Ne volim ljude bez stava, bez svog ja, bez svog mišljenja, ljude od gomile, klimanja glavom svima, ljude koji pripadaju svugdje a nemaju pojma tko su zapravo, ni što misle, ni što žele. Ljude koji mnogo talasaju. Ne volim. Ne volim te kukavice života, beskičmenjake i lignje, ne volim i točka. Ne mogu si pomoći.

Kakvi su to ljudi kroji kroz život progmižu kao zmije bez traga i ogrebotine, kakvi su to ljudi koji mijenjaju kožu po potrebi, kakvi su to ljudi koji svugdje pripadaju? Ako mene pitate, ljudi koje ne želim imati u svom životu. Nismo ista vrsta. Jednostavno. Previše smo različiti da bi bili trpljivi zajedno. Ja sam za njih preemotivna, preglasna, presvoja, a oni su za mene previše prazni, šuplji, bezlični. Šta znam, ne sviđaju mi se ljudi koji se nisu u stanju boriti ni za sebe a kako bi se tak borili za mene, što će mi oni na koje ne mogu računati kada krenu oluje, što će mi oni koji nisu spremni izgorjeti da bi mene spasili. Meni ne trebaju ljudi da glume fikuse, povećavaju brojčano stanje na proslavama, i tapšu me po ramenima, ne trebaju. Ja sam s druge strane netko, tko je spreman na sve da održi sebe, svoje stavove i svoje snove i onda kada treba stajati sam, ja sam spremna. Ja sam za one koji su dio mog života, moje prijatelje u svakom trenutku spremna staviti glavu na panj. Jer smatram da oni to zaslužuju, jer su dio mog života, jer ih volim. I na to ne utječu nikakve okolnosti, na to ne utječe ni politička podobnost ni društveni status. Moji prijatelji su mi prijatelji. Uvijek i svugdje.

Kažu da su kompromisi dio života i da moramo na njih biti spremni ukoliko želimo živjeti, a ja baš za kompromise nisam, život me naučio da ona, vuk sit i ovce na broju u praksi ne funkcionira. Ta polovična riješenja da se nađemo na pola puta, obično završavaju tako da dobijemo dvije nesretne i nezadovoljne strane koje su učinile sve da se prilagode onom drugom. Izgube sebe, zbog mira. Ma reci mi, molim te što će ti mir kada nemaš sebe, za koga ti je taj mir?
Najmanje od svih vrsta razumijem onu koja se mjenja u zavisnosti od okolnosti, one kojima smo prijatelji kad su za to pogodna vremena, one čiji odnos prema nama ovisi o bezbroj vanjskih faktora. Mogu slobodno reći to je vrsta koji prezirem, onako iskonski prezirem. Prijatelji, poznanici, prolaznici nikada nisi siguran na kojem si danas mjestu u njihovom životu, pa onda jednostavno odabirem da u njihovim životima ne postojim, kao ni oni u mom. Uvijek sam bila svoja i beskrajno beskompromisno voljela ljude koji su svoji i kada smo na potpuno suprotnim stranama i takvim ljudima ću uvijek biti prijatelj čak i onda kada se u ničemu ne slažemo, veže nas nit od svega jača, nit koju cijenim iznad svega, politike, muzike i prava manjina, nit s kojom se rađamo, a sve češće umiremo bez nje, ona sitna stvar koja cini veliku razliku, stav.

Na stav sam slaba, što ćeš mi. Stav je ono što me može natjerati da se najljućem protivniku poklonim, i kažem ti si čovijek, svoj čovijek i to ti cijenim, to ti poštujem, za sve ostalo ćemo lako.