Dva dana razmišljam o jednom pitanju, usputno postavljenom, ali meni odzvanja u glavi. O pitanju „jesi li svjesna koliko se ogoljavaš svojim tekstovima, koliko te ogoljuje svaki status i jesi li svjesna koliko to ljudi čita?”.

Nisam svjesna i nikada o tome nisam razmišljala. Jednostavno nikada u tom smjeru nisam išla kada sam bilo što radila, tko to sve vidi, kome je sve dostupno, kao ni što će tko o tome misliti. Jednostavno nisam.

Greška, možda. Naivnost, možda. Glupost, možda. Ne znam ni sama, zašto nisam i bili trebala. To mi je urođeno, to je nekako moj put, pišem je me to čini sretnom, jer me ispunjava i prirodno je da to dijelim s ljudima. Kao što je kod svih poslova, sve poslove radimo zbog sebe ali za druge. To je uzročno poslijedična veza, smisao bivanja na planeti. Pekar je da imamo kruh i peciva, obućar da nam popravi cipele. Ja dizajniram odjeću i nakit, da uljepšam one kojima se to sviđa i pišem za one kojima se to sviđa. Jednostavno. To sam ja i mislim da je poanta da ljudi to vide, ne bih imalo smisla da pišem pa gužvam i palim.

Da sam ikada bila svijesna komu se sve dajem na pladnju, nikada ne bih napravila ni jednu kolekciju, nikada ne bih bila u nijednim novinama ni na jednoj televiziji, nikada ne bih napravila ništa od onog što radim, nikada se bih bavila javnim poslom. Nikada ne bih sebe ostvarila, da sam tako mislila. Nikada.

Pristala sam jednom davno biti javna, biti dostupna. Javni ljudi su kao javni WC. Javni poslovi su poslovi kojima mi sami pristajući ih raditi pristajemo da smo svačiji, da nas svatko ima pravo suditi, da svatko ima pravo komentirati, da smo izloženi. I na to se čovijek navikne. Pokušavajući objasniti ovo što vama pišem, postavljeno mi je jedno zanimljivo podpitanje „Što li samo ljudi misle dok to čitaju?”.

Gledam te lajkove i mislim se što oni misle dok to lajkaju. Ja ne znam što oni misle, i nije me strah njihovog, vašeg mišljenja, i nemam problem s tim. Ne pišem da bi se dopala, kao što ni jednu kolekciju nisam napravila da bi se ona nekom dopala, napravila sam je iz duše, sebe sam ostavila na svakom komadu nakita, u svakoj haljini i komadu odjeće, baš kao što ostavljam sebe u svakom tekstu. To je valjda odlika umjetnika, da sebe izražavaju na van, da iznoseći sebe obogatimo, uljepšamo ili nekada umorimo tuže živote. I kada to ne bih bilo tako. Kada bih kreirala da kreiram, pisala da pišem, to ne bih imalo smisla, to ja nikada ne bih mogla potpisati. Jer sve što sam u životu napravila je jedan dio mene, mene kakva sam danas ili mene kakva sam bila u tom trenutku. I baš iza svake kreacije, iza svakog teksta i iza svake riječi stojim. Možda je to najveći blagoslov života. Biti doslijedan sebi, slijediti sebe, bez obzira na sve i moći mirne duše, stajati iza svega što si napravio.

Možda je najviše što sam mogla dobiti, da se znam izraziti, da znam sebe kroz razne kanale iznjeti van. Zar bi imalo smisla da smo svi zaključani u svoje ljuske i zatvoreni. Zar nije smisao da se otvaramo, ogoljujemo i time puštamo druge da ulaze u naše živote i mi da boravimo u njihovim životima, zar to nije prekrasno? Moći reći, moći napraviti, moći se izraziti kroz razne kanale. Umjesto da to nosim kao kamenje na duši. Meni se čini da je to blagoslov i na njemu sam beskrajno zahvalna. Koliko god puta me pitate; što ti to treba?, ja ću vam odgovoriti – ne treba mi! Ja to želim, jer to volim. Nadam se da je dovoljno dobar razlog.