Skrinšot: Milena Marković

Kako na svet gledaju Milenijalci, a kako Generacija Z? Gde im se mišljenja poklapaju, a gde razilaze? Razlika između naših predstavnica je devet godina, a to koliko se oseća ili ne oseća generacijski jaz, čitajte u skrinšotu sredom!


Inspiracija: književno veče ovogodišnje dobitnice NIN-ove nagrade Milene Marković

Z: I kako je tebi bilo slušati Milenu Marković uživo?
Kako ti se čine odlomci iz knjige?



M: Sviđa mi se kako čita svoje reči, u jednom dahu. Potpuno je u skladu sa dinamikom teksta – baš tako zvuči i u mojoj glavi dok je čitam.
Kakvi su tvoji utisci?
Odlomak sa žarkim suncem mi se baš dopao… Dugo je nisam čitala, Crna kašika mi je došla u ruke pre par zima.


Z: To svakako, autentično je.
I ona je potpuno autentična.
Potpuno sam oduševljena – Milena je zaista
toliko inspirativna i toliko je zanimljivo slušati je.
Njeno prožimanje i skakutanje iz dramskog
pisanja u poeziju mi je dalo novu perspektivu.
Moj omiljeni je o riđokosoj devojci, čak sam ga
i podvukla u knjizi. Nije ga čitala sinoć,
ali je meni apsolutno urezan.


M: Samo zato što i ti imaš crvenu kosu, ili postoji još neki razlog?


Z: 🙂 dobro i to, ali i taj prikaz devojke,
dok je čitam kao da imam sliku pred sobom.

M: Nisam čitala Decu – mogla bi da mi pozajmiš svoj primerak – ali, pre par godina sam čitala isključivo dobitnike NIN-ove nagrade i otkrivala razna zanimljiva imena. Sigurno sam pročitala desetak nagrađenih.
U svakom slučaju – samu Milenu nisam onako zamišljala.

Z: Naravno.
Nisam mnogo čitala dobitnike, ali je to super
izazov – pročitati knjige poslednjih 20 godina
NIN-ovih dobitnika.
Stvarno? Meni je nekako to baš ona.
Doduše, ja sam skoro sve njeno čitala,
pa i drame, pa mi se samo nekako povezalo
u glavi. Njene knjige imaju njenu energiju,
da tako kažem.


M: 🙂 19 sam pročitala, doduše i starijih, taman će Milena biti 20.
Zamišljala sam je mračnijom, pošto sam osetila tamu u toj zbirci. I onda, dolazi žena lavlje kose, u svilenkastoj haljini na žute i plave pruge!
Mada, mislim da me nije prevario prvobitan osećaj; mrak je bio tu, ispod šarenila.

Z: Znači imaš preporuke za mene?
NIN preporuke!
Apsolutno ima mraka, ali ona žari
nekom vrlo specifičnom energijom,
jako je teško opisati. Nekako te uvuče.


M: Da, bukmarkuj: Glasovi u vetru Grozdane Olujić, Hleb i strah Milisava Savića, Roman o Londonu Miloša Crnjanskog. Derviš i smrt si možda imala kao lektiru? Znam da jesam.
I, naravno, Sitničarnica kod srećne ruke i Hazarski rečnik, zbog kojih sam se zaljubila u magiju Gorana Petrovića i Milorada Pavića.
Slažem se, sjajno si to rekla – njena energija uvlači.

Z: Derviš i smrt jesam. Ostalo istražujem!
Uvlači i cela njena pojava ima dozu
misterije sa sobom. A opet te zainteresuje.
Meni je fascinantno bilo kako je, da kažem,
komponovala Decu – da je imala rediteljski
koncept, to jest ono što je profesor režije
pričao na faksu (ko? gde? šta? itd), baš sam
se oduševila tim momentom.
Otvorilo mi je neka prostranstva za
koja mislim da neko ko se školovao
na filološkom ne bi mogao.



