetničku, odnosno kako se promjena dešava na jednom širem nivou nego što bi se moglo misliti. Rokoko je, recimo, za razliku od baroka, mnogo više vezan za plemstvo nego za crkvu, a centar širenja pomjera se iz Italije u Francusku. Moda je, čini se, dobila na značaju kakav nikada ranije nije imala, jer crkva nikada i nije imala mnogo sa modom (sem u fukoovski shvaćenom konceptu zabrane), ali plemstvo oduvijek jeste. Stoga je francuski apsolutizam značio pomijeranje akcenta na profano, umjesto sakralnog, i dvor je postao istinski centar zbivanja. Tu su se stvarali modni trendovi („dizajneri“ su živjeli uz vladare), odatle su se širili (udajama, putovanjima, umjetnošću, zabavama), praćenjem trendova potvrđivao se status, i tako dalje. To je takođe vrijeme kada su se otvorili putevi za Kinu, i kada je Istok, ali ne samo modno ili po pitanju umjetnosti već stil života kakav se sreće na Istoku uopšte, postao uzor za Zapad, posebno Francusku. Posebno je prihvaćena i njegovana istočnjačka istančanost, ukus, bitnost estetike, ljepote, njege. Pa i dekoracija, posebno brižan odnos prema uređenju enterijera, takođe se može povezati sa ovim uticajem.
Upravo je osamnaesti vijek, vijek rađanja Estetike kao nauke; ona se doduše kao takva razvila na prostorima da našnje Njemačke, ali se stil života, ono „živjeti estetski“, istinski primilo najviše u Francuskoj. Tu treba tražiti korijene prepoznatljivog francuskog stila, njege kao životnog principa, vjere u suptilno, istančano i lijepo. Tu u bliskim odnosima sa istočnjačkim kulturama. Pa ipak, morala je postojati prirodna naklonost ka tom aspektu da bi baš on toliko zaživio, kao što je jasno da je samo u Njemačkoj mogla da se razvija takva nauka o lijepom. Tako se razvila i francuska kozmetika, šminka, manična upotreba parfema. Šminkanje je postalo dio svakodnevnog života, i to šminkanje i njega u nizu koraka, kompleksna, kakva je i dan danas njega na Istoku (dobarprimjer je trenutna pomama za korejskom kozmetikom i principima njege). Ali ne samo da se razvila ta iskonska potreba za ljepotom, već su se i istočnjački ideali preuzimali. Zapad danas ima svoje „lijepo“, tjelovježbu i preplanulost. Istok, baš kao i nekad, uglavnom insistira na svijetlom tenu. Upravo je svijetao ten bio ideal ljepote u 18. vijeku i u Evropi zahvaćenoj apsolutizmom. To se postizalo i njegom, odnosno tretmanima izbjeljivanja kože (na primjer kiselinama), ali i šminkom.
U osamnaestom vijeku puder je bio bijele boje, čist, a boja se često nanosila i kao farba za lice. Ta je boja, svakako, bila otrovna, i mnogo je mladih žena umiralo od „prešminkavanja“. Ono što je fascinantno je činjenica da je to barem od sredine vijeka bilo poznato ljudima, ali to nije sprečavalo žene da se šminkaju, žene raznih doba. Tek je krvava revolucija ugasila banalno umiranje do tada tako rasprostranjeno. Tada se umiralo iz velikih razloga, revolucionarno… Svijetao ten je dakle tokom 19. vijeka bio imperativ, ali, to je tek jedan od elemenata koji su se primjenjivali u kozmetici tog doba. U svakoj kutijici za šminku, a bilo ih je raznih, od onih jednostavnih drvenih do onih izrađenih u dragom kamenju, postojala su osnovna tri make-up elementa. Sem toga, nezaobilazni su bili i parfemi, a treba pomenuti i da narativ o užasnoj higijeni u ovo doba nije sasvim istinit, tako da parfem nije bio, kako se to olako misli i kaže, puko maskiranje smrada od nekupanja. No vratimo se na kozmetičku kutiju: tu je već pomenuta bijela boja za ten, potom karmini ružičastih boja, i na kraju „flasteri“ za lice. Ruževi su tada, kao što se ponegdje koristi i sada, bili korišteni i za usne, i kao rumenilo, i kao sijenka za oči. Jedna te ista boja kontrastirala je sa bojom tena, ali i dalje svijetla, na isti način razbijajući oblik lica, dopuštajući da se jedan dio doslovno stapa u drugi. Lice je korišteno kao platno, a jedini kontrast koji je postojao bio je onaj koji je postizan trećim elementom, tzv. flasterima odnosno naljepnicama za lice.
Naljepnice-flasteri za lice svakako se nisu sada prvi put pojavile. Uglavnom u vidu komadića platna (u osamnaestom vijeku od satena, somota, svile) koji se lijepi na lice, u prošlosti su se koristili za prekrivanje nesavršenstva lica, akni, ožiljaka, opekotina, itd. Ova funkcija se zadržava i u doba rokokoa, ali ona nije primarna. Primarno je, kao što bi moglo biti i očekivano, ono dekorativno, imperativ ovog perioda. Tamni materijal je, isječen u vidu malog kruga, često lijepljen tako da liči na mladež.
Budući da je osamnaesti vijek vrijeme rađanja neoklasicizma i prosvetiteljstva, između ostalog buđenja i antičkih ideala, mnogi čestu pojavu lažnih mladeža vide kao posljedicu poznavanja antičkih mitova odnosno njihovih raznih interpretacija. Jedna od njih govori o tome da je Venera, boginja ljepote, majka Erosa, najljepša od svih boginja – imala na obrazu jedan mladež. Iako je mladež vid nesavršenstva, boginju je zapravo učinio još ljepšom. Popularnost mita zaista je mogla dovesti do popularnosti upotrebe flastera za lice. U prilog tome ide i činjenica da su se pjege, shvatane na isti način kao „nedostatak“, u rokokou za razliku od mladeža – prikrivali. Ideja o poznavanju mita kao uzroku upotrebe flastera ipak ne objašnjava njegove druge funkcije i oblike. Jer, flaster nije postojao samo u vidu kruga, već i u vidu zvijezde, srca, trougla, kvadrata, polumjeseca itd.
Raznolikost oblika koja bi ukazivala na dekorativnu igru nije jedina raznolikost koja u pogledu flastera za lice postoji. Krucijalan je bio položaj. Položaj je u socijalnoj funkciji, u funkciji razdvajanja klasa i različite političke pripadnosti. Tako se mogu javiti zapisi iz tog perioda o svađi dvije žene na zabavi, svađi zbog toga što im se flaster nalazio na različitim obrazima, jednoj na lijevoj, a jednoj na desnoj strani, odnosno – imale su različita politička shvatanja. No ta oznaka je prije svega imala seksualnu funkciju. Da li je neko „lakog morala“ ili nije, koliko je zavodljiv, koliko seksualan ili čak da li se bavi prostitucijom – zavisilo je od broja naljepnica na licu. Veliki broj je značio da je žena prostitutka, samo jedna je značila aseksualnost i staromodnost, a idealan broj je uglavnom bio 2-3 naljepnice, na određenom dijelu lica. Posebno su dio oko usta isticale kokete, a dio oko očiju naglašavao je časnost one koja ih nosi. Može se reći da je lijepljenje naljepnica na lice u osamnaestom vijeku na neki način slično današnjem tetoviranju i ukrašavanju tijela pirsinzima. Funkcija je, kao i danas, višestruka – socijalna, estetska, ali i lična, intimna, značeći različito za svakog pojedinca.
