Davno sam negdje pročitala, nešto poput, ljudi će zaboraviti vaša imena i ono što ste rekli, ali nikada neće zaboraviti kako su se zbog vas osjećali.

Prostrujala mi je kroz glavu ova rečenica kao užarena strelica. To je to! To je razlog zašto i danas izbjegavam neke ljude iako mi, bar koliko se mogu sjetiti nikada ništa nisu loše rekli ili napravili. Zašto ne želim biti u blizini ljudi koje sam nekada poznavala, ali ništa više od toga se ne mogu sjetiti.

Jednom davno, učinili su da se osjećam loše. Ne sjećam se često što su mi rekli. Stvarno ne mogu da se sjetim, ali se sjećam da sam se loše osjećala. Danas kada ih sretnem, kada mi se jave, kada me pozovu negdje ne mogu se izboriti protiv tog osjećaja koji su duboko urezali u mene. Vjerovatno ni za života neću moći. Uvijek će mi biti neprijatni, uvijek će mi niti nelagodno i to je ono što se iz ljudskog sjećanja ne može obrisati. Taj trag koji su jednom ostavili na našim dušama, to je nemoguće izbrisati.

Predstavlja li vam, a sve više takvih ljudi srećem, zadovoljstvo provocirati nekog? Predstavlja li vam zadovoljstvo kad nekog uvrijedite? Prestavlja li vam zadovoljstvo to da se sebi učinite superiorni nad nekim? Osim što tim pokazujete kako sa sobom imate problema, koje biste trebali riješavati a ne otresati na okolini, trebate znati, da ste sve te ljude gotovo sigurno zauvijek izgubili. Najdublji su tragovi koje će netko ponjeti od vas, baš taj osjećaj koji će ga pratiti na vrijeme provedeno skupa. Taj osjećaj se, nažalost, nikada i ničim ne može isprati.

Povedite računa kakve osjećaje budite u ljudima, da ih jednom, suočeni sami sa sobom, sve ne probudite u sebi. Pazite da svojim traumama ne uništite sve odnose u svom životu. Potrudite se da na starim traumama i bolima ne izgradite ruševine života bez odnosa. Potrudite se da se kraj vas ljudi osjećaju ljepo, voljeno i prihvaćeno pa će vam to uzvratiti.