Šta ako bih vam rekla da postoji čovjek koji je 30 dana oblačio svoj otpad i nosio ga kroz bučne ulice Njujorka, vozio biciklo s kraja na kraj Sjedinjenih Američkih Država, zavirivao u kontejnere kako bi pokazao koliko savršeno dobre hrane bude bačeno svakog dana, bavi se „gerilskim sakupljanjem“ voća i povrća u urbanoj sredini u kojoj živi, gradi mini domove i bašte za ljude kojima su oni potrebni, obećava da nikada neće biti milioner… i ima samo 32 godine? Da, on je stvaran, ali i nevjerovatno srdačan, saosjećajan i pun razumijevanja. Kako i sam kaže, uspio je da od „pijanog momka“ postane „momak koji pravi razliku“. Trenutno sprovodi u delo projekat „Sloboda ishrane“, koji podrazumijeva da tokom 365 dana jede i pije samo hranu i piće koje sam uzgoji ili sakupi.

Ljudi, upoznajte Roba Grinfilda, avanturistu, ekološkog aktivistu i učitelja čiji su nastavni materijali stranice sopstvenog dnevnika i sjećanja na svoje dogodovštine. Svako ima uzora, il’ dva. Znate, onu osobu koja učini da poželite da otkrijete svrhu sopstvenog postojanja na Zemlji i činite ono što je najbolje za vas na način koji ispunjava pluća životom i donosi dobrobit cijeloj zajednici. Ta osoba ne mora da bude „life coach“ da bi vam to predstavljala, o ne – najčešće je to zapravo samo neko ko konstantno, dan za danom, radi male stvari koje svjedoče o usklađenosti njihovih postupaka i vrijednosnog sistema. Da, svak ima makar jednog uzora. Rob Grinfild je moj. Upravo mi je iz tog razloga čast što u Pleziru mogu da vam pomognem da bolje upoznate ovog nevjerovatnog čovjeka.

Veoma je teško napisati uvod za priču o Robu Grinfildu, a da se pri tom ne dogodi da prve dvije stranice teksta ne ispune isključivo priče o njegovim fantastičnim avanturama! Prije nego ih navedem, voljela bih da vas uputim na jednu od stvari u vezi njega koje najviše osvježavaju svijet: Rob ne pripisuje njegovo uplovljavanje u život pun ovakvih poduhvata nijednom konkretnom „život ili smrt” iskustvu. Ne, sve promjene koje je uspio da uvede u svoj život plod su kontinuiranog obrazovanja i usklađivanja njegovog životnog stila sa vrijednostima koje su mu srcu drage, malo po malo. A u vremenima u kojima danas živimo, kada svako čeka na taj veliki trenutak koji će mu promijeniti život iz korijena da bi i sam počeo da se mijenja, kao što je to slučaj u filmovima, ohrabruje priča nekog ko je postigao sjajne rezultate pristupom „korak po korak”, i nastavlja da se razvija na isti način. Kao što je objasnio u svom TEDx govoru, sastavio je spisak malih promjena koje je želio da uvede u svoj život, po jednu za svaku sedmicu. Prodao je svoj automobil i očistio prašinu sa bicikla. I negdje usput, ideje za avanture počele su da se rađaju. Postepeno i bez puno pompe, kao i sve drugo vezano za Roba.

