Gdje je granica između prihvatljivog i neprihvatljivog? Gdje je crta koju trebamo podvući kada odlučujemo što nam je u redu a što nije? Gdje su granice do kojih trebamo ići? Gdje je granica gdje prestaju rasprave, objašnjenja i ostaje odlučno odbijanje?
Kako određujemo te granice? Kako da znamo da smo ih ispravno postavili? Dozvoljavamo li prečesto drugima da nas uvjere da je njihovo ispravno i nama ispravno? Dopuštamo li im da nas uvjere da je neprihvatljivo i nenormalno normalno i prihvatljivo? Stavljaju li nam tako prevelike terete ili sami sebi želeći ih razumijeti stavljamo velike, teške terete zvane moranje, prilagodba i prihvaćanje?
Možda moje normalno nije većini drugih normalno. Možda moje nenormalno je svima drugima normalno, ali još uvijek mislim da mogu i trebam sama odlučiti na što ću pristati i pod kojim uvijetima. Smatram da je moje pravo da odbijem sve što me opterećuje, guši, što mi danas, u ovom trenutku, u ovim okolnostima, nije po mjeri. Pa makar bilo po mjeri svima ostalim, makar bilo po mjeri cijelog svijeta. Jednako tako mislim da imam pravo živjeti onako kako ja želim, onako kako meni odgovara sve dok svojim granicama, standardima, svojim poimanjem onog što treba i ne treba, što je dobro i nije dobro, ne opterećujem druge, ne stvaram im terete i ne gušim ih mojim ograničenjima. I to nikako ne znači da se ograđujem bodljikavom žicom od ostalih. To još manje znači da možda jednom neću promijeniti mišljenje, to ne znači da jednom neću priznati da sam bila u krivu. Ali ovdje danas, meni ne ogovara i odlučno se borim za svoje pravo da sam dužna sebi i životu raditi, živjeti i biti dio onog što ja danas smatram ispravnim. Kraj priče. Kraj svih rasprava.
Bezbroj puta, meni kao i svima vama se dogodilo da ono u što smo se kleli kao nemoguće, neprihvatljivo i ne dolazi u obzir, me lupilo po glavi, natjeralo na prilagodbu i da se nosim s tim iako sam do jučer, jutros ili pola sata ranije osuđivala, čudno gledala sve koji imaju slične situacije. Čudan je život, još čudniji su njegovi putevi i često nam se dogodi kao u jednoj staroj poslovici da nas prije zatekne slikovito, pomalo grubo rečeno ruglo nego prokletstvo.
Ponekad baš ni najmanje nismo odgovorni niti krivi, ponekada nas zateknu situacije koje drugi ljudi donesu u naše živote. Trebamo li se nositi s njima ili ih ipak otpisati, odlučiti da nismo spremni na tolike prilagodbe stvar je svakog od nas. Nekada nam je izbor sužen, nekada ga gotovo ni nemamo, nekada smo dobili to što jesmo i trebamo se snalaziti. Na vlastitom iskustvu, čak i u situaciji kada nam je manevar gotovo nepostojeći, tvrdim, uvjerena sam, da zadnji atom, zadnju zraku sunca, zadnju sekundu vremena i ako treba zadnji udah trebamo iskoristi za sebe, za svoju borbu. Nema veće izdaje doli izdaje sebe, nema većeg jada osim zaboraviti se založiti za sebe, ma nema gore stvari nego odustati napraviti još jednom ono iza čega mi stojimo i kada je beznadno, bar znamo da smo pokušali.
Bezbroj različitih situacija, životnih igri, bezbroj igri sudbine i okoline, sa malo i nimalo izbora, stisnutih okolnosti, ali ipak bez želje da pristanem ispod svojih granica, ono što sam naučila o ispravnom i neispravnom, o dobrom i lošem je vrlo jednostavno. Dobro je ono što stvara osijećaj zadovoljstva, sreće, što nas ispunjuje, s druge strane loše je sve ono što nas opterećuje, što stvara nervozu, sve ono što krijemo, sve ono na što nismo najponosniji jer znamo mi kada nije dobro, kada nije normalno, znaju i oni koji zahtjevaju da to prihvatimo pod normalno, da nismo dužni i da koliko god lagali sebe i oni znaju da nije normalno. A svima koji pokušavaju svojim poimanjem, svojim ispravnim putevima utjecati na nas se trebamo osmjehnuti, odmahnuti rukom i nastaviti. Nikada im, ali baš nikada ne dozvoliti da nas uvjere da je naš kut gledanja kriv, da ga trebamo mijenjati, snižavati kriterije i da su nam granice previsoke. Naše su i na njima moramo ustrajati. Doći će jednom oni koji će cijeniti visoke kriterije, biti ponosni što su dio njih, što imaju prilke biti dio života ljudi koji su imali svoj film i kada su svi ostali bili u kazalištu.
