Tužno je, žalosno, ponižavajuće i frustrirajuće biti žena, danas u Hrvatskoj. Pogleda uperenog u budućnost s činjenicom da su žene prije četrdeset godina imale puno veće slobode nego li ja danas, ironija života je da danas u mojoj spavaćoj sobi svakodnevno sjede saborski zastupnici, ministri i razne udruge, odlučujući o mom tijelu, o mojoj osobnosti s jednakim poštovanjem kakvim se ja odnosim prema zamrznutom piletu.

Tužno je, da ja danas pišem ovaj tekst, da se ja danas borim za prava koja su meni, svima nama ženama naše bake ostavile u naslijeđe, a ovo društvo, moderno, nam ih oduzelo. Biti žena nikada nije vrijedilo manje, nikada nismo više bile svačije osim svoje, jer nas nitko ništa ne pita. Nas brojčano označavaju u zakonima kao balvane za izvoz. Jer oni znaju što bi mi trebale i kako, jer su oni sebi uzeli za pravo da odluče koliko ćemo partnera imati, da ćemo se udavati i ženiti samo nakon njihovih tečajeva u kojima ćemo naučiti kako imati brakove kakve su oni zamislili da trebamo imati. Jer se onda nećemo razvoditi. A prije svega su odlučili da nemam pravo glasa ni pravo izbora, da naša tijela nisu naša i da nas smiju uništiti i svesti na vrijednost ugaženog lista na cesti pod krinkom zaštite svakog začetog života. Pa će nas ukoliko se ne budemo držale njihovih propisa javno s oltara nazivati straćama, jer oni imaju na to pravo, a mi ćemo rađati, dobivati batine i šutjeti. Mi ćemo biti taoci pronatalitetne politike koja je sve osim pronatalitetna.

Znate što gospodo, ja bih da vi napustite moju spavaću sobu. Ja bih da ja u svojoj sobi ugošćujem one koji meni budu odgovarali i onoliko njih koliko ja to budem željela. Znate još što gospodo. Ja ću se možda htjeti razvesti, pa možda ponovno udati. Možda ću imati djecu s jednim ili više partnera. I znate što, mislim da je to moja stvar. Možda ću jednom htjeti i abortirati, iz milion opravdanih ili ne opravdanih razloga. I to se vas ne bih trebalo ticati. Pustite meni da ja odlučim što je za mene ispravno, jer zamislite čuda ja imam mozak i savjest, i ja bih trebala baš po toj svjesti koračati kroz život. Ne po vašim zakonima.

Gospodo draga, ukoliko vam je doista cilj zaštita svakog života, ja mislim da imate i previše posla sa zaštitom rođenih života. Omogućite im dostojanstveno djetinjstvo, osigurajte adekvatne vrtiće, majkama i očevima porodilje dopuste. Osigurajte onima rođenima sa oštećenjima kvalitetnu skrb, umjesto da ja i ostali građani to radimo svako toliko kroz humanitarne akcije. Umjesto tečajeva u kojima ćete nas na silu ostavljati u brakovima, uvedite tečajeve za mlade ljude koji postaju roditelji, naučite ljude koji podižu djecu da se ona hrane ljubavlju, a kroz život nose na krilima ideala, umjesto da ih truju hranom i igračkama. Pomozite majkama da na svijet donose i od njih rade kvalitetne ljude, umejsto da stanujete u mojoj spavaćoj sobi.

Omogućite rođenoj djeci da imaju besplatna školovanja, stipendije, napravite od njih kvalitetne članove društva umjesto da spavate među mojim nogama.