Neke od tih avantura uključuju i:
• Stvaranje nešto više od 2 kilograma otpada dnevno – što je količina koju prosječan stanovnik SAD-a napravi svakog dana – tokom 30 dana, i umjesto bacanja, pothranjivanje tog đubreta u prozirno „kontejner“ odijelo koje je nosio tokom trajanja svog „Ja otpad“ projekta. Cilj je bio pružiti ljudima lako raspoznatljivu, fizičku predstavu o tome koliko otpada stvore svakog mjeseca i upotrebiti to saznanje u obrazovne svrhe. Na kraju krajeva, kada govorimo o potrošnji, nije li mnogo jednostavnije zamisliti Roba u odijelu od otpada nego govoriti o maglovitim ciframa?
• Otisnuo se na biciklističku turu SAD-om kako bi podizao svijest ljudi o važnosti prelaska na načine života koji su bolje usklađeni s životnom sredinom. Istovremeno, nastojao je da i sam stvara što manje otpada, hranio se isključivo svježom nepakovanom hranom ili namirnicama koje bi pronašao u kontejnerima, nije koristio neodržive metode transporta (dakle, samo pješačenje i biciklizam dolazili su u obzir) i bio je „van mreže“ – nije se oslanjao na konvencionalnu električnu mrežu niti na javni sistem vodosnabdijevanja!
• Kupio avionsku kartu u jednom smjeru i stigao u Panamu samo sa svojom odjećom, pasošem i snažnim uvjerenjem da su ljudi u svojoj srži voljni da pomognu drugima. Da – bez ikakvog novca! Oslanjajući se u potpunosti na tržište razmjene – nuđenje pomoći u zamjenu za pomoć – kao i volonterske platforme poput WWOOF-a i društvene mreže, ovaj mlad čovjek koji je tragao za iskrenom povezanošću s ljudima uspio je ne samo da bezbjedno stigne kući, već i da obogati svoj život neponovljivim iskustvima koja svjedoče o tome da su ljudska bića zaista u suštini dobra.
• Išao u pohod na kontejnere (engl. „dumpster diving“) i dijelio fotografije sve sjajne jestive hrane koju bi pronalazio u kontejnerima ispred supermarketa, kako bi podigao svijest ljudi o tome koliko resursa bude bačeno bez valjanog razloga. Otišao je na još jednu biciklističku turu SAD-om i tokom nje se hranio iz kontejnera. U osam američkih gradova koje je tom prilikom posjetio, u parkovima bi izlagao hranu koju bi noć ranije nalazio u tamošnjim kontejnerima kako bi obrazovao ljude i pružio im plastične primjere toga kako se traći dobra hrana.
• Projekat na kojem trenutno radi: „Sloboda ishrane“. Počevši od 11. novembra 2018, Rob jede i pije samo namirnice koje sam uzgoji ili sakupi, i to u urbanoj sredini kakva je njegovo trenutno prebivalište: Orlando, Florida. Da, dobro ste pročitali – godinu dana bez čokolade! Ono što ovaj poduhvat čini još impresivnijim je činjenica da Rob ne posjeduje sopstveno zemljište, pa hranu uzgaja u nekorištenim dvorištima i na zapuštenim parcelama širom svog okruženja, gdje je i sakuplja. Njegov cilj je da poduči ljude o razlozima zbog kojih je naš trenutni prehrambeni sistem u krizi, kao i zašto uzgajanje sopstvene hrane ujedno za ljude može da znači i povratak moći koju im je uzela korporativna poljoprivreda, ali i da se pokaže kao iskustvo koje oslobađa, kako ljude, tako i njihovu vezu sa hranom.

Rob čini ono u šta vjeruje. Intervju koji slijedi vas stoga neće samo inspirisati na razmišljanje o svojoj vezi sa neposrednim okruženjem i načinima na koje utičete na njega, već i na samorefleksiju o tome koliko, uopšteno govoreći, vaši postupci podržavaju vaš vrijednosni sistem. Svaki od njegovih projekata je to učinio za mene. A ni naš kratak onlajn susret nije bio ništa drugačiji.

