Već sam pisala o očekivanjima roditelja, rodbine, susjeda, društva. Pravilima i normama koje ipak manje ili više svi slijedimo. A onda se probudimo jedno jutro i shvatimo da smo svima ugadali, svima željeli ispuniti očekivanja, a da se nikad nismo zapitali što mi želimo, što nas cini sretnima?
Trčali smo završiti škole, pohađati što više popranih sadržaja, biti u toku sa svim, stvarali karijere kako bi sebi priuštili sve što nam je društvo nametnulo kao definiciju uspijeha. Odjeću, cipele, tobre, auta, stanove i što kad smo sve to dobili, umjesto da nas učini sretnima učinilo nas je frustiranima. Jer uvijek ima još, više, bolje, i uvjek iznova trčimo, zarađujemo, kupujemo. Jesu li nam kuće, novci, luksuzi ono što stvarno trebamo, jesu li nam alarmi, bezbrojni pozivi, strka, stres nešto sto smo željeli kada smo stvarali ovaj put svojih snova, plaćamo li preveliku cijenu da bi smo imali male radosti i velike frustracije?
Sreća je mir, onaj unutarnjii naš. Sreća je smijeh, nekontrolirani iskreni. Sreća je imati s kim podijeliti taj smijeh. Sreća je netko kome možeš reći, danas nije moj dan, dodaj kavu i šuti, najvažnije je sa si tu, da ja znam da si tu, pričati ćemo sutra. Sreća je netko tko će reći, sve će biti dobro i kad se sve ruši i kad ništa nije dobro, a ipak ćemo mu vjerovati.
Sve što sam navela kao sreću novcima se ne može kupiti, za ništa od ovog nema formule ni obrasca, nema društvenog recepta da negdje nađeš sreću, da nađeš nekog s kim ćeš je dijeliti, društvo nema odgovor na pitanje kako biti sretan i baš zato je sreća najskuplja. Kada jenom pronađemo odgovor na pitanje što je za nas sreća, trebamo je slijediti, gdje god da nas povede. Sve što ima cijenu, što se novcem može kupiti je jeftino, ono što srcem plaćamo, razočarenja, frustracije, neispunjene ambicije, malodušnost, nezdovoljstvo, to je skupo.
Danas znam što je za mene sreća. Proputovati svijet, bez brige i pameti, ne turistički, organizirano, ziheraški, ne, ja želim proputovati svijet avanturistički, s puno snova i malo briga, bez plana i okova, gdje me noge nose. Vidjeti sela Indije, plemena Afrike, jesti, piti, i smijati se… smijati se…
Previše je života u meni da bi bila statična, da bi se negdje mogla usidriti, rodila sam se s krilima punim vjetra i koferima punim snova, za osvajanje vrhova, za nove izazove, to me pokreće, čini živom i sretnom. Previše je u meni dječije radosti da bi na život gledala kroz prizmu problema, previše snage da bi ostala zauvijek ovdje malodušna. Nisam za kolotečinu, navike ni poznati teren, za avanture sam rođena.
Sreća su moji ljudi, da se smijemo životu u brk, da s prezirom gledamo sve izazove koje je stavio pred nas, a mi ih samo odbacili i nastavili po svom planu. Ples na kiši mokrih do kože, nasmijanih i veselih. Večeri dobre zezancije, druženja, večera i jutra mamurluka, opuštenih, raščupanih i sretnih ljudi.
Kada pričam o tom što je za mene sreća, prva pomisao moje okoline je, ma kakvi snovi o sreći, ti zivis nečije snove, dva branda, inozemni uspijesi, karijera samo takva. Živim možda nečije snove, jednom su to bili i moji snovi. Meni su se ostvarili, ali po nekom svom planu, sa puno onog što se mora, sa puno stresa i puno žuči, a nisam ih takve htjela. Sada znam da je nekad u životu sreća da ti se snovi ne ostvare, sada znam da sam na tom putu puno toga izgubila.
