Prije nego se zapitate kako ste se našli u situaciji da nekog s kime ste do jučer jeli, spavali i s kime ste dijelili dobro i zlo prevarite, što vas je natjeralo da ga lažete, zapitajte se kako ste se našli u situaciji da lažete sebe.
Psiholozi, terapeuti, znanstvenici imaju bezbroj teorija zašto ljudi varaju, a mnoge od njih su međusobno oprečne. Kao ni na pitanje zašto volimo i kako biramo one koje volimo, što je to što čini razliku između onih koje volimo i ne volimo, tako ni na ovo pitanje nema jednoznačnog odgovora. Mozda zato što je svak za sebe svoja priča, možda zato što neki nisu svjesni svojih osijećaja pa ih samim tim nisu u stanju detektirati, sebi razjasniti. Može biti bezbroj razloga. Ja imam svoju teroriju.
Varamo jer smo kukavice. Jer smo slabići. Jer nismo pošteni ni prema sebi ni prema drugima. Zato lažemo i sebe i one kojima se u krevet vraćamo.
Već sam pisala da mislim da voljeti možemo više puta i u tom ne vidim ništa sporno. Potrošimo ljubav, ubijemo je, umorimo i sebe i partnere, ali ubijena ljubav, ljubav koja se potrošila, ljubav koje više nema, nikada, ali bas nikada nije razlog za varanje. Potrošena ljubav, nezadovoljstvo je razlog za otići, razlog za potražiti sebe, razlog za konačno se vratiti sebi, ali nikada, baš nikada nije opravdanje za varanje.
Opravdanja o trenucima slabosti, zanosu, pijanstvu, ne drže vodu. Jednostavno ne drže. Mozda drže vodu jedino u kontekstu da su te probudile, da su te potakle da osvjestliš da su se tvoji osjećaji prema onom s kim dijeliš život, kome ćeš se ujutro vratiti u krevet promjenili, a promijenili su se sigurno, jer da nisu sada ne bi bili u ovoj situaciji. Ne bi sebe gledali s najvećim prezirom ispirajući najlijepši i najgorči okus noći sa usana. Smješkajući se onom tko nas je dočekao i pokušavajući biti im što bolji, jer znamo, o i te kako znamo, varalice smo, kukavice, ubojice tuđih duša, strijelci u tuđa srca pa im se želimo iskupiti.
Ako mene pitate, ne iskupljujte im se, ne rešetajte im srca, ne davite im duše lažnim osjećajima, slomite im srce naživo i otidite. Teško će im biti da, slomiti ćete ih istina, ali od toga će se oporaviti i lakše će to preživjeti nego život u laži, veleizdaju, za koju možda nikada neće znati, ali je osijećaju. Svi mi osjećamo kada netko naš nije više naš, to se ničim ne da sakriti čak i kada sve izgleda baš kao iz filma. Svi znamo osjetiti lažne osmijehe, površne poljupce i svi znamo što je laž.
Prije nego se zapitate kako ste se našli u situaciji da nekog s kime ste do jučer jeli, spavali i s kime ste dijelili dobro i zlo prevarite, što vas je natjeralo da ga lažete, zapitajte se kako ste se našli u situaciji da lažete sebe. Što vas je dovelo do toga i kako ste pristali na to da sebi budete i zločinac i sudac i porota.
Pomoći ću vam, komfor vas je doveo, udobnost, poznat teren, prividna sigurnost. Lakše je putovati linijom manjeg otpora, lakše je biti kukavica nego heroj. Lakše je lagati nego reći istnu. Razumijem i to, znate da ćete istinom nekog povrijediti, znate da će istina boljeti, da će rastrgati na tisuće komda i vas i njih. U pravu ste. Raskidat će vas, slomiti ali samo sad, samo ovaj tren, samo ovdje. Lažući to im radite stalno, otkidate malo po malo, komadić po komadić, zvjerski, kao na doživotnoj robiji. Želite li doista i sebi i njima doživotan zatvor, logor muke, tamnicu u kojoj vas svaki dan muče ili želite operaciju koja je teška, najteža, ali nakon nje svi izlaze zdravi iz sale. Potrebno je vrijeme za oporavak, treba preživjeti bolove, muku, ali zdravi idete svi odatle. Samo istinom i sebi i njima vraćate šansu za normalan život. Samo odlaskom dobijate pravo da imate nekog tko će sve te rane zašiti. Samo tako i nikako drugačije.
Kada odlazite ne bojte se za one koje ostavljate. Oni kao i vi imaju pravo na pravu ljubav, iskrenu, realnu, koja će preživjeti život.
