Pisci preporučuju omiljene književne naslove: Marko Bačanović

Ovog ponedeljka u rubrici Pisci preporučuju gostuje nam Marko Bačanović višestruko nagrađivani pesnik, esejista i prevodilac, autor pesničke zbirke „Dreka pamtivjeka” u kojoj je objedinio svoja iskustva sjedinjavanja sa „poetskim svemirom”. U razgovoru za Plezir Marko je izdvojio nekolikolicinu naslova za čitanje i dalje istraživanje.

Fernando Pesoa – Trideset i pet soneta (Fernando Pessoa – 35 Sonnets; Lisabon: Monteiro & Co, 1918.)

Privodeći konačno kraju i posljednje preostale radove na prevodu ovog djela na južnoslavenske jezike, radove koji se odnose na prepravke, pisanje predgovora, kao i kratak prikaz istorije prevođenja ovog djela na evropske jezike, iznova ne nalazim riječi kojima bih mogao na valjan način izraziti oduševljenje ovim, vjerovatno najmanje poznatim, a po meni daleko najboljim dijelom čitavog Pesoinog opusa. Radi se o djelu kojemu ni kritika, najblaže rečeno, nije bila blagonaklona. Razlog je, siguran sam, taj, što ga je malo ko i pokušao razumjeti na način da jednostavno odustane od pokušaja razumijevanja i prepusti se lavirintima nagovještaja i premisa značenja, kontradiktornih konstrukcija i nevjerovatno zamršenih jezičkih igara. Baš kao što je i čudo zvano „život“ milionima godina shvaćano, a da se i dalje nalazimo jedva na pretpostavci dukučenog, tako su i ovi soneti tu, ne da budu shvaćeni, već naprotiv, da nam omoguće predivno hodočašće u svemir i bolan povratak, koji će međutim naredni takav izlet učiniti još izuzetnijim i uzvišenijim. Knjiga će se uskoro pojaviti, čim se pronađe zainteresovan izdavač.

Ted Hjuz – Sabrana poezija (Ted Hughes – Collected Poems; Njujork: Farrar, Straus and Giroux, 2003.)

Još jedan pjesnički opus koji mi je sticajem prevodilačkih okolnosti dopao pod ruke. Priznajem da je moje znanje o Tedu Hjuzu, do prije nekog vremena bilo ograničeno na to da se radi o mužu Silvije Plat, zbog kojeg je (pod uslovom da je istina) ova na kraju i uskratila sebi življenje. I tu je bio kraj. Čak ni prvih nekoliko pogleda na njegove pjesme nisu mi donijeli neku posebnu emociju. No kad sam se zagledao malo dublje u njegove lisice, štuke, jastrebove, jaguare i ostale zvijeri i stihije prisutne u njegovim pjesmama, osjetio sam možda i po prvi put, čitajući poeziju, koliko su najobičnija slova i riječi u stanju da se oživotvore do mjere da ih osjetite kao prisutne u divljini sa sve pokretima, pogledima, dahtanjem i urlicima, a to sve unutar kutije u kojoj sami sebe držimo u zatočeništvu. Jedan bezazleni iskok štuke iz jezera u vazduh, Hjuz je u stanju gotovo dokumentaristički zabilježiti, ovjekovječiti naizgled beznačajan trenutak, za šta je, nesumnjivo, potreban veliki talenat, rijetko viđen i kod najvećih, pjesnika, čak i onih meni daleko prijemčivijih po svojoj formi i usredsređenosti na metafizičnost. Veliko otkriće za mene, uskoro nadam se i za čitavo južnoslavensko govorno područje, jer ni njegovo pjesničko djelo, izuzev pojedinačnih „incidenata“, nikada još nije prevedeno.

Robert Muzil – Čovek bez svojstava (Beograd: Ethos i Beoknjiga, 2007.)

