Fatalne ljubavi, ljubavi samo jednog dana i jednog susreta ali za sva vremena naše. One ljubavi kada samo jedan pogled izmakne tlo pod nogama. One ljubavi zbog kojih zaboravimo i vlastito ime, tko smo, što radimo i što nas je dovelo tu, zaboravimo sve koji su jednom bili tu. One ljubavi koje se dogode bez da smo ih željeli, bez da smo ih tražili, one koje dođu i unište nas. Vinu nas do neba pa sa zvijezda promatramo zemlju, letimo na krilima vječnosti, ali samo na trenutak, samo tada. Već sutra, već za sat ili dva vidimo, znamo i osjećamo, takve ljubavi urežu nadublje ožiljke i zauvijek ostanu samo to. Ožiljci.
To su one ljubavi koje nemaju prošlost ni budućnost, koje su za tren naše i njihove, za tren razore sve i nestanu. To su one ljubavi za koje mislimo sve nam je ravno pa baš tada ne završimo slavno. Jer one su za sve osim da nam bude ravno. Jer one su došle da nas ožive i pokopaju u isto vrijeme, da umiremo od žeđi dok nas poljevaju slapovi, da nas nauče što je ljepota i što je bol, užas i patnja. One donesu raj i pakao, najljepši san i najotrovnije buđenje.
Znaš to su one ljubavi iz mraka, kad se kao sjene sretnete i imate samo dva tijela i par minuta i to iskoristite, to odživite do zadnjeg daha, kao da je zadnji koji udišete. To su one ljubavi za koje ste prvi put dali sve, bez da znate kome dajete, a ujutro već ne postoje, kao što nikada nisu postojale. Ujutro ste sami sa sobom, najgori sudac i porota, ujutro sami sebi izričete smrtnu presudu. To su one ljubavi zbog kojih ćete još dugo mrziti i sebe i noć. I svako novo jutro.
Zbog njih ćete mrziti tuđe poglede i osmijehe, jer će vas podsjećati, jer ćete se još dugo gristi, jer ćete još dugo krvariti, jer će vam izbodeno srce još dugo stajati na promaji. To su one ljubavi nakon kojih mjesta na kojima se dogode zaobilazite, jer peče svako sjećanje. To su one ljubavi koje pamtite po nekoj pjesmi koja je usput svirala i koju još dugo nećete moći odslušati, bez da zaplačete, pa se smijete u isto vrijeme. To su one ljubavi na koje će podsijećati puno sitnica i na svaku od njih će se srce kidati na živo, krvariti. Nema tih ljekova, nema tih flastera da tu krv sakriju, da te rane ublaže. To su one ljubavi koje naljepši nektar noći ujutro postaje najgora sol i najveći otrov. Nema te vode, niti alkohola, nema ničeg što taj okus iz usta može isprati. Nema tog što može spriječiti taj otrov koji kola venama, trujući nas, razdirući nas, otrov koji moramo nositi i živjeti s njim.
A znali ste od prvog trena da su krive, da su pogrešne i da su sve samo ne vaše. Znali ste od prvog trena da su za sada i nikada i da će vam ih zivot skupo naplatit. O da, takve fatalne ljubavi život osuđuje na robiju, najgoru robiju. Kada bi ih bar osuđivao na smrt, kada bi bar. Puno je lakše umrijeti jednom, nego umirati iz dana u dana, pomalo nestajati, propadati. Osuđeni na smrt, ali natjerani da živite polovični, izmoreni, raskrvareni, uništeni da hodate kroz život, zauvijek vezani lancima zvijezda, raja jedne ljubavi, jedne noći. Pratit će vas gdje god da spavate jer od sebe pobjeći ne možete, buditi će vas gdje god da se budite, jer prvo sebe svakog jutra morate pogledati u ogledalo.
I proći će jednom, jer su strast i otrov, a ne ljubav. Jer su iluzija, a ne saputnik za sva vremena. Jedno jutro će vas život probuditi bez njih, bez očaja i bez otrova, bez sjećanja na zvijezde, na zanos, na let, jednog jutra ćete se probuditi ravnodušni prema njima kao prema svemu drugom, svakom drugom tko je prošao kroz vaše živote i znati ćete da su konačno prošle, da su konačno otišle, da ste svoje odrobijali, da je život u logoru gotov. Proći će kao što sve jednom prođe. Platili smo dug životu i sada možemo dalje, sada dobro znamo što nikada ponoviti ne smijemo. Znamo da nikada više ne želimo biti rob vlastite tamnice, da je takva jedna dosta za cijeli život. Tek kad je otpustimo kao da nikada nije ni bila, znati ćemo zašto se takvi susreti i takve ljubavi nazivaju fatalnima.
Onog dana kada ih budemo mogli prepričati kao bilo što iz svojih života, kada ih budemo mogli nazvati svojim imenom, bez da zastanemo, bez da zaplačemo, znati ćemo da su samo uspomena, da su zauvijek otišle i napustile naše živote.
