Kao da je bilo nekad

Početak školske godine uvek podstiče na razmišljanje, praćen otvaranjem duboko zatvorenih fioka ispunjenih uspomenama. Zanimljivo je kako se i vreme često meri po prvom danu u godini kada se školske klupe pune, a neki novi klinci započinju svoje putovanje. Taj prvi dan devetog meseca u godini budi čitavu plejadu emocija. Tuga za raspustom i ta spoznaja da slede nove obaveze, opomena da se bliži kraj kalendarskoj godini te je vreme da se svedu računi, ali i neki treptaj uzbuđenja jer će opet doći do susreta sa drugarima iz klupe. Sećam se svakog polaska u školu i tog prvog dana koji kao po običaju traje beskonačno i zvona koje označava slobodu.

Ove godine mališani neće započeti svoju godinu bezbrižno usled haotične situacije koju je izazvala pandemija korona virusa. Oni malo stariji možda će razumeti, ali ovi najmlađi ulaze u novi svet, svet knjiga, velikih rančeva, pernica, tabli i kreda. Da bi se poštovale sve propisane zdravstvene mere, odeljenja će biti podeljena na pola, a učenici će nositi maske. Na odmoru će se držati fizička distanca. Na odmoru – koji je slobodna oaza između časova, kada svi pohrle napolje da se ispričaju sa svojim školskim saputnicima. Septembar će ove godine biti sve samo ne taj šareni mesec u kome đaci još uvek mogu da uhvate koji zalazak sunca posle škole. U moru nejasnih informacija, oprečno izrečenih stavova koji su dodatno zbunjivali kako školski kolektiv tako i roditelje, čarolija polaska u školu se izgubila. Možda se zadržala po koja mrva euforije ali na obroncima, jedva vidljiva.  Hoće li moći da dele užinu, olovke? Bezbroj pitanja koja se nameću.

Sve to navelo me je da i sama otvorim zaključane kovčege na kojima stoji školska adresa. Razglednice, izbledele fotografije, stari udžbenci, spomenari i dnevnici čuvaju ime prve simpatije i prvog poljupca. Prašnjavi godišnjaci i po koja reč posvete. Mesto u gradu koje vas podseća na ispijanje kafe ili bežanje sa časa, neomiljenog predmeta. Ulice koje čuvaju stare korake, razgovore i evociraju osećaje. I mnogo više slika koje se ne mogu dodirnuti, jer su one više od materijalnog, one se nose svuda po belom svetu. Upravo te scene čine da đačko doba nosi najlepše uspomene.

Bila je ovo čudna godina. Godina nesnađenosti, prilagođavanja, emotivnog naboja, nepoznatog, godina preispitivanja. Godina u kojoj će mnogi dobiti priliku da zavole sebe i nauče da budu sami sa sobom. Godina u kojoj će se drage osobe više ceniti, a bliskost čuvati i negovati. Godina u kojoj smo se podsetili tih nekih bezbrižnih dana kada je jedini zadatak bio da se nauči građa oka, Dučićeva Pesma o ženi i kada se dogodila Čegarska bitka.

Ovih dana boravim u gradu u kome sam imala to bezbrižno doba. Dane ispunjene smehom i svakodnevnim dečijim, tada velikim problemima, da li ćemo nabaviti testove iz fizike, da li ćemo svi ići na ekskurziju u Prag, gde ćemo za veliki odmor. I ne mogu, a da ne osetim neku toplinu svaki put kada prođem pored srednje škole koja stoji poput galija carskih u ulici Vožda Karađorđa i čuva naše tajne, strahove i neku dozu ležernosti koju smo nosili sa sobom. Osvane smešak one tinejdžerke koja je koračala tim hodnicima uvek sa pesmom zajedno sa svojim drugovima iz klupe.

Neminovno je da se svet menja i da ne možemo uvek i u svakoj prilici da utičemo na te promene. Ostaje tračak nade da će i ovi novi klinci imati isti taj osećaj putovanja kroz školu, kao i moji vršnjaci, jer i kada se sretnemo, nakon deset godina, osećaj koji smo tada delili ne bledi. Ako je ideal države ona u kojoj vladaju mudraci, onda je ideal društva ono u kome vladaju obziri prijateljstva, govorio je Sofokle.

Share