Ispričat ću ti priču o slobodi, o samoći i o onom s čime ti brkaš samoću, o usamljenosti.

Često me pitaju, kako to da sam gotovo stalno sama? a ja odgovaram da mi je to najljepše vrijeme, moje vrijeme, da je to najviše što čovjek može napraviti za sebe, i da mislim da svatko treba dnevno provesti sam sa sobom, sat, dva u mrtvoj tišini. Sa svojom glavom, sa svim vojnicima i bitkama, sa svim ratovima koji se unutar nas neprestano odvijaju. Tada znamo tko smo, tada otkrijemo kuda idemo. Tada naučimo razliku između onog što mislimo da želimo i onog što doista želimo. Tada znamo na čemu smo. I koliko smo se zapravo u stanju nositi sami sa sobom.

Većina teško podnosi samoću jer im se pomiješala sa usamljenošću. To što vi nazivate samoćom, to je usamljenost, to je praznina, to je očajničko trebanje društva, a čim vam je nešto potrebno za opstanak, boli kada ostane prazno. Bole rupe unutar vas s kojim se niste u stanju nositi pa ih nadomještavate ljudima. Družite se da vam vrjeme prođe.

Ja svaki puta kada netko kaže, dobro je ubili smo uru, ja se naježim, pa pomislim tko još želi ubijati ure, dane, tko to želi živjet da mu prođe život? Tek onako, samo da prođe.

Meni nikada nisu trebali ljudi da popune moje praznine, nikada nisam trebala nikoga samo da ne budem sama. Nikada nisam imala potrebu biti dio nečeg, negdje pripadati. Nikada nisam slijedila gomile niti su one nadomješćivale moje rupe ni kratere. Možda je u meni problem, tko će ga znati.

Ne znači to da ja ne volim ljude, dapače. Ja obožavam ljude, volim provoditi vrijeme s njima, družiti se, učiti, mjenjati se i napredovati. Ali mi nisu potrebni. Ne trebam. Razumiješ li razliku? Ja s ljudima provodim vrijeme jer ih volim. Velika je razlika u tom, trebati ili voljeti.

Otkriti ću ti tajnu, ni ja baš kao ni ti nisam cijepljena od samoće, od tereta i potrebe da ga podijelim. Znaš, ima takvih večeri, rijetko, ali ima, kao večeras, kada je čovijek umoran, pretrpan svačim, kada se vojnici svi u glas probude u glavi. Ima tih noći kada je sve što čovijeku treba samo neko toplo rame da nasloni glavu. Imam ja kao i svi, kao svi ljudi potrebu da dok spuštam glavu na to rame osjetim da je netko tu, da osjetim kako podržava moj teret da mi ga bude lakše nositi. Svi imamo tu potrebu. Kao večeras samo jedno rame, i samo neko da kaže, dobro je, odmori, biti će sve dobro. Ali, nisam rob ni te potrebe, ni negativnog osjećaja koji ona izaziva pa smo ljuti na sebe. Ne. U redu je da smo nekada usamljeni, u redu je da nam je teško, u redu je da nekada ne možemo izići na kraj sami sa sobom. Ali od toga ne treba raditi užas, ne treba raditi očaj. Treba zastati, pogledat u sebe nježno si reći, to je trenutak, sat ili večer, proći će. I tuga je dio života i na njoj se treba zahvaliti, dok smo sposobni biti tužni, znači da dišemo, da smo živi, a to je ipak najveći dar života, biti živ.

I nismo sami, i nismo jedini, samo se o tome ne priča, samo se to šuti, samo se to krije. Jer su nas naučili da friziramo živote na van, da je sve lijepo i blještavo. A svoje očaje da nosimo sa sobom, sa susretom u ogledalu. Toliko ih krijemo sami od sebe, toliko nas bole da smo ih doveli do granice neizdrživosti, a zapravo je kad samoći damo stvarnu važnost i cijenu, obična kao i sve drugo u životu. Mi joj iz očaja da moramo biti okruženi ljudima dajemo vrijednost koja joj ne pripada i koja nas razara.

Share

• Tweet
• Pin It