Nema u životu neke pretjerane filozofije, nema univerzalnog recepta i nema pravila. Život je da se živi i divan i surov i grub i nježan. I kada bode i kada mazi. Život je da pronađemo sebe. Da znamo gdje nam je mjesto i da ispod toga ne pristajemo. Život je da ga odživimo za sebe. Svi ostali ionako imaju svog posla, imaju svoje živote i njih trebaju živiti za sebe. I žive ih za sebe čak i onda kad nas uvjeravaju da ih žive za nas.
Živiš za mene da bi ja bila ono što ti želiš. Meni to više izgleda kao zahtjev da ja živim za tebe nego što li ti živiš za mene. Uče me i savjetuju za moje dobro. Hjde onda, molit ću vas, učite od mene i prilagodite se meni za vaše dobro. To neće ići, znam jer ste odviše važni, sveznali i posebni. Samo dajte, sijte vašu pamet i potražite one koji će plesati kako zamislite, ja neću, ja sam se umorila. Satrala.
Ja sam razapeta vašim dobronamjernim načinima da budem ono što vi želite. Ja ću biti ono što ja želim, takvu me možete voljeti ili ne, izbor je vaš. Ništa vam ne zamjeram, ali nemojte molim vas vašom pameću i superiornošću s kojom ste uvijek u pravu mene više daviti. Samo prestanite.Tko ste do vraga vi, da bi vam se itko pravdao? Kako vam je samo palo na pamet da idete uokolo i određujete lako bi tko, s kim i na koji način trebao živjeti?
Znam, u vašem ponašanju ima i malo moje krivice. Ima tu krivice i svih onih koje godinama gnjavite, a oni vam baš kao i ja šute. Šutimo jer smo prepristojni, jer smo fino odgojeni, kulturni i jer se nismo spremni spustiti na vaš nivo i odgovoriti. A zapravo bismo trebali. Vratiti vam istom mjerom. Možda biste onda shvatili. Možda. Trebali smo vas davno staviti na mjesto s kojeg vam ne dozvoljavamo nikakav pristup svojim životima.
Vremenom sam počela promatrati sve te savjetnike, sveznalice. Počela sam se zagledati u njihove živote, način na koji žive, što rade, u njihove obitelji i djecu. U sve ono o čemu sve znaju najbolje i sve ono o čemu su mi uvijek našli za shodno držati predavanje. I znate što sam našla tamo?
Groblja života. Odrone življenja. Pustoši života. Napuštene, zapuštene, neodživljene sudbine. Priznajem, da ja imam takav život jednako bih se kao i oni rađe bavila tuđima.
Najdisfunkcionalnije obitelji daju savjete o obiteljima, nesretni za sreću, a neodživljeni za život.
Naučila sam da samo oni koji svoga života nemaju se bave tuđima. Naučila sam da hraneći se tuđim promašajima lakše pravdaju svoje. Naučila sam da zadovoljni i sretni ne upiru prstom u nikog. Ali to ne znači da ću im tražiti opravdanje, da ću im dati razumijevanje. Ne. Moraju shvatiti, ako je jedino moguće na grub način, onda i mojom grubošću da nitko nije dužan živjeti kako su oni zamislili. Danas im svima odgovorim drsko i bezobrazno, istom mjerom. Ako ih i uvrijedim sami su tražili. Cijeli život hodaju okolo siju žuč i vrijeđaju. Možda jednom nauče da ih se tuđa posla ne tiču. Da trebaju stati. Da znaju prestati. Da njihov život isto tako može netko držati u ustima kako oni cijeli život drže u ustima sve oko sebe. Svi imamo dovoljno svog smeća da bi se usudili kopati po tuđem.
