Pragovi-tolerancije

Pragovi tolerancije

Kako to, odjednom? Pita me jutros, a ja je gledam i ne znam ni sama što da odgovorim, gledam i mislim se, da li ona misli da sam toliko glupa ili je čak sebe uspijela uvjeriti da nije ništa kriva. Da je to ponašanje ok, da je normalno i prihvatljivo samo zato jer sam ja eto dopuštala, jer nisam reagirala? Zato danas pišem ovaj tekst, za sve one koji su do sada ali i one koji će ubuduće jednom ostati zaprepašteni kada im više ne odgovorim na poruke, ne javim se na telefon ili prođem kraj njih kao pokraj ulične rasvjete, hladno, bez obaziranja.

Pragovi-tolerancije

Ima nas, budala, naivaca i magaraca u ljudskom obliku, ima. Sve vidimo, sve znamo, sve primjećujemo, ali prekrijemo dlanovima oči, zatvorimo uši, pravimo se da ne primjećujemo. Prešutimo, oprostimo, ne gledamo, bezbroj puta. Dajemo bezbroj šansi. Do jednom, do jedne kapi, najmanje sitnice, do jednog krivog pogleda koji često zna biti najmanja od svih nakupljenih stvari koje su nam mogle biti okidači. Tu križamo, otpisujemo. Pregaramo zauvijek.

A oni se navikli, da ne vidimo, da ne čujemo, da se pravimo mutavi i glupi možda misle da smo naivni, predobri i da mogu što im volja. Navikli da će s nama lako. Do jednom. Do sada. A onda s nikim nije teže. Onda sve ono što prolazi s ostalima, objašnjenja, opravdanja, razgovori i obećanja, s nama ne postoji, s nama ne funkcionira. Mi to sami režemo, samo jednom, ali konačno. Za sva vremena.

Čude se, zašto niste rekli kada je smetalo, zašto niste reagirali kada smo vas povrijedili, zašto niste htjeli razgovarati. Danas ću im reći zašto. Jer sam vjerovala u čovijeka u vama, u ljudskost, u zdravu pamet. U vašu odanost. A kada sam već vidjela smjer kojim to ide odlučila sam vas pustiti da se korigirate sami ili ako ste i kada ste već toliko oholi i bezobrazni, pustila sam vas da vidim do kud ste spremni ići. To se onda pretvori u nepregledno polje svega i svačega, nepregledne ravnice kojima jašete tuđe osjećaje, izrabljujete tuđu dobrotu, iscrpljujete toleranciju do zadnjeg atoma. Naviknete se, postane normalno, postane kao nešto što vam pripada, pa ste šokirani ne vjerujete sebi da vas netko po kome ste gazili, ne jer je glup, već jer je dobar pa vas pustio, odjednom ignorira, ne čuje, ne vidi, nije ga brige za ništa što ima veze s vama, taman da mu pod nogama iskrvarite,  ne postojite.

I baš uvijek,  možda s najvećim čudom gledam vašu zaprepaštenost, zatečenost, zabezeknutost. Jer kako vam se moglo dogoditi da netko tko vam je dozvolio sve vas je jednostavno prekrižio. I naravno ljuti ste, ne na sebe jer ste nekog kao što sam ja i bezbroj sličnih iskorištavali, iscrpili, slomili, nego ste ljuti na mene, na nas, kada nam postanete mrtvi. Mrtvi za naše živote. Kada vas odlučimo napustiti kao da nikada niste postojali. Čudite se našoj snazi i lakoći s kojom smo vas prekrižili, a ne čudite se koliko smo vas tolerirali.

Ubuduće, pazite da se ne sapletete o pragove tolerancije dobrih ljudi koji vam još uvijek gledaju kroz prste. Ne pravite ih budalama. Budite fer. Prema životu, sebi i ljudima s kojima djelite živote. Ne uzimajte si prava koja vam ne pripadaju i nemojte računati da će trajati zauvijek. Nitko, ni kamen nema živce kojima bih zauvijek tolerirao bahatost, pa taman da ste zlatni. Ne umišljajte si da ste važni, važniji od drugih, ne dajte si vrijednost koja vam ne pripada. Ljudi se skinu s droga, gdje neće s ljudi, pogotovo, bezobraznih, oholih ljudi.

Share

About Tea

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA Image

*