Trenutno ste na putu prehrambene samostalnosti – uzgajate svoju hranu i konzumirate samo ono što sami spravite. Kako ste znali da je ovo pravi naredni projekat za vas nakon onih prethodnih poduhvata, i kako ste se za njega pripremali?
Pa, puno je pravih misija, ovo je samo jedna od njih. Na neki način, život je kratak, i teško je odabrati najbolji način da iskoristim svoje vrijeme, ali za mene je hrana neizmjeno važna za naše postojanje. Bez hrane ne postojimo. Danas smo se udaljili od osnovnog razumijevanja svoje hrane: odakle potiče, kako dolazi do nas, kako se pravi. Mislim da je uzgajanje sopstvene hrane jedna od najvažnijih vještina koje možemo da usvojimo. Upuštanje u ovaj projekat primoralo me je da naučim kako da uzgajam i sakupljam svoju hranu, kako da je zaista razumijem. Tako da je tu to, a tu je i činjenica da je ovo projekat za koji sam znao da će privući pažnju ljudi i navesti ih da razmisle o hrani. Smatram da većina ljudi treba mnogo više da razmišlja o njoj.

Na svom blogu ste pominjali da ste u prošlosti vjerovali da je previše skupo hraniti se svježom, zdravom hranom, a da ste kasnije naučili da je zapravo skuplje jesti zapakovanu prerađenu hranu. Kako biste opisali ovu razliku u cijenama našim čitaocima?
Ovo je izazov, i zavisi od načina na koji vršite poređenje. Kada posmatrate stvari kao isključivo crne ili bijele veoma je lako izvesti netačne pretpostavke. Kada samo poredite hranu u prodavnicama (recimo, prerađenu zdravu hranu i uobičajenu prerađenu brzu hranu), može biti da jeste skuplja. Međutim, kada počnete da razmatrate kako da u potpunosti promijenite način na koji jedete i zapravo provedete više vremena sa hranom koju jedete, onda shvatite – zapravo, osnovne namirnice, bilo da su to žitarice ili mahunarke, su mnogo jeftinije od prerađene hrane. Ako odete korak dalje, hrana je život i život je hrana. Hrana koju jedemo utiče na nas, pa ako provedemo decenije na brzoj „džank” hrani, koja je jeftinija, na duže staze to može da znači trošenje mnogo više novca na brigu o zdravlju, zbog svih problema koje takva hrana stvara. Ja posmatram stvari holistički, gledajući mnogo širu sliku i istinski vjerujem da nas vremenom kupovina hrane koja je jeftinija a manje zdrava sustigne u određenoj mjeri. Ne uvijek – ljudska bića su otporna i nevjerovatno je šta neki od nas mogu da čine a da i dalje žive zdravo do pozne starosti. Ovakav pristup funkcioniše za neke ljude, a za mnogo njih ne.

Koje namirnice su toliko lake za uzgajati da to svako može učiniti, bez obzira na to da li imaju veliku baštu ili mali prostor na balkonu?
To zaista zavisi od vaše klime i toga gdje živite; ne mogu da govorim o balkanskom poluostrvu jer imam iskustva samo u uzgajanju hrane u ovoj klimi. Generalno, na većini mjesta je zeleno povrće najlakše za uzgajati. Mogućnost gajenja sopstvenog „zeleniša“ znači produktivnost, bogatstvo hranljivim materijama i zauzimanje minimalne količine prostora. Kada govorimo o ljudima koji tek počinju da sade svoju hranu, zeleno povrće je definitivno ono od čega bih ja počeo.

Oblačili ste svoj otpad, hranili se iz kontejnera, živjeli u mini kući…Kad se ideja javi, kako znate da je ona prava koju treba pretočiti u stvarnost, bez obzira na to koliko šokantno djeluje?
Nemam način na koji bih to mogao da znam, jednostavno razmislim o projektima koje osmislim i zapitam se – da li vjerujem da će ovo biti nešto što će navesti ljude da se preispitaju? Da li će učiniti da ljudi razmisle o svojim životima, da razumiju probleme koji su teški za razumjeti? Takođe, da li ću ja uživati u ovome? Da li ću dobiti nešto od ovoga, da li ću rasti i učiti? Ukoliko je „winwin”, dobro i za druge i za mene, onda je to tip projekta u koji ću se upustiti.

