Živcira li vas život?

Gdje ste požurili? Kasnite negdje? Čekate nešto? Nekog? Imali ste savršen plan, do detalja razvijen koji je propao. Jeste li se naživcirali? Možda ne sada, ali nedavno sigurno jeste. I to ne jednom.

Koliko puta ste danas, u vlastitoj glavi čuli kako odjekuju pitanja, kada ćeš, kako ćeš, zašto nisi? Kada će ovaj ili onaj i zašto nije? Moram ovo ili ono. Koliko vas često progoni ta buka? Koliko često vam ne da mira? Koliko često vas opsjedaju duhovi koji govore da si onda drugačije, da si jučer onako. Da si maloprije ovako. Naporni su oni. Znam. Uporni. Ne odustaju. Vide da ih volimo. Potičemo. Dajemo im za pravo. Dajemo im sve veću moć. Da nas crpe, da nas sišu. Ako mene pitate, prečesto. Svakog od nas. Gdje žurite glavom, bez da uopće znate zašto idete? Gdje srljate? Što je to toliko hitno? Što je to toliko važno? Što je to što se mora, baš sada, ovdje i odmah?

Ma ništa. Stvarno ništa. Ne postoji ništa što je vrijedno tolikog pritiska koji radimo sami sebi. Ne postoji ništa toliko veliko ni važno zbog čega treba lupat glavom o zid i čupat kosu ako nije onda kada smo zamislili da treba biti. Umjesto da ih pustimo, jer to čim nas oni opsjedaju, a na što mi nasjedamo, i to što nas jede iznutra, a gricka izvan skupa s našom okolinom, najčešće je ono na što uopće utjecati ne možemo.

Dugo nisam pisala, pitali ste me mnogi gdje sam nestala, zašto ne pisem i kada ću pisati. Evo pišem večeras. Pišem onda kada imam što za reći. Pišem onda kada mislim da će ono što napišem biti od koristi. Da ima smisla da pročitate i usvojite. Da se sutra na semaforu dok čekate u gužvi ne iznervirate toliko da bi vam svak tko se imalo razumi u medicinu, najhladnije dijagnosticirao predinfaktno stanje. Ono koje imate gotovo svskog jutra.

Nadam se da ćete se sjetiti ovog teksta kada vam sutra ili za pet dana ili mjesec, pokipi ručak. Je li vrijedan da vičete, da ste toliko izvan sebe? Je li jedan propali ručak vrijedan toga? A toliko ste ih uspiješno napravili, i još više ćete ih napraviti ako budete mirno reagirali. Umjesto da trošite sebe, živce, život, na pokipjeli ručak. Svega će i dalje biti. I ručkova i gužvi. Samo vas ako se nastavite tako tretirati, tako ponašati prema sebi neće. Je li išta vrijedno toga?

Ručku ili gužvi je sasvim svejedno kako ste vi reagirali. I ne, neće zbog toga gužva prestati niti ručak sam paziti da ne zakipi. Trebate kreniti ranije i paziti na ručak ali ako i tada iskipi, treba samo pričekati ili nadoliti vodu. Kako jednostavno? Kako lako? Bez potrošenih živca i vremena. Sa osmjehom.

Može te li utjecati na to hoće li netko zaboraviti na vaš dogovor? Ne možete. Možete li utjecati na to da vam netko plati uslugu na vrijeme? Ne možete. Možete li utjecati na to da danas pada kiša? Ne možete.

Znam, nekada se čini kao da možemo ili da smo mogli, da smo drugačije postavili stvari, ali realno, ne možemo. I kad smo već u problemu, kad već ne ide kako je planirano, kad je već ionako dovoljno muke, je li vam potrebno da od tog napravite potpunu dramu? Da napravite tragediju neslućenih razmjera? Je li potrebno da dodatno iz dana u dan, iz sata u sat sebe jedete? Umjesto da samo pustite. Biti će kad bude, živcirali se ili ne, biti će kako bude, dramili ili bili potpuno hladni.

Ne kažem da treba pustiti sve i dići ruke od svega. Treba napraviti sve što je u našoj moći za svoje ciljeve i snove. Treba dati sve od sebe, ali treba znati gdje je granica. Treba jednostavno znati, da smo mi najvažniji. Da smo sebi, zdravi, nasmijani i pozitivni najveći dar. Da baš ništa nije vrijedno da nam jede živce. Da ništa nije toliko bitno da bi zbog toga trebali poludjeti. Da ništa nije toliko važno da bi bilo važnije od toga da smo mirni sami sa sobom. Sami smo sebi jedino što imamo za cijeli život; valjda je normalno da se onda čuvamo. Preživjet ćemo bez isplaćene plaće sigurno, potrošenih živaca nećemo.

Stanite ljudi, udahnite, pogledajte van. Divan je dan. Nasmijte se i uživajte. Stavite glavu u prazan hod. Ako se prestanete zamarati svim i svačim neće stati svijet. Stvarno neće. A vi ćete biti puno zadovoljniji.

Share