I ostati ćeš sam, potpuno sam. A mi ne volimo biti sami, mi volimo prividne sigurnosti i kada su najbolnije, volimo okove i kad nam kožu deru, volimo iluziju da nekog imamo i da se na nekog možemo osloniti, a upravo nikad nikog nemamo, imamo samo sebe i moramo početi konačno dobro živjeti sami sa sobom, da bi smo jednom mogli dobro živjeti i s nekim drugim.

Živite zarobljeni u zidovima očaja, muke i užasa, u zraku punom krikova i uzdaha, mučite se i vjerujete u bajku da će se jednom sve promijeniti, popraviti, da će jednom sve biti dobro. Ja vas pitam da li je moguće da nešto što se sije na suzama, kliče u krikovima i raste u užasu može biti dobro, ikada? Mislim da ne može. Mučite sebe i one koji su s vama gradili te zidove i njima je jednako užasno, jednako teško i boli ih, boli baš kao i vas, iako vi od svoje muke njihovu ne vidite. Neće vas spasiti ni vrijeme, ni okolina ni prijatelji, jedini tko nas može spasiti ste vi sami i to odlaskom, nikako drugačije, neka ste kukavice koje napuštaju brod koji tome, neka ste slabići, nije pobijeda ostati do kraja i čekati pokolj, ovdje je pobijeda stisnuti zube, pregoriti sebe i otići.

Teško je donjeti odluku da napuštaš život koji si mukotrpno godinama stvarao, ljude koji su dio njega, uspomene, sve lijpe momente, sve fotografije koje ti se sada vrte po glavi, sve osmijehe, ludosti, radosti, puno smijeha i puno plača. Sve ono za što si se boro do zadnjeg atoma snage i zadnje kapi krvi i konačno priznati sebi da ovdje više nemaš što tražiti, da ovo nije tvoj dom ni tvoja sudbina, da je ovo tvoja muka, tvoj užas. Ako i ne odeš sada, jednom sigurno hoćeš, jer nećeš moći izdržati, nećeš imati snage za život u tom logoru najtežih emocija, strahova za koji se tako grčevito držiš. Jednog dana nećeš više imati snage za tu borbu i spašavanje onog što je već odavno propalo, sve će se poćeti rušiti, odjednom, i sve tebi na glavu, a ti ćeš samo moći stajati i gledati kako odlazi kao da nikada nije ni bilo, ostati će ti samo užas, patnja, krikovi, koje moraš ponjeti sa sobom, da te ponekad, puno godina kasnije. zabole, baš kao što te i sad bole.

I ostati ćeš sam, potpuno sam. A mi ne volimo biti sami, mi volimo prividne sigurnosti i kada su najbolnije, volimo okove i kad nam kožu deru, volimo iluziju da nekog imamo i da se na nekog možemo osloniti, a upravo nikad nikog nemamo, imamo samo sebe, i moramo početi konačno dobro živjeti sami sa sobom, da bi smo jednom mogli dobro živjeti i s nekim drugim.

Ostavljajući se po krivim mjestima, dajući se krivim ljudima, očajnički pokušavajući zadržati ono čega svakako već odavno nema, uništavmo sebe, oduzimamo si mogćnost da poletimo, da raširimo krila i punom snagom, punog srca idemo stvoriti svoj dom, svoj život i svoje snove. Možda sami ali slobodni, jer nismo stvoreni za okove, za tamnice užasa, za logore masakriranih duša, nismo. Stvoreni smo za one koji su vjetar našim krilima, za one čijim krilima smo mi vjetar.

Za let smo svi stvoreni.