Često pominjete na društvenim mrežama da obećavate da nikada nećete biti milioner i donirate sve što prevazilazi finansijska ograničenja koja ste za sebe utvrdili. Kako neko dođe od toga da traga za finansijskim izobiljem do toga da zaista ne želi više od onoga koliko mu je potrebno? Kako ste uspjeli da se izborite sa brigom o finansijskoj sigurnosti koja je toliko rasprostranjena među ljudima danas?
Ne sjećam se da sam ikada strahovao. Jednostavno, ne sjećam se da sam ikada živio život u strahu. Za mene je sve bilo manje vezano za strah, a više za potragu za onim za šta sam vjerovao da je zaista svrsishodan život i život ispunjen smislom. Čak i kada sam tragao za novcem, i dalje je to bila potraga za životom na koji bih mogao biti ponosan i za osnovnim stvarima, kakve su poštovanje drugih i slično. Ali ono što se promijenilo je da sam shvatio: da, to je jedan način da se živi, ali u stvarnosti ovaj način prouzrokuje ogromna uništenja drugih ljudi, drugih vrsta, Zemlje u cjelini, i nije vrijedan toga. Za mene nije vrijedno koncipiranje života oko novca i materijalnih dobara za sopstvenu dobit kada obično te dobiti budu na gubitak drugih u našem društvu. Pa, vjerujem da je jedna od stvari bila i postati manje sebičan i zaista pokušati da živim život koji je fokusiran na nekog više sem na mene.

Svi vaši projekti zasnovani su na uvjerenju da su ljudi suštinski dobra bića. Šta smatrate da treba da se dogodi da ono postane šire rasprostranjeno u eri kada se ljudi podučavaju tome da se ne oslanjaju ni na koga do na sebe?
Pa, jedna od stvari bila bi gašenje TV-a. Bez sumnje – jedan od najvećih problema je što naši mediji, ne vodeći računa o proporciji, biraju priče koje su negativne i prokazuju svijet kao opasno, nasilno mjesto. Već neko vrijeme sam uključen u rad medija i vidim da je to samo obrazac po kojem funkcionišu. Vi ste ono čime ste okruženi, i ukoliko konstantno konzumirate medijski sadržaj koji širi nasilje i strah onda je to filter kroz koji ćete posmatrati svijet.

Ljudima koji žele da počnu da uočavaju bolji svijet preporučujem da ugase vijesti i promijene sadržaje koji dospijevaju do njihovih umova svakog dana. Naravno, puno toga bi trebalo da se promijeni u globalu kako bi se samo društvo promijenilo, ali mislim da je ovo jedan od najvećih doprinosa danas. Kako se druženje sa drugim ljudima promijenilo za vas tokom godina, pogotovo sada kada jedete i pijete samo ono što sami uzgojite?
Da, socijalizovanje se puno promijenilo. U prošlosti je puno mojih druženja bilo u pabovima, uz alkohol ili na žurkama. Valjda je jedan od glavnih načina na koje se moje socijalizovanje promijenilo to što je postalo mnogo svrsishodnije. Umjesto da samo idem u pabove i pijem, pronašao sam aktivnosti koje volim i koje me čine boljom osobom. Njih upražnjavam sa prijateljima i koristim ih kako bih upoznao nove prijatelje. Često je moje druženje zasnovano na učenju. Na primjer, ovdje postoji grupa koja se zove „Permakultura Orlando“ i koja se sastaje svakog mjeseca. To je grupa ljudi koji uzgajaju hranu i puno sam toga naučio od njih. Dijelim sa njima i družim se u isto vrijeme dok se obrazujem i razvijam. Stoga, moje se socijalizovanje zasniva na okruživanjem dobrim ljudima koji pozitivno utiču na mene i korišćenje svog vremena da postignem nešto više od druženja. To je samo lično moj način življenja.