Jedan od onih romana, čije čitanje pamtimo cijeloga života, a ako ćemo na pravilan način i čitati, moglo bi nam se desiti i to da ga zapravo i čitamo cijeloga života. Zaista, radi se o toliko kompleksnom tekstu, koji zatim evocira tolike kontemplacije, da je čak i jedno njegovo poglavlje previše toga za jedan dan, a ukoliko nije prisutna ni potpuna koncentrisanost, tada ni čitanje uopšte nije moguće te se bolje u isto ni ne upuštati. Toliko je toga sabijeno u ovo djelo, i taj utisak ne mijenja ni činjenica da se radi o više od 1500 stranica teksta. Čovjekov odnos prema političkoj i društvenoj stvarnosti, propitujući bezbrojne mogućnosti realizacije, kako individualnog, tako i kolektivnog načela, samim tim i reforme iste te stvarnosti, stvara pred čitaocem bezbrojne moralne, etičke, filozofske dileme, sa plejadom intertekstualnih referenci. Najviše su me dojmile rasprave o samoj prirodi umjetnoti, koje na širem nivou cjelokupnog djela, a zatim još širem nivou čitavog istorijskog trenutka, ističu umjetnost, ne kao nešto što bi bilo u paralelnoj akciji ili reakciji sa samim životnim tokom, nego upravo kao njegov konstitutivni element, bez obzira na poziv i sferu djelovanja pojedinca. Ona stvara i pokreće svjetove i sve što trebamo je prepustiti se realizaciji te prekrasne mogućnosti i zamisliti je kao bitniju od nečega konkretnog što nam se servira pred očima. To je poezija življenja – mogućnost da ono pročitano i namaštano bude i proživljeno. Ne postoji djelo koje bih nekome više preporučio, uz napomenu da se za njegovo čitanje treba dobro pripremiti. Potrebno je umiriti se, eliminisati svakodnevnu utrku za nemirom i jednostavno uploviti u magiju kojoj čovjek i biva prepušten, u potrazi sa istinskim si svojstvom i odbacivanju onoga koje je stvarnost trenutka nametnula. Ono što ovo djelo predstavlja, prevazilazi bilo koju književnu fromu i žanr, tako da bi ga se teško moglo i nazvati romanom. Nije to ni epopeja, već jednostavno u potpunosti unikatna kreacija. Čudo koje je do maksimuma svemirskog iscrpilo ljudske mogućnosti, kako spisateljske, tako i čitalačke.

Nikola Popović – Skice za plovidbu (Beograd: Agnosta, 2019)

Za ljubitelje putopisa, vjerovatno ne postoji bolje moderno domaće štivo od nedavno objavljenih „Skica za plovidbu“, Nikole Popovića, koji se prethodno predstavio na sjajan način i svojim prvjencem „Priče iz Libana“. Popović putopisu pristupa posve lirski i multimedijalno, gradeći ga od gotovo pokretnih slika sa bojama, ukusima i mirisima. Njegove putničke reminiscencije date su u obliku crtica, vrlo rijetko sa jasnim sižeom, ali na sjajan način povezujući mikroprostore ličnih doživljaja sa aktuelnim, kao i proteklim društveno-istorijskim trenutkom. Između malog čovjeka i velike kulture mnogo je nerastrgljive sprege, ali jednako toliko kulturološkog razdruživanja na onom najogoljenijem nivou čovječnosti – i upravo je to onaj kadar – majstorski uhvaćen poput svevremenske fotografije – gdje nalazimo i najizraženiju vještinu i vrijednost Popovićevog pripovijedanja. Krajnji rezultat je u svakom smislu riječi plastično štivo koje je moguće progutati u jednom dahu te pamtiti ga kao u svakom smislu riječi prelijepo čitalačko iskustvo.

Vuk Krnjević – Istočnik berlinski (Beograd: Prosveta, 1999.)

Knjiga poezije kojoj se svakoga vremena na vrijeme iznova vraćam.. Radi se o našem porodičnom prijatelju, velikom pjesniku Vuku Krnjeviću, kod nas neshvatljivo zanemarenom i zaboravljenom, a prije koju godinu uspokojenom i sasvim tiho i neprimijećeno naseljenom pod crnu zemlju Sarajeva, grada u kojem je, što oruđem vremena, a uglavnom moću zle namjere, bivao u potpunosti potiskivan od strane mediokriteta koji mu po talentu za pjesmu nikada nisu bivali ni blizu. Radi se o izboru iz Krnjevićeve poezije sa akcentom na putopjesničko hodočašće u nekadašnju Prusiju, a tada Demokratsku Republiku Njemačku, koje knjizi daje odličan koncept, no na savršen način je upareno sa pjesnikovim smrtopisnim porodičnim iskustvima iz Sarajeva, Jasenovca, Beograda. Kada bi se kod nas poezija mjerila po talentu i njezinom kontekstualnom značaju, onda bi Vuk Krnjević morao da bude na samom njezinom pjedestalu. Ali s obzirom da se tamo po pravilu nalaze oni koji su tome besplodno i bezglavo težili te na taj i takav pijedstal posljedično i spali, Krnjević će ostati u alternativnim vodama istorije koju nam danas revizionistički nastoje servirati kao ni manje ni više nego upravo alternativnu, gotovo nepostojeću. Donekle je to i pošteno. Krnjević pjesnicima, pijedestal mediokrtetima! Za mene nema dvojbe, koje je od toga uzvišenije, vrijednije i daleko primamljivije. A kada jednom sve to postane istorija, pravda će doći po svoje.