M: Sad ćeš i ti da prozivaš Filfak, kao ona…
Ne znam, završila sam ekonomski fakultet i veoma sam naivna pesnikinja, ali verujem da obe ustanove igra. Možda filolozi imaju veću istorijsku osnovu pa stoga njihova dela imaju više finesa, ali svakako da dramski reflektor baca drugačije svetlo – i ne isključuje detaljnost.
Roditeljski koncept za Decu – sjajno.


Z: Joj pa nikako! Filološki je dugo
moja želja bio, ali mislim da se potpuno
druga perspektiva dobija kada slušaš
o poeziji, eto, na primer od nekoga ko je
dramaturg. Mislim da je to profesionalna deformacija
pristup i zaista je potpuno inovativan.

M: Nisam to znala. Što nisi ispunila sebi tu želju?

Z: Uh, mislim da nikad nisam bila dovoljno
zagrejana za nju. Možda u nekom
paralelnom Univerzumu završavam
književnost. Mada sam dugo mislila da
dobar pesnik možeš biti samo onda kad se baviš
isključivo književnošću. Ali, Milena je
primer da ne mora biti tako.

M: Meni je bilo zanimljivo kad je rekla da su joj najveći učitelji bili oni koji su joj izazivali bol i tim povređivanjem je pomerali. Poredila je to sa šutiranjem u stomak – zaista snažna slika.

Z: Misliš da poezija, na primer uzmimo
nju, nastaje najčešće iz bola? Nekog osećanja
koje ide u ekstrem?

M: Mislim da poezija nastaje iz osećanja. A, lakše je pisati i intenzivnije se doživljava ako je inicijator koji ju je inspirisao bio ekstreman. Zato i dominiraju nesrećne i nostalgične pesme – ili se makar meni čini da je tako.


Z: Imam utisak da ljudi retko pišu kada su srećni ili
barem retko pišu o sreći – barem ono
što ja čitam. Mada je teško definisati
osećanja koje pesme donose.

M: Šta misliš da osećaju oni koji čitaju tvoje pesme?

Z: To je dobro pitanje – rekla bih sve po
malo. Sećam se da si rekla da je moja
poezija kao oblak – i mislim da su takva
i osećanja, vrlo nedefinisana. Koja osećanja
bi rekla da su kod tebe dominantna?


M: Kod mojih čitalaca? Ona koja i sama doživim kada čitam svoje pesme, ona koja su me potakla da ih sačuvam u stihovima. Osmeh ili grč u stomaku, u zavisnosti od teme. Jednom sam čula da je neko plakao dok je čitao pesmu u toku čijeg sam pisanja isplakala dušu – nisam očekivala da će se suze uvući među redove.
Zapravo, napisala sam jednu pesmu nakon književne večeri. Hoćeš da je čuješ?

Z: Nije li to prelepo – znači da te ljudi osećaju.
Naravno da hoću!

M: Posle
Komšinice pitaju za babu
u hodniku zgrade
ili ispred
gde god ih sretnem
za mene ređe
iako ja živim ovde
a ne ona
baba je dobro
kažem
uz uvežban osmeh
one su srećne
pune olakšanja
kao da stanje moje babe
bilo šta menja
nije im dosta
odgovaram i na podpitanja
pa koliko to ima godina
kako se drži
a mentalno
jao svaka joj čast
a to je poslednje što može da se kaže
o mojoj babi
ne znam kako je ta žena
i ne želim da znam
možda ću početi da govorim da je umrla
pa me niko više neće
ništa pitati
onda se sete mene
pa pitaju kad ću da se udam
ili izjave nešto kao
mora da on više pati
za lika koji mi je najviše slomio srce
ma znate šta
možda je baba
zbog njih pobegla
ne zbog mene.


Z: Ima Milenin vajb.
Sviđa mi se pesma, kako je tebi bilo
pisati kao ona? Vi nemate tako
sličan stil.


M: Veoma oslobađajuće – reći šta mislim u jednom dahu.
Možda zato ljudi nisu ravnodušni kada je njena poezija u pitanju – voleli bi da su i sami direktniji.

pišu: Miljana Vidosavljević i Anita S. Dakić

Share