Nažalost, većina ljudi na globalnom zapadu i dalje gleda na pojedine stvari vezane za eko život, poput razmjene umjesto kupovine, minimalizma i iznajmljivanja umjesto posjedovanja kao simbole siromaštva i podsjetnike na finansijsku nesigurnost i ograničenost. Koliko mislite da su ideje alternativne konzumerizmu i ambicijama zasnovanim na posjedovanju u stanju da postanu šire prihvaćene danas?
Mislim da je moguće, ali moj odgovor je da ne vjerujem da će se to desiti. Trendovi idu u smjeru pretjerane konzumacije i zapravo osjećam da će se nastaviti na isti način. A da li je moguće – definitivno jeste, to ne dovodim u pitanje. Vidite milione ljudi kako se bude. Doslovno, samo u posljednjih nekoliko godina, milioni ljudi otvorili su oči i uvidjeli probleme u svijetu i počeli su putovanje ka životu koji je bolji za sve – za njihove zajednice, za Zemlju u cjelosti, i za lično naše zdravlje. Stoga, vidite to, i to je veoma uzbudljivo, ali osjećam da je rasprostranjeni trend nastavak
putovanja stazom koja vodi do velikog broja najvećih katastrofa na planeti.

Šta mislite da treba da se dogodi kako bi se to promijenilo? O koliko radikalnoj promjeni govorimo?
Mislim da bi morala da bude potpuno radikalna. Trenutni sistemi kojima se upravljamo nisu ni blizu održivih i trebalo bi da vidimo potpuno novi način vladanja, da vidimo novu strukturu društva, da vidimo ljude kako razmišljaju mnogo drugačije. To je daleko od jednostavnog. A što se tiče puta ostvarenja toga, pa, govorimo o putu promjene cijelog svijeta, a na to ni na koji način ne postoji jednostavan odgovor.

Nakon što ste uspjeli u postizanju puno stvari bez oslanjanja na bilo kakvu finansijsku valutu, šta sada mislite o novcu? Kako biste posavjetovali naše čitaoce da u svoj život uvrste više aktivnosti koje ne iziskuju finansijske troškove?
Ne bih išao toliko daleko da kažem da nemam finansijskih poveznica sa svijetom. Definitivno imam finansijskih veza, samo sam ih drastično sveo na minimum. U tome je suština – morate početi od nečega, malo po malo. Toliko je stvari koje su nam besplatno dostupne, treba ih samo potražiti. Priroda, na primjer; to ne mora da bude neka prelijepa rijeka, jezero ili planina – može to jednostavno biti park, tačno tu, u vašem gradu. Ukoliko možete da počnete da cijenite jednostavne stvari oko sebe, neće vam više toliko trebati novac. Ukoliko možete samo da cijenite svoje odnose s ljudima – znate, veze ne traže novac. Ljudi i naši odnosi postojali su mnogo prije nego što je novac, i mogu nastaviti to da čine. Sve je u vrednovanju osnova u životu. Što više budete u stanju da duboko cijenite te stvari, više ćete uviđati da vam ne treba novac da biste živjeli ispunjavajućim, srećnim životom.

Za sebe kažete da ste od „pijanog momka” došli do „momka koji pravi razliku” postepeno, kroz obrazovanje i posmatranje. Postoje li neki sadržaji za koje vjerujete da bi pomogli da se, makar u nekoj mjeri, promijeni perspektiva i najokorelijih konzumerista?
Ljudi se istinski promijene samo ako to žele. Moraju da donesu odluku da žele da se promijene. Ako su u potpunosti zadovoljni i srećni, i osjećaju da je takav život smislen, onda im zaista neću stajati na put. Međutim, druga je stvar ukoliko mogu da razmisle i uvide: „Znaš, ovo ne djeluje ispravno; osjećam da mi nedostaju neke stvari u životu; osjećam da je, na neki način, ovo samo ljuštura i da nisam cio”. Onda kažite sebi: „Ok, šta mi to nedostaje? Da li je to bolja povezanost sa ljudima oko mene? Da li je to bolja povezanost sa sredinom u kojoj živim? Da li me ova materijalna dobra koja posjedujem ispunjavaju ili ne?” Ukoliko je odgovor „ne”, onda bih predložio da možda potražite svrhu u onom što vas okružuje prije nego da ispunjavate sebe pribavljanjem materijalnih dobara.

