Kada si rođen na Balkanu, pogotovo ako si rođen osamdesetih kao ja, politika je uvijek bila bitna stvar. Političari su sveprisutni, a skandali, svađe i krađe dio su folklora. U svakoj od ovih zemalja regiona, koliko god se kleli u različitost i naprednost. Koliko god se oni kunu, svi vide koliko su daleko odmakli jedni od drugih.

Tako su nedavno završili osebujni izbori u Srbiji, a potom su Srbi prosvjedovali. U Bosni je kriza vlasti stalna, a u Hrvatskoj se smjenjuju ministiri, pa kriza vlasti, pa se ima pa se nema većina nakon izvanrednih izbora.

U tijeku su redovni lokalni izbori, ovog puta mi posebno zanimljivi, jer sam dio male sredine, a maloj sredini više vrijedi jedan nego li stotine ako ne i tisuće glasova iz većih sredina. A to je onda dobar cirkus. U maloj sredini kao sto je Mljet kada bi postojale liste svih stranaka sa državne razine bi svaki od stanovnika bio na jednoj listi i bilo bi ih malo. Ovdje se vidi dobro koliko jedan glas vrijedi, jer jedan glas ovdje radi veliku razliku. Tako se od nekoliko članova istog kućanstva ne može računati ni da će za svog ukućanina glasati. A tamo gdje jedan glas puno vrijedi, a glasača je malo, je trgovina, mahanje novcima je jako izraženo, što zbog toga što nisu veliki izdaci kupiti glasova koliko je potrebno, što jer jedan glas doista preko mjere vrijedi.

U maloj sredini se već mjesec dana piju nelogične kave, tulumari se na silu, druži se izvještačeno, a sve za jedan glas, za jednu tvrdu drvenu stolicu u vijeću s kojom na kraju nitko nikad neće svakako napraviti ništa. I kada bi htio i kada bi bio najbolji i imao najbolje programe. Znaš zašto, zato što lokalna sredina, tek s nešto više od tisuću stanovnika ima prihode proporcionalno broju stanovnika. Dakle novaca nema. A kada nema novaca, ne može se ništa napraviti.

Onda se sve svede na cirkus, površnu zabavu, jedan dobar vrtić s trogodišnjacima u tijelu odraslih koji se inate jedni drugima, psuju majke i smiju se u facu.

Na kraju se sve svodi na borbu za onu stolicu koja će na rubu pameti nekom sitno povećati kućni budžet i dozvoliti mu da se slijedeće četri godine može osjećati važno, na apsolutno nevažnoj poziciji, na zapostavljenom otoku bez iakvog utjecaja na išta, pa makar bilo i pitanje lokalne vode. Ništa bez države. A državi je ovo premalo prihoda i ljudi, premalo glasača da bi napravila išta. Ali eto i mi imamo vlastiti cirkus u kojem smo važni, pa tako cirkus ide dalje, s novim predstavama, novim likovima a istim scenariom.