Jedna od najkontroverznijih strana ekoloških problema je pitanje prenaseljenosti planete. Znam da otvoreno govorite o tome da ste, kada ste imali 25 godina, imali vazektomiju i odlučili da ne donosite na svijet novu djecu već da se posvetite pomaganju i podržavanju one koja već postoje. Kako ste znali da je to prava odluka dok ste još uvijek mladi?
Malo od onoga što radim zasnovano je na osjećanju koje se javlja u određenom trenutku. Sve počiva na dugoročnim osjećanjima koja posedujem vezano za određenu temu. Stoga, to je samo način na koji sam se osjećao dugo vremena. Zaista se ne sjećam da sam ikada veoma želio da sam imam djecu. To je oduvijek bilo nešto što sam osjećao, i što sam više ulazio u ovu misiju nastojanja da pozitivno utičem na svijet, više sam uviđao da je posvećivanje djeci koja već postoje, koja nemaju ljude koji bi brinuli o njima, bilo mnogo bolje upotrebljeno vrijeme nego da i sam imam djecu, bilo da se radi o ostavljanju nasljeđa ili ispunjavanju sopstvene svrhe. Otkrio sam da moj život ima više smisla kada činim živote ljudi koji već postoje i traže pomoć smislenijima, nego što bi bio slučaj kada bih novo biće donio na Zemlju.

Sastavili ste spisak sopstvenih principa kojima se vodite u životu, iz dana u dan. Kako sastaviti takvu listu na zaokružen način?
Sastavljanje ovakvog spiska je nešto što radim za sebe; ne vidim ljude kako i sami to čine u većoj mjeri. Treba to da učinite samo ukoliko želite to da učinite. Ukoliko to želite, treba da odlučite kakva su vaša etička i moralna načela, zapišite ih i postarajte se za to da živite u skladu s njima. Sve se zasniva na vođenju smislenog, lično definisanog, svrsishodnog života.

Hajde da naš razgovor privedemo kraju pitanjem o vođenju svrsishodnog života: koji je vaš savjet čitaocima o tome kako da svakodnevnica postane ispunjenija aktivnostima koje životu daju smisao?
Sve se svede na to da otkrijete šta je smisleno za vas. Neki ljudi mogu da se probude svakog dana sa željom da sviraju gitaru, cio dan, svakodnevno. To za njih može biti duboko smislen život. Za neke ljude, najviše smisla dolazi sa podizanjem djece, i to može biti najsmislenija stvar koju mogu učiniti. Za druge smisao može doći uz planinarenje, prelaženje hiljada i hiljada milja kroz šume, sa novim horizontom pred sobom svakog dana. Za svakoga je smisao drugačiji. Moj bi smisao mnogim ljudima bio besmislen, i ja to u potpunosti razumijem. Sve je u otkrivanju onog šta vam donosi dubok, ispunjavajući osjećaj svrsishodnosti. Mnogi ljudi imaju poteškoća s tim, jer mi nismo baš učeni tokom odrastanja tome
da potražimo stvari u životu koje nas najviše ispunjavaju. Prije će biti da je ovako: „Hej, pronađi dobar posao, pronađi kvalitetno obrazovanje, potraži novac, možda potraži brak“, stvari poput ovih. To nisu naše ideje, to su ideje koje su nam date mahom od strane drugih ljudi. Zato treba malo da pritisnete „reset“ dugme i zaista kažete sebi: „Da, ali ja sam ja; šta ja želim? Da li me ove stvari koje sam naučen da želim i koje su podsvjesno urezane u mene zaista ono što želim ili ne?“ Ovo iziskuje vrijeme i treba da uložite mnogo energije u razmišljanje o tome.

Fotografije: Sierra Ford; robgreenfield.tv

Share

• Tweet
• Pin It